Riječ uz evanđelje svetkovine Isusa Krista – Kralja svega stvorenja, 20. studenoga 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 23, 35-43
Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
***
Kad je riječ o svetkovini Isusa Krista, Krista svega stvorenja, onda se nije lako oteti dojmu da pojam kralja povlači za sobom politički prizvuk, prizvuk prošlosti u kojoj su kraljevi i kraljice igrali odlučujuću ulogu nad udesom svojih podložnika koji su za njih čak i umirali. Stoga je potrebno rasuditi što bi trebalo značiti kad se Isusu pridaje pojam kralja u skladu s biblijskom predajom i u kojem nas smjeru to odgaja.
Kraljevstvo patničkog Kralja
Riječ je o pojmu koji u sebi nosi mogućnost uočavanja nečuvene proturječnosti kalvarijske drame i ljudskog poimanja uspjelog života i veličina koje svijetom kraljuju. Dramatično mučenje, patnja, poruge i umiranje u napuštenosti otkriva zbunjujući “nesklad” kroz koji nam se otvaraju vrata Božjega srca koje se u Sinu pokazalo bezuvjetno na strani ljudi. Stoga je očito da je riječ o kralju koji svoju vlast ne ostvaruje porobljavanjem, snagom moći ili brojem raspoloživih i oboružanih podložnika. Njegovo se kraljevanje ostvaruje u vjernosti Ocu i služenju čovjeku. Upustio se u dramu ljudske povijesti da bi iz ljudskih mogućnosti zaživio postojanje koje se potpuno stavilo u službu našega dobra i time otvorio pogled prema Božjem licu koje je sućutno prema svakom čovjeku. Tu, dakako, priča se završava.
Kristovo kraljevstvo, kad se sagleda iz cjeline Pisma i Predaje, ne može biti poistovjećeno ni s kojim društvenim poretkom, kao da bi bilo smješteno na geografskoj karti ili da bi se nastanilo u državnim zakonodavstvima. Štoviše, kraljevstvo Božje nije isto što i Crkva, nego je Crkva u službi ostvarivanja Božjega kraljevstva među ljudima. Božje se kraljevstvo među ljudima ostvaruje djelomično i raste prema punini konačnog zajedništva s Bogom. Naše neuravnoteženosti, nezrelosti, sebičnosti i pomračenja bratsko-sestrinske ljubavi slabe rast Božjega kraljevstva, no ono se ipak probija djelovanjem Božjega Duha i sabire sve dobro i plemenito što Duh Sveti gradi na putovima čovječanstva.
Četveroglasne poruge
Luka nam otvara dramatičan kalvarijski prizor. U središtu je Isus. Križ je okupio mnoge. Isus je između dvojice zločinaca. Jeruzalem je u blizini. Gradskim ulicama je prošao do Golgote kao politički zločinac. Rimljani mu stavljaju iznad glave natpis o krivici: “Ovo je kralj židovski.” Nesporazum neslućenih razmjera. Do privođenja još se koliko-toliko moglo s njim računati kao s političkim osloboditeljem iz ralja tuđinske vlasti. Međutim, iščekivanje slobode nije ih spriječilo da ga liše slobode. Drugačije od ljudi i nije moguće. Na Golgoti nitko ne pomišlja na slobodu. Križ je veoma uvjerljiv. Za narod su nade propale, a glavari su rasterećeni prijetnji bogohulitelja i rušitelja Hrama. Njegova smrt njihovo je rasterećenje, a to se otkriva u svojoj dubini tek kasnije.
Usto Luka nam donosi kako se na Golgoti ponašaju četiri subjekta: glavari, narod, vojnici i jedan od obješenih zločinaca. Najprije se javljaju najodgovorniji, glavari. Glavari (svećenički) preuzimaju tenorsku dionicu poruga. Njihova sljepoća pokazuje se u punoj snazi. Bez njih, znamo, ne bi bilo križa, a sada ga pokušavaju “skinuti” s križa. Optužili su ga pred Pilatom, a sada ga, uočimo dobro proturječnost, optužuju pred Pismom. Služe se Pismom. Polaze od mjerila koje Pismo donosi o Mesiji kao spasitelju. No, pred očima Raspetoga očituju svoje iskrivljeno poimanje spasenja i mesijanskih nada. Da bi bio po mjeri njihovih očekivanja mora se izbaviti iz vlastite boli, mora sebe očuvati, jer ne priliči da Izbavitelj trpi. Poznato nam je to gledanje iz usta napasnika u pustinji. Iz usta određenih za hvalospjeve Bogu izlaze đavolske riječi!
