Uz 6. dan božićne devetnice, 21. prosinca
Istinska vjera – koja nije nikada lagodna i individualistička – uvijek podrazumijeva duboku želju za promjenom svijeta, prenošenjem vrednota, da iza sebe ostavimo donekle bolji svijet nego što smo ga našli (Radost evanđelja, 183.).
Kad se prate misli, smjernice i ozračje pobudnice Radost evanđelja, onda se teško oteti dojmu da se nalazimo pred tekstom koji potiče propitkivanje naših osobnih staništa duše i općenito uzevši cijele Crkve. To će reći da se nitko od ljudi ne može postaviti za model nasljedovanja, nego je svatko pozvan slijediti model života Isusa Krista. Dakako, unutar mogućnosti današnjice sa svim mukama današnjeg života.
Živimo u uvjetima u kojima osobna vjera sve više slabi i oslanja se na izvanjsko. Tim putem se lakše prepuštamo zaboravu ljudi oko sebe i društva u kojem živimo. Vrijedi to na svim meridijanima i paralelama, iako je očito da se kod nas živi kao da već nije nastupio odnos prema kršćanstvu koji nalikuje na odnos prema izgubljenom plemenu. Znam da nije teško opažati što se zbiva, da je mnogo lakše donositi prosudbe stanje, ali nam je nasušno potrebno prepoznati u čemu se sastoji kršćanski identitet u današnjem svijetu. Kršćanin je pozvan zauzimati se u društvu kako bi njegov mali doprinos pomogao u nastajanju boljeg i pravednijeg svijeta. Neutralnost nije svojstvena vjeri. Stajati po strani i čekati rasplet ponekad je, istini za volju, jedan od načina uključivanja u neki društveni proces, ali kao načelo življenja, krajnje je opasno i graniči s izdajom vjere. Stajati po strani znak je odstranjivanja vjere i privezivanja uz njezinu suprotnost. Želja za promjenom svijeta nužno proizlazi iz vjere, a početak joj je u radu na vlastitoj nutrini.
Nutarnje rasulo duše, gubitak smjera, predanost putovima besmisla, prvo je područje na kojem treba zasukati rukave i dati se na put. Još nije bilo vidljivo da je netko uspio mijenjati druge bez da je njegova nutrina odavala vrijednosti oko kojih se zauzimao kod drugoga. Strah od izlaganja je razumljiv. Štoviše, stajati po strani jedan je od načina kako se želi sebe zaštititi od izlaganja i mogućih ranjavanja koja nastaju iz doticaja s drugim ljudima, njihovim kritikama, podvalama, mržnjama, zavistima, ogovaranjima, nesuvislim očekivanjima, mentalitetima, klanskim pristupima, itd. Međutim, očekivati neko rajsko stanje na planu međuljudskih odnosa, kao da će po našem zauzimanju nestati svako zlo, znak je da očekujemo nemoguće. Iz vjere proizlazi poziv na učešće, na zalaganje vlastite kože u prilog potreba ljudi s kojima živimo i, dakako, poziv na zajedničko dobro. Želja za promjenom svijeta nije tek puko utopističko htjenje dežurnih sanjara koji sanjaju novi društveni poredak s obiljem kruha i rada za svakoga, nego polazeći od naše nutrine koja je pozvana dozrijevati prema zauzetosti za novi svijet. Pritom razborito gledanje kaže da po nama svijet neće postati preobražan, ali naglasak iz vjere želi da učinimo sve što je moguće da “iza sebe ostavimo donekle bolji svijet nego što smo ga našli.” Odatle je razvidno da iz preobraženog staništa duše nastaju u svijetu promjene koje omogućavaju da Bog koji se poistovjetio sa svakim čovjekom ne ostane gladan, žedan, gol, utamničen, bolestan (usp. Mt 25). Dolazeći k potrebnima dolazimo bliže Bogu i odgovaramo na njegove potrebe u svijetu. Međutim, iz vjere se rađa i to da se nastoji pomoći drugome kako bi on mogao pomoći samome sebi, da bi mogao nadići zapetljaje u kojima se nalazi. Vrijedi to i na planu duhovnog mrtvila u kojem se mnogi nalaze ili vjerskog sljepila koje je posljedica nezrele vjere koja ih čini nesposobnima za istinsku radost življenja.
Uz skori Božić uvijek iznova se očituje da Bog nije nezainteresiran za svijet i čovjeka u njemu. Božja objava u Isusu Kristu ujedno je objava Božjih očekivanja glede svijeta. S betlehemskih obzorja vidimo da Bog dolazi u ovaj svijet s nakanom objave mogućnosti koje stoje pred svakim čovjekom i na koje je pozvan. Naglasak nas pretječe: moguće je drugačije! Moguće je krenuti od sebe i ne ostati grčevito vezan uz vlastite potrebe i individualističko poimanje vjere kao pukog duševnog mira i emotivne oaze. Moguće je živjeti iz vjere na način da uklanjam iz svoga života prepreke koje sprječavaju utjecaj vjere na javnost. Krist nije došao da bi se samo dogodilo prosvjetljenje naših privatnih svjetova, da bismo oblikovali samo svoju nutrinu. Došao je da bi se događale promjene u svijetu. To, s druge strane, ne ide glatko. Tegoban je to put. Nikada nije bio lagodan, jer vjera se tiče naše kože i svih dimenzija života. Od prije začeća pa do uzašašća s Kristom su vezana pitanja i nelagode. Na početku je Marijin upit anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?”, a pred uzašašće: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?” Krist je doista u svakome vremenu izvor kriza i kamen spoticanja. Tko s njim istinski računa, taj dolazi u neprilike s mehanizmima koji su suprotni duhu Evanđelja. Stoga je očito da se mora događati evangelizacija naše religioznosti koja nam je prirođena i naših očekivanja da ne bismo umislili da je s našom vjerom sve u redu. Uvijek je potrebna obnova vjere i novi iskorak na putu obraćenja.
Čini mi se da današnje vrijeme, kao i cijela Pobudnica, hoće reći da će kobno završiti ona očekivanja koja polaze od toga da Crkva ima odgovore na sva moguća životna pitanja i da sve ono što je do sada u pastoralu bilo ostvarivano može neupitno ostati nepromijenjeno. Bojim se da mnogi nisu svjesni u kolikoj bi mjeri to značilo krenuti u suludu avanturu koju će stvarnost opovrgnuti, a neispunjena očekivanja pospješiti potonuće u ponor razočaranja i odbačenosti. Samo slijepci ne vide da danas u pastoralnom radu mnogi nailaze na sve manje zadovoljstva. Zar nas onda mora iznenaditi kad zadovoljstvo nastoje naći na drugome mjestu? Nema dvojbe: što je manje zadovoljstva, bit će i manje srdačnosti, topline i povezivanja među župljanima, ma koliko bile velike i lijepe jaslice u našim crkvama, ukrasi i cijela polifonija božićnog ugođaja. Prema posljedicama se ne smijemo odnositi kao da su uzroci, jer to produbljuje problem. “Istinska vjera”, kako navodi dokument, očito znači vjernost Evanđelju i čovjeku. Za kršćanina vjernost čovjeku bez vjernosti Evanđelju je proturječje, a vjernost Evanđelju uvijek znači i vjernost čovjeku. U tom je smislu moguće razumjeti jednu od bisernih misli Pobudnice: “Milost pretpostavlja kulturu, a Božji dar postaje opipljiv u kulturi onoga koji ga prima” (Radost evanđelja, 115.)
Odgovori