Izabrao sam datum 8. prosinca, jer je bremenit značenjem za noviju povijest Crkve. Otvorit ću naime, Sveta vrata na pedesetu obljetnicu završetka Drugoga ekumenskog vatikanskog koncila. Crkva osjeća potrebu za održavanjem živim tog događaja. Za nju je započeo novi tijek njezine povijesti. Oci okupljeni na Koncilu snažno su osjetili, kao istinski dašak Duha, potrebu da ljudima svoga vremena progovore o Bogu na razumljiviji način. Nakon što su srušene zidine, koje su Crkvu predugo držale zatvorenom u povlaštenoj utvrdi, došlo je vrijeme da se evanđelje naviješta na nov način. To je novo razdoblje neprekidne evangelizacije, novo zalaganje svih kršćana za oduševljenije i uvjerenije svjedočenje svoje vjere. Crkva je osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi. (…)
Slično je govorio i blaženi Pavao VI. na zatvaranju Koncila: ‘Želimo najprije napomenuti da je religija našega Koncila bila u prvom redu ljubav (…) Stara pripovijest o Samarijancu bila je paradigma duhovnosti Koncila (…) Struja ljubavi i divljenja potekla je s Koncila prema cijelomu modernom svijetu. Osuda pogrješaka; da; jer to iziskuje ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav. Umjesto tjeskobnih dijagnoza, ohrabrujući lijekovi; umjesto kobnih slutnji, poruke povjerenja odaslane su s Koncila prema suvremenom svijetu…’.
(Papa Franjo, Lice milosrđa, br. 4)
Nije slučajnost da se na svršetku Godine milosrđa bavim Drugim vatikanskim koncilom (1962. – 1965.). Razloga ima više, no uvijek mogu navesti osnovno polazište: sve najbolje u oduševljenju za Evanđelje mogu zahvaliti Drugom vatikanskom koncilu, kao i ljudima čija je misao i djelo srasla s Koncilom, nadasve koncilskim teolozima pokoncilskog razdoblja. Dakako, ne samo Koncilu, ali uvelike zahvaljujući njemu. Teško mi je misliti Crkvu izvan Koncila ili protiv Koncila. Ne samo da mi je teško, nego drugačije ne mogu, a ujedno znam da tako žive brojni katolici koji su svjesni biserne ljepote koncilskih nastojanja, duha i dokumenata po kojima je očito da se o vremenu koje mu je prethodilo – kako je rimskom kleru kazao 85-godišnji papa Benedikt XVI. – može reći da “Crkva nije napredovala, da se povlačila i izgledala više kao nekakva stvarnost prošlosti, a ne kao nositeljica budućnosti.”
Tradicija i tradicije
Pomalo je tužno da se danas s pravom može govoriti o zaboravu Koncila i buđenju integrističkih stremljenja koja se opiru koncilskom kršćanstvu u ime, kako kažu, vjernosti tradiciji. Ovdje riječ tradicija namjerno pišem malim slovom, jer je riječ o zamjeni teza u poimanju. Naime, tzv. tradicionalisti ne brane Tradiciju pisanu velikim slovom, nego crkvene tradicije kao da je riječ o folklornom nasljeđu jednog zavičaja kojem se pristupa iz sentimentalnih i iracionalnih pobuda. Uz to je često vidljivo u kolikoj je mjeri njihova obrana vođena ideološkim ili čak probitačnim motivima. Naravno, ne može se i ne smije stvar generalizirati, ali da je zaborav Koncila uznapredovao može se vidjeti i na slijedećem primjeru. U gore citiranoj buli Lice milosrđa, kojom je papa Franjo proglasio izvanredni Jubilej milosrđa, nalaze se poticajne riječi o Koncilu i vrednovanje Koncila iz usta pape Pavla VI. Te riječi jedne oduševljavaju, a druge smućuju. Ipak, kad se promotri Jubilej milosrđa, čini se da su riječi o Koncilu ostale bez odjeka i da se tema milosrđa premalo vezala uz Drugi vatikanski koncil, a najviše uz pitanje odnosa pravde i milosrđa, pravde i slobode. Čini se da se olako prešlo preko 50. obljetnice svršetka Drugog vatikanskog koncila pa ne čudi da se tema milosrđa nije više povezala s koncilskim temama.