Uz glavare svećeničke Luka navodi da iste poruge upućuje i narod. Narod slijedi slijepe vođe, a zaboravlja da je Nazarećanin otvarao vid slijepima da bi vidjeli tko ih je i što ih je oslijepilo. I glavari i narod karikiraju njegovo mesijansko poslanje. Do križa je cijeli njegov život bio označen životom za druge, a sada ga službenici Hrama, službenici Božjeg prebivališta, suočavaju s patničkom sudbinom koja mu se ne bi dogodila da je djelovao po Božju.
Ni vojnici ne ostaju nijemi. Isusovo držanje gledaju očima porobljenog naroda. Isus im je igračka. Skraćuju vrijeme izrugujući se s njim. Daju mu piti, ali piće okrenuto u svoju suprotnost. Piće koje postaje dodatna bol. Gorčini izrugivanja dodaju gorčinu octa. Potom probija još jedna poruga. Ni više ni manje, kao i obično, dolazi iz neočekivanog izvora. Izruguje mu se jedan od obješenih zločinaca. U poruzi prekraja riječi koje je čuo od drugih. Isus šuti. I slutimo da je ta Isusova šutnja snažnija od riječi naših opravdanja. Kad se želi uvjetovati, kad se ne vidi svijet i čovjeka onako kako Bog gleda, onda izgleda da Bogu šuti. Njegov se glas ne probija kroz naša izrugivanja, iskrivljavanja, presuđivanja i nadmetanja jednih nad drugima. No, s druge strane, jedan od obješenih zločinaca vidi drugačije. Prekorava onoga koji izriče porugu i dovodi mu pred oči istinu Isusova života na kojoj se otkriva istina njegovih zlodjela. Poruka je jasna: Božju veličinu najbolje ćemo vidjeti kad se suočimo s vlastitim manama, kad prepoznamo istinu svoga života, u kolikoj mjeri nismo dosljedni, koliko smo zapleteni vlastitim prokletstvima. Isus ne ostaje nijem. Izgovara riječi i otvara mu raj.
I još nešto
Isus na križu, vidimo, pokazuje drugu logiku – moć Božje nemoći, odnosno Božju ljubav. Ta ljubav nikoga ne satire, nego prihvaća ljudsko odbacivanje i nasilje. Iz patnje Isus ne proklinje, nego oprašta. Vidi Očevim očima za koje je ljudima otvarao oči. Tek iz uskrsne prizme vidi se da na križu umire kralj čije kraljevstvo prepoznaju oni koji se odluče i dadu osvojiti njegovom ljubavlju koja ne porobljuje. Ako je Raspeti ujedno kralj, štoviše Božji Sin, onda je to snaga koja relativizira svaku našu nadmoć nad ljudskim životima i pokazuje suludim nagomilavanje moći u strukturama i rukama koje porobljuju i zlorabe čovjeka. Mjera kojom će vjernici razumjeti da su doista razumjeli što Bog želi u njihovim životima mjera je Isusova ostajanja na križu. Sići s križa bilo bi ljudski razumljivo, ali toj napasti Isus nije podlegao. Stoga se može reći da su svi ljudski projekti, ma koliko se trsili oko boljitka, pozvani učiti u školi Raspetoga koji svjedoči u čemu je mjera boljitka i ljubavi prema čovjeku. Zašto? Pa zato jer se mjera Božjega kraljevanja vidi u riječima i djelima Isusa Krista. Kalvarijski prozor svjedoči kakvo je kraljevstvo Isus došao graditi u suradničkom odnosu s ljudima i na što nas Bog po svome Sinu zove. Božje kraljevstvo podrazumijeva zauzet odnos prema ljudima, podmetnuta leđa i istinoljubiv jezik. Nije došao silom mijenjati zle i bešćutne strukture, već iznutra zahvatiti do dna ranjene ljudske nutrine gdje je čovjek upućen na Boga kao jedini temelj svoga života. Odatle počinju promjene s kojima se može očekivati istinski boljitak.
Odgovori