“STVARNOST JE VAŽNIJA OD IDEJE”

Protiv zaborava pobudnice "Radost evanđelja"

“O Crkvi se” – kako je napisao pokojni fra Špiro Marasović – “slikovito priča kao o ‘lađi’, točnije o – ‘Petrovoj lađi’. Prihvaćajući u potpunosti tu sliku, dobro je prisjetiti se da kod svake lađe postoji izvjesni srazmjer između onoga njezinog dijela koji je ispod površine vode, te se kao takav ne vidi, i onoga iznad površine koji se vidi. Naime, što lađa svojom uočljivom pojavom iznad površine više strši, to je onaj njezin uronjeni dio niži, što će reći da je praznija! I obratno: što je lađa punija, tj. što je više uronjena u vodu, i stoga običnom oku nevidljivija, to svojom pojavom manje strši iznad površine. A i mnogo je stabilnija na valovima.” Tim riječima o Crkvi možemo s misaonom snagom stupiti na put motrenja, ali tako da fra Špirine riječi uvijek imamo pred očima. Pritom imajući na umu da ih se stavi u vezu s poticajima pape Franje koji nas suočavaju s nama samima i s ciljem koji je pred nama.

Znakovito preseljenje

Već zaboravljeni prijelaz pape Franje iz Apostolske palače u Dom sv. Marte nekomu može izgledati populističkim hirom kojem su se najviše radovali liberalni mediji, anarhisti i Crkvi neskloni pojedinci i grupacije. Za razliku od takvih pogleda, ne želeći nijekati nikomu pravo na vlastito gledanje, čini mi se da je u ozračju nedavnog zatvaranja Izvanrednog jubileja milosrđa dobro uočiti znakovitost Papina “prebivališta”, kao i nedavnog otvaranja za javnost papinskog ljetnikovca u Castel Gandolfu. Prijelaz iz Apostolske palače predstavlja jedan u nizu terapeutskih koraka na putu prijelaza iz tijesnog papinstva u udobnije papinstvo. Što time želim reći? Kad se promotre povijesna zbivanja, a dovoljno je poznavati nekoliko važnih točaka, lako se vidi da je još ponekad i u 20. st. papinstvo poimano i življeno na način monarhističko-apsolutističkog aparata svjetovnih vladara minulih stoljeća, posebno s mirisom koji odaje stoljetni boravak u feudalnim ložnicama. Nije, dakako, riječ o onome što je bilo življeno i poimano samo u Rimu, nego i o onome kako se s partikularne razine gledalo na Rim, odnosno Rimsku kuriju. S druge strane, obnova povijesnog lika Petrove službe u Crkvi nije nešto novo, a ponajmanje nije novotarija. Svako vrijeme imalo je svoje poticaje i vezivalo je promjenjivu novost uz nepromjenjivu bit Petrove službe. Suvremeni proces “deložacije” stidljivo je i neočekivano započeo s koncilskim papama, a potom se nastavio do današnjih dana. Danas, paradoksalno rečeno, Papa u Apostolskoj palači prepoznaje tijesan prostor, a to je slika koja jasno govori da je naslijeđeni oblik papinstva dospio u tjesnac i da se mora očitovati novim poletom. Dakako, mnogi u tome vide izdaju te se nadaju da će idući papa vratiti poljuljano dostojanstvo papinstvu koje zadivljuje svojom otmjenošću.

Papa Franjo – neočekivano očekivanje – unio je više snažnih tonova koji mnogima u Crkvi nalikuju na nesklad, poplavu nejasnoća, potres i potkopavanje vlastitih temelja. Kao da ne vide kako je sasvim jasno da napuštanje smještajnih kapaciteta Apostolske palače označava čin prekida u službi nastavka obnove Crkve. Riječ je o prijelazu potaknutom pastirskim senzibilitetom koji je više protočan za Evanđelje i razumljiviji današnjim ljudima. Arhitektura i oprema zdanja u kojima se živi uvelike je povezana s nutarnjom arhitekturom svijesti. Velika crkvena zdanja u kojima se nalazi vrijedan inventar minulih stilova, kulta i kulture lako potiču useljavanje muzejskog mentaliteta, držanja i samovrednovanja u svijesti onih koji u njima obitavaju ili s njima računaju kao s hranilištem svoje nutrine i karijerističkih dosega. To, istina, ne znači da će svaka osoba, bilo klerik bilo laik, upasti u takav sklop, da će to njime ovladati, ali je očito da pogled na svijet ovisi o mjestu i trenutku s kojeg se motri.

