Riječ uz evanđelje II. nedjelje došašća - 4. prosinca 2016.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 3, 1-12
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
***
Božja riječ nije bezlična. Ne može se odvajati od događaja ni od ljudi, posebno ne od ljudi čije su uši bile izoštrene za Božji govor. Ljudi poput Ivana Krstitelja, kako oni iz daleke prošlosti, tako i naši suvremenici, svjedoče da je Božja riječ upućena konkretnim ljudima i za konkretne životne prilike. Stoga je jasno da Božja riječ ne zaobilazi ljude i ne isključuje naše mogućnosti.
S onu stranu Jordana
Prije Isusova javnog nastupa pred Izraelom pojavio se Ivan Krstitelj u Judejskoj pustinji. To je kamenito područje od Jeruzalema do Mrtvoga mora. Na njemu se pojavio neočekivani glas, točnije primamljivi glas iz neprimamljive pustinje. K njemu grne stanovništvo Jeruzalema, Judeje i jordanske okolice. Ivan je, kako donosi Ivanovo evanđelje, krstio “s onu stranu Jordana”, tj. na lijevoj obali Jordana u Betaniji, ali Betaniji koja nije blizu Jeruzalema. Međutim, druga strana Jordana označava prostor snažnog vjerskog značenja. Mjesto gdje je Ivan krstio ujedno je prostor kojim su Izraelci prošli na putu iz ropstva u slobodu. Stoga je očito da se Ivan stavio u službu novoga izlaska, odnosno raskrinkavanja lažne slobode koju su njegovi suvremenici izjednačavali s političkom samostalnošću, a ne sa stanjem nutarnjeg određenja i pokrića djelima slobode. U Pismu Jordan uvijek označava granicu prijelaza iz egipatskog ropstva u slobodu Obećane zemlje, a time označava poziv na prepoznavanje putova koji vode u slobodu i život istinskog čovještva.
Ivan je u pustinji izgradio identitet glasa iz oslonjenosti na Boga i kroz ukorijenjenost u riječ drevnih proroka. Postao je glas koji prekida proročku šutnju i oglašava Božju riječ, daje joj da dođe do riječi, da se prepozna njezina snaga iz koje nastaje promjena svijesti. Iako je Ivan stajao izvan Jeruzalema, za razliku od farizeja i saduceja, Ivan vidi da je kraljevstvo nebesko blizu. Ne u smislu njegova skorog početka, nego vidi blizinu duhovne mogućnosti koja se prepoznaje očima izoštrenim za Božji prolazak. Dakle, za Izrael je pustinja mjesto koje označava Izraelov hod iz ropstva prema slobodi, iz Egipta prema Obećanoj zemlji. Na tom se prostoru narod odgajao za slobodu i mijenjao svoje porobljene navika stečene u Egiptu. Pustinja – a pustinja u židovstvu označava više od geografskog pojma – izoštrila je u tišini Ivanov sluh za Božji prolazak. Pustinjsko poniranje u samoga sebe znači ogoljavanje od viška kako bi se vidjelo ono što je jedino potrebno životu. Odjećom, držanjem i riječima duboko je ukorijenjen u proročki način života. Što su sve u Ivanu prepoznavali njegovi suvremenici, teško je reći. Očito je da je Ivanovo djelovanje izazivalo i da je njegova riječ uznemiravala, da im nije dala mira, da je budila želju za promjenom.
Oganj Duha rastjeruje “zmije”
Kako onda, tako i danas, Ivanove riječi su izazovne. Po njima nam Pismo upućuje poziv na obraćenje, promjenu svijesti o Bogu i čovjeku. Donositi “plod dostojan obraćenja”, kako je Ivan tražio od svojih suvremenika, ni danas nije manje zahtjevno. Da se obraćenje srca ne može mjeriti vanjskim držanjem, pobožnim pozama i frazama, pljeskom i povlađivanjem – kao što nije bilo dovoljno zaroniti u vode Jordana – vidljivo je iz Ivanova zahtjeva, kao i iz cijelog Ivanova života. Ivan prokazuje lažno jamstvo pozivanja na praoca Abrahama s kojim su se opravdavali njegovi suvremenici, posebno društveni i religijski prvaci. Jamstvo nije u onomu ili onima koji mi prethode po rođenju, po pripadnosti nekom plemenu ili nekoj tradiciji, nego u osobnom rađanju plodova koji me stavljaju na stranu sinova Abrahamovih, ljudi koji slijede Abrahamov hod vjernosti Bogu i njegovoj riječi u okolnostima konkretnog života.
