Riječ uz evanđelje I. nedjelje došašća - 27. studenoga 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 24, 37-44
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
***
S prvom nedjeljom došašća započinje novi liturgijski hod, nova liturgijska godina. Bit će praćena i usmjerena Matejevim evanđeljem koje će rasvjetljavati našu čežnju za Bogom i punijim smislom života. Svaki početak je novi dar. Da bismo se izručili tom daru potrebno je da iz naše nutrine poteče čežnja za Bogom i njegovom blizinom kako bismo iznova otkrivali svoj pravi identitet, svoje korijene u Bogu. Usto, kad došašće vežemo uz ozračje današnje krize čovjeka i čovječnosti, zaborava Boga, zloupotrebe strasti i gaženja savjesti, onda je jasno da kršćanima pripada adventska uloga u svijetu – poticati neutaživu čežnju za Božjom blizinom u svijetu oslabljenih nada i manjka budnih iščekivanja. Biblijski tekstovi i liturgijske molitve bogomdana su prigoda da se snažnije damo opredijeliti za budnost kao način odgovornog življenja u današnjem svijetu. Kako prije, tako i danas, došašće svojim sadržajem ima veliku ulogu u životu svakog kršćanina, a nadasve kao poticaj buđenju gladi koja nije usmjerena jedino na materijalno, prolazno, svakodnevno i banalno. Sve to ima svoje mjesto, ali nas ne može samo po sebi smjestiti ondje gdje je naše pravo mjesto. Glad nutrine za smislom života često se izbjegava ili predstavlja kao suludo gubljenje pozornosti i istinskih životnih radosti. Bolji i pravedniji svijet, dolazak nas samih u ravnotežu, nije moguć kad su kanali kojima dotječe sitost duše preusmjereni na hranu koja ne siti najdublje razine duše. Tu došašće ima pune ruke posla.
U školi budnosti
Vezujući se uz gorenje misli, a na tragu ulomka Matejeva evanđelja, valja nam čuti ton Isusovih riječi. Središnje u njima je budnost za Gospodnji dolazak. Datum nije određen, ali je darovan poziv na budno iščekivanje kako bi se ostvarilo najviše iz Božje blizine. Isus uzima nekoliko slika i iz njih gradi promatranje života u novome svjetlu. Najprije nas susreće s likom Noe i vremenom u kojem je živio. Znamo da u starozavjetnoj pripovijesti Noa ima otvorenu perspektivu, dok su svi drugi svoje interese sveli na površnu stranu života. U pripovijesti je opći potop predstavljen kao kazna iskvarenom čovječanstvu, no taj dio biblijske prapovijesti nije kronološka reportaža. Riječ je o slici u kojoj se zrcale mogućnosti i promašaji konkretnog života u kojima se svatko od nas može prepoznati. Kad se taj starozavjetni tekst čita u svojoj nutarnjoj povezanosti otvara nam se obzorje vjere biblijskog pisca koji vidi da je moguće s Bogom gledati drugačije od ostalih, živjeti i usmjeriti se drugačije, ne pristati na suženi pogled i, dakako, izopačeni život. Korablja je biserna slika života koji je otvoren zovu Neba, glasu koji očekuje našu budnost pored svih izopačenja. Očito je da i nama danas može izgledati da je sav svijet pristao na zlo, bešćutnost, svakojaku pokvarenost, da više nema ljepote ni dobrote, što prije ili poslije izobličuje i pustoši čovjeka i zemlju na kojoj živi.
