Uz 5. dan božićne devetnice, 20. prosinca
Današnja silna težnja za neposrednim rezultatima dovodi do toga da pastoralni djelatnici teško ponose bilo kakvo neslaganje, prividni neuspjeh, kritiku, križ.
Nije sporno da bi poslovanje jedne župe trebalo uvijek biti transparentno, da župljani imaju pravo znati kako stvari stoje sa župnim prihodima i rashodima. Međutim, koliko god se to u praksi ne primjenjuje posvuda jednako, što, znamo, izaziva sumnje u poštenje, kao i u razborito upravljanje novčanim sredstvima, čudno je da se tim dimenzijama župnog života, i to ne samo u senzacionalistički raspoloživim medijima, pristupa kao da će upravo puka transparentnost polučiti poboljšanje života u župi, osvježiti evangelizaciju, razbuditi jednu ili drugu razinu pastorala, itd. Zato uzmimo za primjer slijedeće: moguće je da neki župnik na početku nove godine javno obznani što je i kako potrošeno tijekom prošle godine, što i nije rijetkost, pa čak i do lipe, a da to ni u kojem slučaju ne potiče među župljanima svijest o župnoj zajednici kao vlastitom domu za koji je potrebno, sukladno mogućnostima i savjesti, izdvajati novčana sredstva kako bi se ulagalo u prirođene potrebe župe i župljana, ali i za obrazovne, misionarske i karitativne projekte. I to ne samo u nekoj gradskoj sredini, nego i u maloj gdje svi sve znaju i prije objavljivanja. Novac je nedvojbeno potreban i koristan, kao i ostala sredstva koja služe životu. Ni u župnoj zajednici nije moguće bez novca. Drugo je pitanje kako se novac koristi i je li uz njega vezano feudalističko-faraonsko držanje u slučajevima kad se radi, kako su stari govorili, o utjerivanju propisanih taksi, “lukna” ili “redovine”. Nedvojbeno možemo reći da bi bilo žalosno kad bi bogaćenje i luksuz bili ključ po kojem se povezuje župnik sa župljanima i župljani sa župnikom, što predstavlja samo mali kamenčić cijele priče. Nema dvojbe da gdje su ljudi, tamo su i zloporabe novca i odnosa prema novcu, pa i prijepori oko korištenja novca. O škrtosti ne treba ni govoriti. Njoj pripada poznata ocjena.
S druge strane, znamo da nas neće iznenaditi kad netko negoduje ili bučno protestira zbog, primjerice, pomanjkanja svijeća za paljenje pred nekim kipom ili slikom, kao da nema goriva na benzinskim postajama. Tomu nasuprot, rijetko je doživjeti da će netko negodovati jer mu nije omogućeno doprinijeti za, primjerice, potrebe pastorala mladih ili nekog drugog oblika ulaganja u ljude koji bi svojim sposobnostima mogli koristiti životu župne zajednice. Kako to da je moguće, primjerice, nedjeljom i blagdanom dolaziti u crkvu koja izgleda poput zapuštenog i odbačenog madraca, a da to istodobno ne potiče i ne uznemiruje svijest nazočnih o potrebi obnove i sličnih zahvata među onima koji se u tom domu molitve nedjeljom izgrađuju na vrelu Kristova sebedarja? Kako to da se bez uznemiravanja možemo odnositi prema stanju crkve-građevine kao da je tuđa stvar, a svoju kuću dotjeravati do savršenstva. Očito je da je odnos prema novcu pokazatelj stanja vjere i čovječnosti. Usto, mora nam upasti u oči da u našem mentalitetu nije neočekivano kad netko dade veću svotu novca za obnovu nekog crkvenog objekta, ali nije rijetkost da isti izričito ili prikriveno očekuje da se njegovo ime ovjekovječi ili da se ističu njegove zasluga, pa i do mjere psihosomatskih poremećaja u slučaju kad izostane isticanje i zahvaljivanje. Takva “darivanja” se često nastoje naplatiti putem emotivne ugode i, što nije rijetkost, političke koristi na izborima, ali i kao put dolaska do utjecaja, časti, slave, dokazivanja pred suparnikom, itd. Dakako, daleko bilo od nas generaliziranje, jer obilje suprotnih primjera, i onih po mjeri udovičina dara, pokazuju svijetle primjere. Što bi se sve o ovome moglo reći, bolje je i ne spominjati. Srećom, mnogo će toga otići u grob! Uostalom, tako je i bolje.
Možda ovdje moramo ići i korak dalje, no to sada nije dio teme. Sve navedeno vezujemo uz priloženu rečenicu na početku koju treba smjestiti u njezin izvorni kontekst 82. i 83. poglavlja. Spomenuta “težnja za neposrednim rezultatima”, kako se to izričito kaže, tiče se današnjeg mentaliteta u kojem se sve želi ostvariti odmah i sada. Taj se mentalitet uvlači i u mentalitet Crkve na razini jedne župe. Prijepori i nesporazumi su upravo i zbog toga mogući, a to sa sobom povlači obostrana negodovanja i kritike. Primjer transparentnosti glede materijalnih dobara jedno je od područja na kojem lako dolazi do prijepora koji sprječavaju da se rezultati događaju bez usporavanja. Međutim, Pobudnica stavlja pred oči pastoralne djelatnike koji zbog težnje za neposrednim rezultatima “teško ponose bilo kakvo neslaganje, prividni neuspjeh, kritiku, križ”, iako ne samo zbog izostanka neposrednih rezultata. Da će toga uvijek biti, nije dvojbeno. S tim se valja znati nositi pa je potrebno umijeće ophođenja i rješavanja konfliktnih situacija koje nije moguće uvijek mimoići. Život ih sa sobom nosi, pa i život crkvene zajednice u kojoj su očekivanja različita i često protivna. Nema dvojbe da je toga uvijek bilo, ali očito na jedan drugačiji način. Očekivanja su imala druga polazišta i religijska mreža odnosa imala je svoje posebne čvorove. Tekst kaže da se danas prepoznaje “težnja za neposrednim rezultatima”. Naglasak je na težnji, ali i na onome “danas”. To “danas” je nezaobilazno i očekuje se da se prema svome vremenu odgovorno postavimo. Razloga je više, a nas svakako obvezuje vjerničko čitanje znakova vremena. Ako zaobiđemo naše “danas”, onda ne možemo biti u mogućnosti čitati znakove vremena. Time ispadamo iz igre i udaljavamo se od svoga vremena u kojem nas je Providnost postavila da dozrijevamo u zajedničkom i odgovornom odnosu. Križ nesporazuma i kritika nije uvijek lagan, ali nije ni suvišan. U mučnim trenucima pastoralnih nesporazuma i odbacivanja valja biti svjestan da nije moguće bez toga. Za nas pastoralne djelatnike je važno da ljude ne svodimo na njihove kritike i njihova neslaganja s našim prijedlozima i očekivanjima. Kultura dijaloga podrazumijeva i kulturu milosrđa prema onima koji nisu u stanju razumjeti što je za njihovo i dobro zajednice. Bujanje populizma uvelike doprinosi negodovanju i neutemeljenim kritikama i očekivanjima, ali se i s time valja nositi, što nije uvijek lako. Tražiti od župljana autoritarnu podložnost, ravno je izdaji Evanđelja. To bi značilo rasti u ozračju koje potiče nekritičko i slijepo gledanje, dodvoravanje i potkupljivanje da bi se došlo do cilja. “Izobrazba srca”, o kojoj je govorio papa Benedikt XVI., očito je jedan od nužnih načina u ostvarivanju navedenoga.
Odgovori