Pred Ivanovim zahtjevom – a Ivanove riječi ni danas ne gube svježinu – kršćani su pozvani donositi plodove obraćenja. Zato je očito: kad dopustimo da nas Božji Duh pokreće i kad se damo voditi snagom Kristova života, lišavamo se “pljeve”, tj. natruha naših osobnih i crkvenih naslijeđa i zastranjenja koja sprječavaju utjelovljenje Evanđelja. Oganj Božjega Duha bistri pomračene vidike i daje da se zauzimamo za Crkvu lišenu feudalnih natruha, formalizama i usredotočenosti na samu sebe. Duh Sveti pročišćuje život od navezanosti koje porobljuju i priječe istinski život iz odnosa s Bogom i ljudima. Stoga je jasno da kršćani moraju stajati uz proročku britkost i samokritičnost u svim trenucima. Farizeji i saduceji bili su prokazani snagom Ivanove riječi. Ivan prepoznaje da nastoje osigurati sebe, a ne druge. Služi se slikom zmija koje bježe pred opasnošću, a to je ono po čemu se događa njihov očiti raskorak s Abrahamom. Praotac je simbol vjernosti Božjoj riječi, a Pismo poziva na put u nepoznato, na hod određen Božjim ciljem. Otuda je važno na pristati na lažnu slobodu, lažna jamstva i lažne pokazatelje kršćanskog identiteta. Prava sigurnost nije unutar zidina Jeruzalema, vjerskog formalizma ili stečenih povlastica, nego u nutarnjem prijelazu iz ropstva u slobodu.
Duhovno Abrahamovo potomstvo
Iz toga se zaključuje: Ivan je postao glas u vremenu kad se Božjoj riječi pristupalo kao mrtvoj stečevini. Klanjalo se Pismu, a nije se razumjelo Božji govor u zbivanjima. Pristupalo se polovično. Ništa novo. Stvorenje je uvijek u napasti da Božju riječ potisne izvan dosega življenja, da joj oduzme britkost i da je podloži svojim sigurnostima. To, znamo, stvara zapreke i guši protok Božje riječ do srdaca ljudi. Danas smo svjesni da je čovječanstvo doseglo točku s koje se vidi opasnost vlastitog samouništenja. Nedostatak odgovornosti za zajednički dom i isparavanje vrijednosti nužnih za međusobno zbližavanje, nisu nepoznanica. Mir je postao upitan, a ono što je još jučer izgledalo nemoguće, danas se obistinjuje. Pored razvoja tehnologije i znanstvenih spoznaja nasilje nije nestalo, a kultura duha prolazi krizu.
Ovamo pripada naglasak da Božja riječ ne stvara sama od sebe plodove. Izručena je našoj slobodi. Traži suradnike, a ne robove. Uostalom, tomu je svjedok Ivan. Njegov glas iz pustinje poziva nas na put vjere, put na kojem snaga Riječi neće biti prigušena. Kršćani vjeruju da glas Neba dopire do ljudi po Kristu. Štoviše, Krist je Očeva Riječ koja se nastanila među nama i zaživjela naš hod. Na nama je da mu trajno pripravljamo put, što znači ići putem vjere, a to, znamo, nije ugodno. Od čovjeka se očekuje da se izloži Božjem glasu i da se mijenja. Upravo zbog zahtjevnosti vjere ljepota Božjega glasa ne dolazi na manje. Obaziremo li se na zbivanja oko sebe vidjet ćemo da uvijek ima ljudi poput Ivana koji privlače svojim glasom, kao što ima i ljudi koji se takvim glasom služe da bi prerušili svoje lice i licemjerno se koristili drugima na njihovu štetu. Suvremena djeca Abrahamova uvijek su sinovi Crkve, jer se po njoj događa rast Božjega kraljevstva među ljudima, no ne možemo odrediti granice preko kojih Crkva ne rađa svoju djecu, tj. ljude u kojima Božji Duhu rađa djecu Abrahamovu. Zato mi se u ovom došašću čini zgodnim, posebno uz lik Ivana Krstitelja, navesti riječi koje je 1970. god. napisao teolog Joseph Ratzinger, a tiču se budućnosti Crkve: “Ona će postati malena, morat će početi sasvim iz početka. Više neće moći ispuniti mnoge građevine koje su nastale u visokoj konjunkturi. S brojem će pristalica izgubiti i mnoge svoje povlastice u društvu. Mnogo će se snažnije negoli dosad morati pokazivati kao zajednica dobrovoljaca. (…) Jamačno će poznavati i nove forme službe, za svećenike će rediti prokušane kršćane sa svjetovima zvanjem: u mnogim će se manjim zajednicama, odnosno u povezanim društvenim skupinama redovito dušobrižništvo odvijati na taj način”.
Odgovori