Uz 8. dan božićne devetnice, 23. prosinca
Postoji također prirođena napetost između globalizacije i lokalizacije. Potrebno je posvetiti pozornost globalnoj dimenziji kako bismo izbjegli svakodnevnu uskogrudnost. Istodobno, ne smijemo izgubiti iz vida ono što je lokalno, jer nam to pomaže stajati čvrsto na zemlji. […] Potrebno je uvijek širiti svoje vidike i vidjeti neko veće dobro koje će donijeti blagodati svima. To, međutim, treba činiti bez bježanja od sebe i bez iskorjenjivanja. Potrebno je pustiti korijene u plodno tlo i u povijest vlastitog mjesta u kojem smo rođeni, koje je Božji dar. Riječ je o onome malom, o vlastitom dvorištu, ali sa širim vidikom. (Radost evanđelja, 234, 235)
Iznad Isusove glave na križu stajao je natpis o njegovoj krivici: “Isus Nazarećanin, kralj židovski”. Razapet je na križu kao Nazarećanin i Nazaret je upisan u njegov identitet. Zbog Nazareta je čak bio prezren, jer neki rekoše da Nazaret nije mjesto odakle bi se moglo nadati nekom dobru. Osim suza nad Lazarom, Isusove suze nad Jeruzalemom upisane su u trag Isusova hoda. To odakle je, kao i sve ono što zavičaj upisuje tijekom odrastanja u naše biće, opečatilo je i Isusov hod među ljudima. Kad se stavimo u naš današnji kontekst, onda vidimo da se težnja prema boljitku često vezuju uz daleke krajeve u kojima je, kako izgleda i kako se sanja, sve bolje, ljepše, prozračnije i bogatije. Ima, dakako, tu određene istine, ali to nije predmet ovoga tekst. Možda će netko reći da ne vidi uvjerljivu povezanost između pitanja vjere i pitanja lokalizacije i globalizacije, da je riječ o čistoj građanskoj vrednoti. No, to nije tako. Svjetlo vjere tiče se života, a život nije apstraktni pojam.
Bolna je spoznaja da se iskorjenjivanje iz vlastitog zavičaja može dogoditi na različite načine. Sa sobom uvijek povlači svojevrsno iščašenje udova našega bića. Stoga doista iznenađuje da Pobudnica biranim, toplim, sadržajnim i ponešto poetskim riječima govori o odnosu globalizacije i lokalizacije. Time je doista u dosluhu s kretanjima današnjeg vremena i s brigama koje prožimaju današnji svijet. No, kako se čini, nije upućena samo velikim “igračima” na društvenim trkalištima. Riječ je o riječima koje pogađaju svijest i savjest svakog kršćanina i čovjeka dobre volje. Sazrijevati na jednom konkretnom prostoru, među konkretnim ljudima koje nismo birali i koji zasigurno ne bi bili naš izbor da je takva mogućnost postojala, znači omogućiti da se vjera živi unutar jednog konkretnog prostora i unutar konkretnih odnosa. Snovi o drugim ljudima i drugim krajevima nisu uvijek ostvarivi, ali i onda kad je vidljivo da drugog puta nema, onda vjera daje da se u konkretnim uvjetima prepozna ono što je bogomdano i oko čega se valja zauzeti. U konkretnom zavičaju zasigurno je pogrešno povući se u sebe, zatvoriti se vlastitim sigurnostima, kao i mirom biranog društva, a odluke i odgovornost za zbivanja u zavičaju prepustiti drugima. Slast ostajanja na tribinama – a bijeg od učešća na terenu ne vodi dobru – često je lakši izbor iz udobnosti, zbog zamjeranja, straha i osude sredine. S druge strane moguće je, što u određenom smislu Pobudnica ističe, zatvoriti se u lokalno i da nam time promakne nužno povezivanje s globalnim. Opčaranost s lokalnim ne smije nam spriječiti interes za globalno, jer je uvijek moguće da se iz globalnoga nastani neko dobro u lokalnome prostoru po čemu dobiva na većoj kvaliteti, i to bez gubitka svoga pravog “ja”. Grčevita zatvorenost u lokalno i nastojanje da se sve očuva nedodirljivo, kao da je riječ o muzeju, konačno vodi u propast. Samo ono što se mijenja, to opstoji. S druge strane, kršćanin zna da nikada neće sve biti najbolje, da će u svakoj zajednici, posebnom u malim sredinama, uvijek postojati određena ograničenja, nedostatci i prijepori, no na nama je da svojom zauzetošću na planu kulta i kulture damo doprinos ozdravljenju bolesnih i ranjenih stanica lokalnog organizma. Zavičaji u eri globalizacije doživljavaju posebnu krizu. Kao da je za njih prošlo vrijeme optimizma i da ih sa svih strana rastaču globalna zbivanja. Ipak, na svijetu bi bogatstvo različitosti bilo neusporedivo manje kad bi sve bilo uniformirano. Pored toga, zavičaji, a time i sve lokalno, znače prostore na kojima smo othranjeni i koji su upisani u našu svijest.