Kroz krize do novog svitanja

Sve u svemu, fosilizirano poimanje papinstva došlo je posljednjih desetljeća u tjesnac. No, nije samo naslijeđeno poimanje papinstva došlo u tjesnac: danas su u krizi svi identiteti. Životne promjene dovele su do pravih potresa i pukotina unutar svih identiteta. Gdje god se takne, a mislim na prostore postindustrijskih utjecaja,  javlja se neka kriza, što ne znači da se nalazimo pred zidom ili pred ponorom, nego pred novim izazovima koji, razumije se, najprije izazivaju obrambeni i prokazivački stav koji se hrani plitkom argumentacijom. Zloguki proroci iz neznanja manje su opasni od zlogukih proroka iz manjka vjere. Kad se sve promotri moglo bi se reći: brojni događaji ukazuju da se nalazimo u bdijenju koje najavljuje zoru novog obličja Crkve, a to nije prvi put u njezinoj povijesti. Zato mi se čini da uvelike dugujemo spomenutoj Papinoj gesti iz koje se može prepoznati kriterije za razumijevanje poslušnosti u Crkvi i za veću proročku odvažnost koja ima za cilj ukazivati na ono što većina ne vidi i poticati pojedince na razini župa da se ne predaju mračnom pogledu na život.

Hrabrost i odvažnost nužne su vrline kršćanskog života, a Papina gesta znak je kojim smjerom treba ići, odnosno kojim putem prolaze iskušenja pred kojima valja ostati budan. Odustati od napasti povlačenja iz svijeta u mir vlastitih svjetova, istomišljenika i emotivnih draži, izložiti se predanju i bolnim rezovima, pa i onda kad to izgleda suludo i mučno, znak je da smo razumjeli na što je pozvan kršćanin kao dio kreativne kršćanske manjine u današnjem svijetu. Današnja mješavina kultura, utjecaja i ponuda, opća kriza religiozne prakse, obezvrjeđivanje svih autoriteta i neuočavanje žrtava nesnalaženja i epohalnih promjena na svim razinama, znak je da se nalazimo na jedinstvenoj prekretnice u kojoj se kršćanin ne bi trebao prepustiti drijemežu i pasivnosti, očaju i nostalgiji, nego kreativno, timski i dijaloški tragati za poticajima Božjega Duha u sadašnjosti.

Prema mentalitetu milosrđa

Gore spomenuta znakovitost trebala bi nam pomoći u boljem razumijevanju nakane iz koje je Papa htio da se dogodi Jubilej milosrđa. Promašeno bi bilo reći da je Papu vodila želja da se što veći broj vjernika okoristi oprostima, bilo za žive bilo za pokojne. Kad bi to bilo tako, onda bi bilo dovoljno ukazivati na povlaštene oltare, potpune i djelomične oproste, i stvar bi bila riješena. Međutim, Jubilej je predstavljao snažan poziv na oživljavanje dubine vjere, da se ne previdi istina Radosne vijesti o Bogu neslućene ljubavi iz kojeg proizlazi životni polet i posljedice na Crkvu u suvremenom svijetu. Dakako, ne tamo negdje, daleko od konkretnog života, nego upravo u životu svakog čovjeka, u dramatičnim trenucima ljudskih muka, životnim periferijama, gdje nam se često čini smislenim odreći se odgovornosti.

Drugo, pored svetih vrata i njihove snažne simbolike, Jubilej je predstavljao poticaj na izlaženje iz uskoće i krutosti u odnosu prema Bogu i braći ljudima, i to prvenstveno kao poziv cijeloj Crkvi na poniranje u otajstvo Božjega milosrđa koje se u Kristu otkrilo u neslućenim razmjerima. Treće, da se otkriju novi prostori, pa i oni zaboravljeni i zanemareni, na kojima treba pokazati kako se živi život za druge iz vjere u Božje milosrđe, da se ne previdi koliko je to upravo danas goruće pitanje. Jer – a kako drugačije – samo iz dubine Božjega bića, koje je milosrdno, sućutno i blago, Crkvi dopire svjetlost iz koje se vidi kamo joj je ići i koje joj se neiskorištene perspektive otvaraju.

Stoga je očito da Papa želi u Crkvi potaknuti mentalitet milosrđa. Kad je riječ o mentalitetu milosrđu, sviđalo se to nama ili ne, nije riječ o prokazivanju ili opiranju ovomu ili onomu, kao da je riječ o nekoj oporbi protiv nekoga, nego da se prepozna što smo dijelom zaboravili i kako se milosrđe treba živjeti na razini pastoralne prakse. Mentalitet milosrđa ne nastaje pukim odobravanjem ideje milosrđa, propovijedanjem ili pukim dobrotvornim radom, nego oživljavanjem evanđeoskog lica svih Kristovih vjernika. Usvojiti mentalitet milosrđa znači usvojiti mentalitet Isusa Krista, odnosno Evanđelja, a to nije povlastica ili dužnost jedne skupine u Crkvi, nego se odnosi na sve članove Crkve. Da bi se taj mentalitet u nama nastanio traži se da nam Evanđelje uđe pod kožu, da nam se svijest oblikuje iz Evanđelja. Tu, dakako, nismo na početku, jer je cijelo tijelo Crkve označeno milosrđem kao neizostavnim Božjim svojstvom, ali nikada dovoljno u praksi. Na putu – a Crkva je ujedno i hodočasnica – moguće je zastati i prepustiti se hladovini usputnih postaja ili draži oplakivanja nad srušenim snovima i minulim uspjesima. Moguć je, znamo, zamor, tromost u hodu i gubitak jasne slike o cilju koji je pred nama. Sve to hoće reći da je milosrđe, koje je neodvojivo od Kristova lica, potrebno obnavljati i za milosrđe se odgajati. S druge strane, ali ne i manje važno, milosrđe ne dokida odgovornost za ozbiljnost, za pravednost i popravljanje pukotina koje smo izazvali. Suludo bi bilo misliti da je Isusov poziv dio jedne naivne vizije života u kojoj se s pravednošću ne računa.

