Uz 7. dan božićne devetnice, 22. prosinca
Svaka crkvena zajednica, ako misli da može mirno gledati svoj posao i ne posvećivati kreativnu brigu i djelotvornu suradnju u pomaganju siromašnima da žive dostojanstveno i da dopre do svih, naći će se u opasnosti da se raspadne, koliko god da govorila o socijalnim potanjima ili kritizirala vladu. Ona će lako postati plijenom duhovne svjetovnosti, skrivene pod krinkom vjerske prakse, besplodnih susreta i ispraznih razgovora. (Radost evanđelja, 207).
Evanđelje nije nastalo u laboratoriju nekog znanstvenog instituta ili u religijskim hramovima staroga svijeta. Rođeno je na ulici. Proizišlo je iz susreta Božjega Sina s ljudima konkretnog okruženja i u konkretnom vremenu. Nije plod uzvišenih rubrika ni vjernog opsluživanja normi, ali ni zanosnog bogoslužja u Jeruzalemu. Zato se ni u današnje vrijeme Evanđelje ne može povući s ulice. Evanđelju pripada mjesto u javnosti: biti kvasac i sol, donijeti životu novu kvalitetu. Put prema tom cilju ne ide mimo ljudi. Kad je tomu tako, onda ne može zaobići ni ljude koji su potrebni osnovnih sredstava za život, siromašne. Povlaštena briga za siromašne trebala bi biti na mjestu koje nije vezano za pojedine prigode ili trenutačna stanja, pa ni za godišnju proslavu Kristova rođenja – Božić. Baš u tim prigodama lako se navučemo na priče i na njima ostanemo. Svatko je sklon zarobiti se velikim idejama iza kojih ne stoje djela. Briga za siromašne način je življenja iz vjere. Dakako, ne samo za siromašne, nego i za sve ranjene, obezvrijeđene, rubne, nemoćne i nedozrele koji su potrebni ljudske pomoći i našega lica koje će im uliti povjerenje da nisu društveni otpad, višak ili rane na tijelu društva. Pogled iz vjere uvijek se vodi željom koju je Bog u svome Sinu pokazao prema ljudima, a to nije samo spasenje duša i konačna sreća u nebu. U ime Evanđelja ne smije se mimoići ili opravdavati nedostojne uvijete života na zemlji. S druge strane, kad bismo rekli da je Evanđelje među nama radi društvenih, ekonomskim i političkih promjena, onda bi to značilo sužavanje Evanđelja na mjeru koja dokida bit Evanđelja. Kruh nedvojbeno treba, ali i kruh kojim se hrani cjelovita izgradnja čovjeku, pa i onda kad kruha nema. Da bi se razumjelo kamo smjeraju Papine misli o siromašnima i iz kojeg duhovnog ozračja proizlaze, mislim da bi bilo dobro susresti se s velebnim tekstom Nastavak priče o milosrdnom Samarijancu. U njemu Vjekoslav Bajsić (Strah za granicu, KS, Zagreb, 1980., 153-155.) pogađa ono što je vidljivo na planu crkvene zajednice i što sprječava da se vidi kamo smjera Evanđelje. Povlaštena briga za siromašne dio je kršćanskog poziva svih članova Crkve, a nije riječ o posebnoj karizmi oko koje bi se trebali truditi samo neki u Crkvi.
Krsno poslanje vodi prema čovjeku i ne može zaobići ljudske potrebe. Stoga je očito da su svi kršćani, tj. članovi Crkve odgovorni da se u mjeri svojih mogućnosti i umijeća uključe u smanjivanje siromaštva. Puki govor i kritike bez pokrića ništa ne rješavaju. Ostajući samo na njima crkvena zajednica se izlaže riziku nevjerodostojnosti. Nije dakle naše da nekoga zbog toga osuđujemo, ali je očito da riječi bez pokrića razaraju Crkvu i guše naše kršćansko poslanje. Kad smo kod rješavanja siromaštva, onda je očito da se ono ne ostvaruje u skupljanju milostinje za potrebne, ali istodobno ne ide bez darivanja za potrebne. Bezbrižna toplina građanske religije lako dovodi do zaborava ljudi u njihovim mukama. Takvo samodostatno zatvaranje u sebe vodi prema umišljaju da ćemo s malo prigodne milostinje dobiti potvrdu o podmirivanju obveza kršćanske solidarnosti. Problem siromaštva nedvojbeno nadilazi naše mogućnosti. Ipak, ljudi koji imaju veću moć odlučivanja, kreiranja gospodarskih i političkih planova, njima pripada neusporedivo veća odgovornost. Kršćani koji sudjeluju u dvorištima odlučivanja i o kojima ovisi životno stanje drugih ljudi, imaju povlaštenu ulogu zauzeti se oko tuđega dobra. Tu se otvara i uloga kršćana u politici da se što više i glasnije usredotoče na taj segment života.