Kad je riječ o nama u Hrvatskoj, nisam previše začuđen. Kod nas je Koncil u široj vjerničkoj javnosti potpuna nepoznanica, a u hijerarhijskim strukturama se često svodi na deklarativni privjesak ili nužnost koja ostaje dijelom površnog interesa. S druge strane čuju se glasovi koji smatraju da je izostanak većeg, šireg i dubljeg upliva Koncila na Crkvu u Hrvatskoj očuvao vjernike u crkvama i održao društvenu ulogu Crkve. Kad to čujem, što danas nije rijetkost, pitam se živimo li na istome području ili u paralelnim svjetovima. Zato me raduje činjenica što mi nije teško zaviriti u povijesna vrela, a iz njih se lako potvrđuje u kolikoj mjeri znanje oslobađa od manipulacije neznanja i ideoloških, plitkih i naivnih analiza prošlosti. U tom se kontekstu dobro prisjetiti francuskog isusovca i kardinala Henrija de Lubaca, vrsnog znalca crkvene povijesti, patristike i liturgije koji je smjelo kazao: “Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!” Istina, ima i tzv. progresista koji površno misle da Koncil znači bezgranično umnažanje novina i odbacivanje prošlosti u ime rastućih promjena u svijetu. Takvo je poimanje suludo, površno i besmisleno. Koncil na znači prezir prošlosti ili raskid s prošlošću kao da bi njime otpočeo bijeg iz zatočeništva. Kad se čuju ili pročitaju osvrti pojedinih tradicionalista – a ima ih više vrsta – stječe se dojam da se nalazimo u čitaonici periodike iz vremena oko ili nakon 1910. god. kad je Crkva bila obilježena antimodernizmom. Mnogi među njima i danas, kao što je vrijedilo za to vrijeme, katolički identitet poimaju pod vidom opiranja, odnosno suprotstavljanja. I danas mnogi misle da biti katolik prvenstveno znači voditi boj protiv ovoga ili onoga. Kad na takvo što naletim, sjetim se kako je u mom hvarskom zavičaju župnik 1927. god. zapisao: “Sva je ženska mladost pomahnitala, stružu kosu ala ‘bubikok’, izgleda da će ju slijediti i udate.”
Virtualni ancien régime
Katkada može izgledati da je nepotrebno iznositi ovakva razmišljanja, da je važnije baviti se gorućim pastoralnim pitanjima i ranama suvremenih ljudi. Međutim, neizbježno je uočiti da današnji virtualni svijet vrvi strastvenim pobornicima estetske dimenzije barokne liturgije i retorike koja je s njom povezana. Posljedice toga su višestruke. Nedavno sam opet imamo prilike susresti ljude pogođene bolima i izmorene ranama koji upadaju u virtualnu zamku tradicionalista i, slikovito rečeno, od uglađenih sarkofaga očekuju lijek bolima koje imaju uzrok u suludim i neutemeljenim očekivanjima i, dakako, vremenu koje je bilo posvećeno svemu samo ne Bogu. Virtualni anciene régime pokazuje svoju žilavost u rastućoj orijentaciji mlađih klerika prema sakristijskim ormarima u kojima su pohranjeni stari paramenti i posuđe, polifone skladbe i muzejski predmeti, naslijeđe iz vremena trijumfalističkog i dualističkog mentaliteta. No, nisu samo izranjeni i oslabljeni ljudi potrošači takvih usmjerenja, nalazimo ih i među ljudima u kojima su pohranjene navike, običaji i osjećaji minulih vremena. U mnogima od njih nastanila se strast za arheologizmima, a da zapravo ne razumiju povijesni kontekst u kojem je nešto nastalo. Za potpunije obrazloženje navedenoga trebalo bi više razradbe, što ovdje nije potrebno. Istina, ne kanim izrečenim osuđivati bilo koga ili poticati prezir, jer pluralnost je svojstvena Evanđelju. Međutim, nužno je da se čuju glasovi koji takvo što ne podupiru ili u tome vide opasnost i širenje pomutnje među vjernicima u Hrvatskoj. Ako je Crkva kod nas bila izložena komunističkoj getoizaciji posebnog tipa, onda danas, ma koliko to izgledalo prenaglašeno, prijeti opasnost virtualne getoizacije u okovima površnosti, antiintelektualizma, plitkog duhovnjaštva, nekritičnosti, dogmatizma i jednostranosti. Sve se to danas najlakše širi virtualnim putem i nailazi na plodno tlo kod pojedinih kršćana. Upravo danas nije rijetkost na pojedinim hrvatskim internetskim stanicama, a mislim na one s katoličkim predznakom, naći protukoncilski katolicizam, kao i tip duhovnosti svojstven dijelu američke light duhovnosti koja uvelike nalikuje plitkim trgovačkim trikovima potrošačkog društva. Na toj je liniji zgodno navesti izjavu rektora jedne američke bogoslovije: “Mi koji smo živjeli za vrijeme Koncila, teologe smo držali junacima; mnogi naši bogoslovi danas smatraju teologe neprijateljima”.