Naprijed u skladu s Evanđeljem

Osobno mi se čini da Papin govor o važnosti milosrđa nije moguće razumjeti bez osluškivanja i razmatranja njegove pobudnice Radost evanđelja. U njoj se otkriva u čemu je važnost milosrđa za konkretan život Crkve, a to nas onda suočava s pitanjem kršćanskog poslanja u svijetu, posebno u Europi koja prolazi višestruku krizu. Ukoliko je riječ o prigodnom tekstu koji se ex professo na pojedinim razinama u Crkvi mora razmatrati do iduće pobudnice, onda ga već sada možemo odložiti i predati zaboravu. Na to, razumije se, nemamo pravo. Riječ je o dokumentu koji dotiče i pretresa naše razumijevanje stanja u svijetu i polazišta na kojima gradimo odnos prema Crkvi i svijetu, i to pod vidim sintagme “Crkva koja izlazi”. Štoviše, riječ je o programatskom tekstu koji je uzduž i poprijeko označen Papinim stilom, njegovim brigama i nadama. Ako se za odreknuće pape Benedikta XVI. može reći da je bio jedinstven, hrabar i proročki čin u kojem se zrcali veliko “ne” klerikalizmu, onda se pobudnica Radost evanđelja također može promatrati u tom svjetlu. Usto, poznavatelji kažu da se u pobudnici Radost evanđelja osjeća trag Martinijeva rukopisa, a to mnogo obećava i ulijeva veliko povjerenje da velika koncilska baština neće morati prijeći u katakombe. U jednom od prigodnih tekstova pokojni je kardinal Martini 1991. g. naveo da evangelizirati “ne znači pošto-poto učiniti sve ljude kršćanima ili sve one koju su kršteni, osobito one koji su izgubili naviku posjećivati crkvu, vratiti natrag u nju.”

Osjetljivost za stanje u kojem se danas živi podrazumijeva razumjeti današnjeg čovjeka, a razumijevanje nije lako. Kod nekih je vidljivo oduševljenje plitkim i populističkim silogizmima, no to neće pomoći u boljem shvaćanju stanja u kojem se nalazimo. Bez razumijevanja uzroka prijeti opasnost da vanjske simptome proglasimo uzrocima. Plitki zaključci, olako doneseni uvidi, lijene dijagnoze i copy-paste polazišta mogu naići na veće odobravanje, ali dubina problema ostaje. Dovoljno se sjetiti da se i kod nas često upada u zgražanje nad vjerskom nepismenošću. Mnogi se čude zašto više nije kao što je bilo u vrijeme njihova djetinjstva, a zaboravljaju procese koji su se odonda odvijali i koji čimbenici svjesno i podsvjesno danas utječu na oblikovanje djece i mladih. Istina, vjerska nepismenost je u Europi uvelike prisutna, no ništa bolje nije ni kod nas. Zgražanje je, znamo, očekivano i razumljivo, ali nije dostatno. Pastoralno zauzeti kršćani, bilo klerici bilo laici ne bi smjeli ostati nepismeni u  razumijevanju uzroka vjerske i etičke nepismenosti. Krivo razumjeti i krivo tumačiti uzroke vjerske nepismenosti produbljuje krizu. Iz krivog razmjevanja slijede krivi zaključci, a onda se snaga troši na besmislene pastoralne pokušaje u kojima se povlađuje ljudskim očekivanjima ili čuvanju okamina. Kad se promotre naša domaća stremljenja, izgleda da nam je Radost evanđelja suvišan dokument, jer kod nas je, navodno, sve u redu, odnosno religijski servis se traži, mjesni običaji ne dolaze na manje, a još imamo svećenika za popunjavanje “rupa”. Kad se to zna, odatle proizlazi zašto nam je potrebno ozbiljno uzeti u ruke Radost evanđelja. Što smo više ukorijenjeni u vjeri lakše ćemo vidjeti kolika je važnost suočavanja s Papinim naglascima koji svojim stilom i sadržajem potiču na kreativno mišljenje i otvaranje očiju sebi i drugima u Crkvi. Papa u Radost evanđelja podcrtava problem pastoralne mlitavosti, neplodnog pesimizma, svjetovne duhovnost, psihologije groba, izvanjske pobožnosti, međusobnih ratova u Božjem narodu i zajednicama, itd. Tim sintagmama moguće je lakše razumijeti zašto govori o Crkvi koja izlazi, neodgodivosti crkvene obnove te pastoralnom i misionarskom obraćenju Crkve. Riječ je o jakim naglascima koji ukazuju na zahtjevnost vjerovanja.

← NA KRIŽU OSTAJUĆI

BUDI NOA, SLUŠAJ NEBO! →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.