Uz 3. dan božićne devetnice, 18. prosinca
Crkva evangelizira i sama je evangelizirana ljepotom liturgije, koja je ujedno i proslava evangelizacijskog djelovanja i izvor novih poticaja na sebedarje.
U svijetu medija i općenito u javnosti Božić se iz godine u godinu sve više promeće i predstavlja kao neupitni društveni standard. Računao netko s Bogom ili ne, bio on kršćanin ili ne, Božić se podrazumijeva kao općedruštveno slavlje koje svatko osmišljava na svoj način i po svom “guštu”. Čak i Kinezi sve više “slave” Božić u povezanosti sa zapadnjačkim uvozom i inkulturiraju ono što im se sa Zapada predstavlja kao lijepo u Božiću. Rječnik se polako izokreće pa se sve više govori o blagdanima, a sve manje se spominje Božić i, dakako, Isusovo rođenje. Htjeli mi to priznati ili ne, posrijedi je zapadnjački komercijalni projekt koji promiče kupovinu, potrošnju, darivanje. Blještavilo ukrasa uz glazbene tonove, okuse i mirise jela i pića predstavlja se kao sekularno slavlje u kojem više i nije potreban Bog da bi se slavio Božić, a sve se otvara tobožnjim adventom. Nastaju nove jezične sintagme: božićna jelka, božićni sajmovi, božićni ručak, božićna bajka, blagdanska groznica, božićna špica, pa čak i božićni seks, itd. Novinski naslovi, članci, reklame i ostalo vrve tim i sličnim sintagmama koje – kako se danas govori – brendiraju proizvod.
Nema dvojbe da se s lakoćom može reći: što je čežnja za Bogom manja, to se manje opiremo komercijalizaciji Božića. Narod brojnih ispovijedi i rijetkih obraćenja, krsnih listova i folklorne vjere, poistovjećivanja vjere i nacije, razumljivo pristaje na suženo promatranje Božića. Može se reći da sve više postajemo ono što se događa na vjenčanjima: obred u crkvi se doživljava kao prekid slavlja, nužnost koju treba otrpjeti i po mogućnosti skratiti (čitaj: spasiti) od ugroze dosadnog obreda, a istinsko slavlje se nastavlja tek po izlasku iz crkve. Očito se i Božić “oslobađa” Crkve kao svog izvornog staništa i u javnosti doživljava kao istinsko slavlje. Ali to nije sve. Tko će uspjeti dokazati da je prisutnost Božića u javnosti nakon komunističke getoizacije doprinijela evangelizaciji društva? Gdje se to prepoznaje? Jer ako doista pomaže evangelizaciji društva, onda bi trebalo očekivati veću potrebu za nedjeljnim liturgijskim slavljem kao nužnim mjestom na kojem izvire evangelizacijsko djelovanje i gdje prima nove poticaje za život po mjeri djeteta rođenog u Betlehemu – za sebedarje. Mislim da bi se gornji citat, koji se nalazi u 24. broju Pobudnice, tim mislima mogao vezati uz nadolazeći Božić.
Ipak, neoštećeni dio vjerničke duše nastoji sačuvati Božić bez izvanjskog pretjerivanja koje bi moglo dovesti do gušenja smisla božićnog vremena. Zato je važno osluškivati što se to zbiva kad se Božić predstavlja na ulici i u medijima. Obilje blještavila na ulicama i trgovima, kao i dućani pretvoreni u “bajku” u kojoj kupci igraju najtraženije uloge, nije nikakvo jamstvo da smo spremni prepoznavati duhovni mrak i osobna, obiteljska, crkvena i društvena mjesta koja su potreba svjetla Božje riječi, prisutnosti kršćanske blizine, savjesti i zalaganja. Možda će izgledati pretjerano reći, no čini mi se da svjetlo božićnih lampica ne čini vidljivijim put prema cilju zemaljskog putovanja. Moguće je “slaviti” Božić a da i ne pomislimo da to činimo u suprotnosti s njegovim smislom.
Sve navedeno – a Božić je sretna prigoda – može nam pomoći da vidimo kamo se mogu usmjeriti spomenute riječi koje donosi Pobudnica. Kad se misli na ljepotu liturgijskih slavlja, onda se time ne misli na izgled obreda u redovitom ili izvanrednom obliku, kao ni na opsluživanje rubrika, lijepo pjevanje, držanje, ukrase, ove i one propise i dr. Sve to ima svoje mjesto, ali to još ne govori da je sve na mjestu glede liturgije i evangelizacije. Platonistički pristup liturgiji može biti ugodan ljudima koji su skloni estetskom doživljaju liturgije, ljubiteljima barokne scenografije i glazbenog dojma, kao i dušama koje su sklone “mistici”. Ljepota liturgije izvire iz otajstva koje se slavi i koje rađa tipom kršćanske duhovnosti koja se promeće u bratsko-sestrinske odnose na kojima se dade kušati da su natopljeni logikom euharistije, tj. sebedarjem, da život sudionika na euharistiji ima uporište u euharistiji i da oblikuje kvalitetu odnosa u zajednici kojoj je euharistija “vir i uvir stvari svih”. Teško se oteti dojmu da po tom pitanju stojimo na početku. Iako se teško s time nositi, vrijedno je ustrajati.
Odgovori