Da se oduševljenje za Koncil ne rađa preko noći, dobro mi je poznato. Međutim, virtualni mediji katoličkog usmjerenja trebali bi olakšati posredovanje velikih koncilskih dostignuća, kao i put kojim se mlade katolike može odgajati za prepoznavanje uzroka koji dovode do zastoja koncilskog oduševljenja i za izgrađujuću kritičnost prema sebi, društvu i Crkvi. Kritičnost u punoj snazi, dubini i širini trebala bi sjati na prostoru informiranja, odgoja i obrazovanja. Za naše današnje stanje jednim dijelom krivnju snose i crkvena učilišta i odgojne ustanove iz kojih nije potekla očekivana rijeka zaljubljenika u koncilsko kršćanstvo, pa ni žuđeni broj teološki obrazovanih muškaraca i žena s naglašenom i otmjenom teološkom strašću, vjerskom dubinom i pastoralnom širinom. Uzroci se dobrim dijelom nalaze i u našem općem društvenom ozračju koje pogoduje mediokritetskom ophođenju, negativnoj selekciji, dodvoravanju, uhljebljivanju, minimalizmu, tradicionalizmu, folklornom kršćanstvu i antiprofesionalizmu. Istina, komunistička getoizacija polučila je mentalitet u kojem se ne teži pastoralnoj inventivnosti i suradničkom odnosu s vjernicima laicima, a današnji individualizam, opća sekularizacija i ravnodušnost već su učinili svoje.
I na kraju: “Baština Drugog vatikanskog sabora još nije razbuđena. Ali, ona čeka svoj čas. I on će doći, u to sam siguran” (Joseph Ratzinger).
Don Ivica Huljev
Potpisujem sve što kažeš. Usto mislim je potrebno svakodnevno susretanje s apostolskom pobudnicom pape Franje Radost evanđelja. U njoj je festival misli i vedrine. Stil koji osvaja i snažnije privodi ljepoti Evanđelja. Dakako, kad to neki čitaju, pada im mrak na oči. Jedan mi je rekao da je to “misaono smeće kojem se đavli raduju.”
I još jedna lijepa vijest. Uzmi u ruke novi broj Kane i pročitaj na str. 54. osvrt dr. Marka Medveda pod naslovom O TradFestu i gostovanju kardinala Raimonda Burkea (iliti o tradicionalistima koji niječu tradiciju). Glas u moru šutnje. Otvoreno i konkretno Medved pogađa istinu koja dotiče nas u Hrvatskoj. Treba javno ukazivati na važnost tekstova poput njegova osvrta, pa i pod cijenu zamjeranja.
Ante Gverić
Točno je da su razni oblici pobožnosti na velikoj kušnji, odnosno u opasnosti da se pretvore u “izobličenja vjere” kako kažeš ukoliko se odvijaju izvan šireg značenja crkvenosti. Toga, nažalost, ima u obilju. Duhovnici trebaju učiti ljude zdravoj pobožnosti upravo u duhu crkvenosti. Onda neće izostajati ni osobna vjera.
p.s. Izvrsna je usporedba Bologne 2016. i Rima 1933. s Ćurićevim tekstom.