Ovdje mi pada na pamet da kad je Dante u Božanstvenoj komediji smjestio veliko mnoštvo svijeta u predvorje pakla, onda je upravo uočio da postoji jedno držanje i stanje među ljudima koje uvodi zlo na mala vrata, a riječ je o mlakom i neodlučnom držanju, nezainteresiranosti i nesvrstanosti glede života, dobra i zla. Globalni procesi upravo traže takve pojedince, takvo držanje i takva stanja koja će prema njima podići zastave neutralnosti u ime osobnoga mira i sigurnosti svojih potomaka. Toga se trebamo bojati. Po tim i takvim pristupima lokalne vrijednosti nestaju sigurno i nečujno. Stoga možemo reći da imamo pravo htjeti globalne procese u kojima ni jedna lokalna sredina sa svojim zakonitostima neće biti ušutkana ili izbačena iz igre. Kad se izgradi jaki identitet u krilu svoga zavičaja – a to se danas ismijava na svim razinama – onda možemo stajati bilo gdje uspravna pogleda i u svakoj sredini steći svoj dom. Štoviše, nikomu ne bismo smjeli dopustiti da nas nadmaši u ljubavi prema zavičaju i domovini, ali ne riječima i parolama koje su dobrodošle za stjecanje povlastica i lagodnije propinjanje prema ostvarivanju osobnih interesa, nego djelima. Zato se sa strane zdravog razuma i kršćanske odgovornosti očekuje da uvijek bdijemo na prvoj crti obrane identiteta jedne sredine. Nema dvojbe da što smo više zaljubljeni u svoj lokalni kontekst života, lakše ćemo prokazivati laži i obmane koje se u njemu provode i koje njime vladaju. Šutnja po tom pitanju nije isto što i ljubav prema zavičaju.
Usto, Papine riječi mogu biti veoma korisno svjetlo u vrijeme lokalnih izbora. Međutim, ako se misli da se samo u vrijeme predizborne kampanje za lokalne izbore treba kititi obećanjima o zauzimanju za boljitak lokalne sredine, a da se između jednih i drugih izbora po ničemu ne prepoznaje da ti isti od zavičaja i za zavičaj žive kao da i nema izbora, onda je to mudrome dovoljan znak o kojim motivima se kod njih radi. Ljubav prema zavičaju ne može se skriti iza velikih riječi, zastava i suza za gubitkom ovog ili onoga dijela lokalnih sastavnica. Zauzetost za lokalno trebala bi se iskazivati u vrijeme izvan predizborne kampanje i bez pretenzija na nju, posebno kroz mala nastojanja koja nisu uvijek praćena svjetlom reflektora i medijskom pozornošću. Štoviše, kao sinovi Oca koji djeluje u skrovitosti, kršćani su pozvani ponizno, stručno, dijaloški i predano djelovati za svoj zavičaj, ne očekujući pljesak naroda koji često nekritički plješće populistima i mesijanskim likovima koji svojim pričama i držanjem negiraju bolesti koje bi trebalo uklanjati iz lokalnih sredina. Briga za lokalno i otvorenost globalnome uvijek mora težiti da se u ljudima rađaju potrebe za povećavanjem kulturnih dosega ljudskog bića. Bez potrebne razine kulture, svijesti, umijeća i obrazovanja, prijeti opasnost da se male sredine pretvore u kolonije tuđih interesa i da utonu u neinventivnost koju će iskoristiti veliki igrači, posebno na planu turističke privrede koja se već prometnula u kobnu monokulturu koja satire glad za kulturnim sadržajima.
Kad nam je Božić već pred vratima, onda recimo i to da su Isusovo rođenje i Betlehem trajno povezani. Božić nikada ne skriva betlehemske jasle i istinu Isusova rođenja u tim uvjetima. Zato uvijek iznova moramo preispitivati svoju svijest glede izdaje lokalnoga u ime globalizacije koja bi lokalnome trebala donijeti boljitak.
Odgovori