No, tomu nije tako. Svako vrijeme ima svoga Nou. U svakom vremenu Duh Božji potiče ljude da ne pristanu na zle načine života, da u svojoj svakodnevici prepoznaju čemu bi se trebalo otvoriti i kako izgrađivati život koji opstoji i onda kad “potop” ljudskih zlodjela uništava zemlju i čovjeka. Stoga se ne radi o Isusovoj prijetnji Božjom kaznom, nego o očitovanju stanja u kojem se čovjek nalazi kad se rasvijetli Božjim dolaskom, kad se očituje prava istina iz Božje blizine. To koliko se čovjek udaljio od Boga, da nije spreman za Božji dolazak, postaje očito tek kad se stavi pod svjetlo Božje nazočnosti. Ponovni Kristov dolazak (paruzija) ne smije nas okupirati pod vidom apokaliptičnih predviđanja, ali je zabrinjavajuće kad se s Božjim dolaskom uopće ne računa, jer se iz vjere u Kristov slavni dolazak mijenja pristup životu. No, tekst evanđelja stavlja naglasak na Božji dolazak u našoj svakodnevici. Odatle u evanđelju slika dvojice koji su u polju i slika dviju žena koje su u mlinu. U našim redovitim zbivanjima vidljivo je tko računa s Bogom, tko po znakovima razlučuje na što ga Bog poziva. Dvojica u polju i dvije u mlinu – a iz para jedan se uzima, drugi ostavlja – govori nam da je moguće prokockati mogućnost, ne prihvatiti Božji glas i njegov dolazak u naše živote, što je onda promašaj života. Dakako, moguće će biti jedan od tih likova.
Sada i na času smrti
Pored toga Božji dolazak se zbiva svakoga dana, pa i ondje gdje izgleda da su ljudi ogrezli u zaboravu Boga i njegova glasa. Možda nam izgleda da se to nas ne tiče, da mi nismo u stanju prepoznati korake njegova prolaska. Došašće nam svojom dinamikom iščekivanja, ali i Pismo svojim naglascima, jasno poručuje: Boga ćeš prepoznati u svojoj blizini, znat ćeš da dolazi kad se od tebe bude tražilo da se pokreneš i založiš vlastitu kožu za ljude oko sebe, da sebe nadrasteš po Kristovu primjeru. To će biti ondje gdje čovjek bude zarobljen, sveden na stvar i interes, na profesiju i karijeru, stavljen u stanje izrabljivanja, nemoći i zluradosti, gdje su mu sva iščekivanja utonula u prizemne želje. U tim i sličnim stanjima od svakoga se očekuje da slijedi primjer Isusa Krista, njegovu nesebičnu ljubav. Drugo, ali ne manje važno, ni odnos prema smrti ne može biti zanemaren u svjetlu ovog evanđelja. Trenutak smrti nije nam poznat. Najave mogu biti jasnije i očitije, no svakoga će susresti iznenada. Spomenuti ulomak uključuje u sebi i neizrečeni naglasak o prolaznosti ljudskog života, ali pod vidom Božje blizine. Znamo da su nam kroz život dane brojne mogućnosti, ali i sloboda izbora. Nasuprot lijenosti i oklijevanju moguće je ustrajati u budnosti i ne dopustiti da duh splasne ili da se prepustimo okrivljavanju drugih za vlastiti nemar, lijenost i nebrigu.
Isus nudi sliku gospodara koji ne zna kad će se kradljivac dokopati njegove kuće kao sliku za spremnost i pripravnost u životu. Valja bdjeti u iščekivanju Božjeg dolaska i svoga spasenja. Usto, došašće nam može pomoći da dublje promotrimo svoje zapetljaje i stranputice. Primjerice, kad se zaustavljamo samo nad onim za što mislimo da nam je uskraćeno, lako se dogodi da ostanemo zarobljeni suženim pogledom na život, da mu pristupamo polazeći od manjka. To lako dovede do ogorčenja, razočaranja i malodušnosti. Kad krenemo od onoga što imamo – a gledati očima vjere pomaže da se Božjim očima vidi i ono nam izgleda malo i nedostatno – pred nama se otvara obzorje koje dovodi do zahvalnosti i spremnosti da se život učini mjestom s manje mraka i prilika za tuđe posrtaje. Kad je teško, kad su brige nesnosne, potrebna je ustrajna vjernička svijest da nas ni sada ni u smrti Bog ne ostavlja. Gospodnji dolazak, a kad je riječ o osobnoj smrti, može nas zateći kao izdajnike Božjih ponuda, ogrezle u nezahvalnosti za prilike koje nam je život donio. Iz vjere u Gospodnji dolazak rađa se zahvalnost za svaki trenutak života, posebno za ljude s kojima smo okruženi i prilike koje su nam (bile) dane, kao i naporne i kamenite uzvisine koje su nam omogućile da se odmaknemo od uskih pogleda i prepoznamo život iz visine.
Odgovori