Pozdrav!
Don Ivica Huljev
Zasigurno možemo reći da neće ići bez Duha Svetoga. Sva je sreća da nas On nenadano, a ponekad i neočekivanim sirenama, budi iz naše samodostatnosti i sna na mekim jastucima religijskog servisa. Stoga nade treba vezati uz činjenicu da je Crkva Božje djelo, a ne naša svlačionica. S druge strane mi se čini da su prilike u kojima žive ljudi u zapadnjačkim društvima, mislim ponajprije na sekularizaciju i ravnodušnost prema vjeri, složene i predstavljaju veliki zalogaj. Nije lako i neće biti lako.
Koristim priliku pa ću ovdje odgovor iskoristiti za jedno zaustavljanje na proširenju misli. Nedavno sam od jedne osobe čuo da bi Crkva trebala primijeniti ratničku strategiju, odnosno da se nadmoćnijeg neprijatelja ne čeka na otvorenom, nego u dobro osiguranoj i opremljenoj utvrdi. Vrijedi li to uvijek u ratničkoj strategiji, ne znam. No, kad je riječ o Crkvi, a mnogi bi se tako htjeli ponašati i ponašaju, zaboravljamo da za Crkvu nema neprijatelja. Dakako, nema kad se gleda polazeći od njezina poslanja, a ne od njezine institucionalne forme, društvene moći, ugleda ili iluzija. Je li potreban novi koncil, to je otvoreno pitanje. Ipak mi se čini da je važnije pitati se kako razbuditi u Crkvi duh sinodalnosti. Kako živjeti sinodalnost, bilo kroz prikladne strukture bilo na razini svijesti, primjerice, na župnoj razini gdje se često vode pravi mali ratovi za prevlast, utjecaj, položaj, simpatije, glavnu riječ, očuvanje onoga što se uvijek običavalo činiti, protiv novotarija, itd. O tomu se rijetko piše i javno govori, a u prijateljskim i intimnijim odnosima s lakoćom ogovara. Nama u malim sredinama možda izgleda da se to događa samo u malim sredinama gdje se ljudi međusobno poznaju i gdje sve vrvi od režisera tuđih poslova, no događa se to i u gradskim župama u kojima bi, barem se misli, gradski mentalitet lakše trebao spriječiti virus necrkvenosti. Premda nije lako – a kad je bilo lako! – mislim da je potrebno evangelizirati očekivanja vjernika i pastira. Kad se nad time zaustavimo, onda vidimo da je to teško i bolno zbog nužnog suočavanja sa zabludama, promašajima i kritikama, ma iz kojeg kuta dolazile. Znam da će nekomu rečeno izgledati nerazumljivo ili suludo, jer do sada je, misli se, sve dobro išlo, no mislim da su neutemeljena očekivanja jedan od velikih razloga slabe potražnje za duhom sinodalnosti na župnim i nadžupnim razinama. Svako pitanje vezano uz Koncil povlači za sobom pitanje crkvenosti, a crkvenost se ne može svesti na pitanje poštivanja autoriteta u Crkvi ili na servilnost, nego se radi o načinu življenja iz vjere u Crkvi. Možda će izgledati sablažnjivo, no mislim da je nama u Hrvatskoj potrebno manje promicati pobožnosti, a više crkvenost, jer, nažalost, pobožnost bez crkvenosti hrani religijski individualizam koji u ilegalnom braku s religijskom ohološću rađa svakojaka izobličenja vjere.
Eto, preko tvoga pitanja odgovaram i na druga nedavna pitanja i razgovore! Pozdrav!
Ante Gverić
“Baština Drugog vatikanskog sabora još nije razbuđena”… Hoće li se razbuditi tek tako sama od sebe: protekom vremena (kada se “naspava”)? Hoće li je razbuditi teolozi? Učiteljstvo Crkve? Ili je potreban koncil – treći?