Međutim, sve počinje od skrbi za uspostavu odnosa prema siromašnima, a taj odnos nije odvojiv od cjeline naših životnih vrijednosti i usmjerenja. U odgojnim koracima obiteljskog života, na razini lokalne zajednice, kao i vlastitog zavičaja, valja obilovati duhom koji ima oko za siromašne i spremnost na pomaganje. Mali koraci kroz odrastanje, kad se uči po modelu svojih ukućana, rodbine i prijatelja, kojima se putem modela solidarnosti odrasta i oštri vidike za potrebne, to su najpotrebniji trenuci kojima se izgrađuje kršćanska svijest o drugome kao mjestu osobnoga rasta u ljubavi. Iz toga motiva kreće ovaj tekst i s njim računa. Možda izgleda kao gubljenje vremena, ali nikada nije dovoljno posviješćivati važnost ove teme. Svjesni roditelji znaju da mali koraci velikog srca dovode do malih preokreta u tromim i zagušenim mentalitetima koji računaju da se ova tema tiče samo povlaštenih, gospodarstvenika, političara, državnika, Crkve kao takve, itd. No, da bi se uopće moglo računati s vlastitom spremnošću, jučer i danas, nasušno je potreban odgoj za skromnost, a skromnost se ne mjeri isključivo količinom posjeda ili izostankom nadutog držanja, nego načinom na koji se odnosimo prema posjedovanju onda kad nas nitko ne vidi i onda kad se to nema čime u društvu nadoknaditi.
Dakako, nije cilj imati malo. Nije cilj u ime skromnosti zapustiti ono što se ima ili se određenim naporima može steći, jer to predstavlja temu odgovornog upravljanja dobrima. Cilj je imati dostatno. Da bi se imalo dostatno, potrebno je obilovati ispravnim pogledom na život i potrebe. Ne mogu imati dostatno kad živim na način da sam jedini na svijetu, da ne postoje drugi i njihove potrebe. Istina, ne postoji neka ljestvica po kojoj se određuje koliko je komu dostatno, kao da smo u nekom totalitarnom sustavu, nego se to usvaja iz općeg i redovitog načina života. Robovi materijalističke pomame, egoističnog mentaliteta, bespoštenog stjecanja, gramzljivosti i blještavila imaju najčešće poremećene kriterije glede potreba i želja. Želje koje vrše nasilje nad potrebama dovode do pretvaranja želja u potrebe, a to onda dovodi do izopačenja života. To je pravo siromaštvo koje zavrjeđuje sućut prema takvima jer se taj nikada ne može zadovoljiti. Što su duhovni apetiti veći, to je žudnja za obilovanjem manja i dostatnost očitija.
Kad dijelove ove pobudnice stavimo u naš hrvatski kontekst, onda je tema povlaštene brige za siromašne nužno vezana i uz uvijete koji dovode do osiromašenja u izvornom smislu riječi, ali i do duhovnog osiromašenja s posljedicama na nemogućnost uviđanja istine o sadašnjem trenutku. U razgovorima, osvrtima, komentarima i promišljanjima često se provlači misao da je društvo krivo za neravnoteže, nerad, krađe, podmićivanja, laži, spletkarenja, ovisnosti itd. Okrivljuje se društvo kao da je riječ o nekoj izvanjskoj sili koja upravlja čovjekom do te mjere da čovjek više ne vlada sobom. Zalazeći dublje vidimo da je riječ o rastućem mentalitetu laži u kojem se većinsko ponašanje nametnulo kao kriterij poželjnosti i, dakako, etičnosti, pa se društvo uzima kao izlika osobnoj neodgovornosti pojedinca. No, jedno je nešto reći o tome ako smo puki promatrači zbivanja, a sasvim je drugo kad smo sami pogođeni nečijim ponašanjem za koje nam kažu da toga ne bi bilo da i društvo nije takvo. Istina, mi kao društvena bića ne možemo biti lišeni društvenih utjecaja, no prepoznajemo li mjesto naše odgovornosti u društvu i nužnost odgovorne prosudbe vlastitih djela? Drugi vatikanski koncil je svojim poticajima iznjedrio svijest o nužnoj osjetljivosti kršćana za trenutak u kojem žive i rast odgovornosti za znakove vremena koji pomažu da se snagom Božje riječi iznađu odgovori na sadašnji trenutak. Božić kojem se radujemo znači htjeti Boga. Ukoliko ne želimo biti bjegunci od Božića težit ćemo da nas Božić obdari pogledom kojim Bog gleda ljude. Tu, dakle, valja sebe založiti u brižnosti za ljude u potrebi. Stoga suglasni s Papom možemo reći da bez brižnosti za ljude u potrebi možemo “lako postati plijenom duhovne svjetovnosti, skrivene pod krinkom vjerske prakse, besplodnih susreta i ispraznih razgovora.”
Odgovori