Uz evanđelje mise polnoćke i danje mise, 25. prosinca
Božić kao moralni imperativ
Božić nas iz godine u godinu susreće s bogatom kulturnom baštinom, osobito neizostavnom snagom božićnih pjesama u kojima se, gotovo nevjerojatnim skladom, izriče božićno otajstvo. No, prije svega, Božić je blagdan ozvučenog nasljeđa, pjesme, druženja, obiteljskog okupljanja i radosti. Čovjek osjeća manjkavost u izricanju božićnog raspoloženja, jer je božićno slavlje sraslo s najdubljim titrajima naše duše. Komunistička se getoizacija, kao što znamo, trudila iseliti božićnu dušu iz javnog života. Međutim, s demokratskim promjenama na društvenu su scenu pristigli mnogo razorniji osvajači javnog prostora i p(r)oroci zaborava. Sada se – a posljedice su razornije – uvozi komercijalni Božić sa snažnim naglaskom na potrošnji i površno shvaćenom darivanju. Razvija se javno ozračje opoganjenog Božića bez Boga. Božić je sve prisutniji u javnosti, ali je sve manje božićne radosti na licima kršćana, kao i nastojanja da se po nama kršćanima Božja riječ utjelovi u sve pore života. S druge strane, upravo se uz Božić najbolje vidi da je »Hrvatska zemlja katoličkog neznanja« (N. Kuzmičić) u kojoj prevladava folklorno kršćanstvo i rastuća lakovjernost prema religioznosti koja je nespojiva s koncilskom obnovom Crkve. Stoga možemo reći “ne” sluđenom Božiću, a “da” Bogu našega Božića, Božiću jednostavnosti, darovane blizine i liturgijskih slavlja. Unatoč zavodljivom šarmu medijskih reklama jedni dar na koji smo obvezni iz smisla Božića je iskrena blizina i prihvaćanje čovjeka takvim kakav jest. Biti dar i kad ne nosiš darove, to je ono što se očekuje i za što se valja odgajati.
U sadašnjem trenutku, čini se, raste ozračje u kojem se podilazi naporima oko onoga izvanjskog, dok se gubi sluh za ono čime nas Božić iznutra hrani, mijenja i potiče na putu našeg rasta iz vjere. Kršćansko otajstvo utjelovljenog Božjeg Sina snažna je kritika svakoj getoizaciji i svakom potrošačkom mentalitetu zgrtanja. Božić je nadasve svetkovina koja kaže svoje »da« svemu ljudskomu. Oči vjere prepoznaju da je Božji govor »po prorocima« dospio do konačnog uvira u trenutku kad je Riječ postala tijelom. To je ono neizostavno u kršćanskom navještaju. Kad Očeva Riječ dolazi među nas ljude, očituje nam do čega je Bogu grčevito stalo. Oči Izraela konačno su u Isusu ugledale Božju prisutnost na ljudski način. Betlehemsko dijete otkriva našim očima Božju dobrota prema svakom čovjeku. Stoga je očito da je, na tragu starozavjetnih i općeljudskih čežnji, Božić planetarno iskustvo čovještva. Za time čeznu svi ljudi, jer Božić kaže da Bog ima nešto odlučujuće reći ljudima po čemu možemo sebe drugačije živjeti.
Nebo ne satire, nego ozdravlja
Možda smo toliko navikli na Lukine riječi u izvješću o Isusovu rođenju u Betlehemu, posebno zbog prizora jaslica u našim domovima i crkvama, da nam se lako može dogoditi pomutnja u kojoj nam sve izgleda poput dražesne dječje priče ili uspavanke. Pastiri, noć, glas anđela, dijete, jaslice, Marija i Josip, neprikladno svratište, sve nam to može izgledati poput nekog sezonskog ugođaja za koji znamo da će doći i proći. Međutim, evanđelje nije napisano da bi nas uspavljivalo i udaljavalo od životne zbilje. Nema u evanđeljima religijskih klaunova koji mute religijsku kaljužu i time koriste svome boljitku. Riječ je o Radosnoj vijesti koja probija nebesa i dopire do čovjeka na putovima njegova redovitog života, točnije tamo gdje se nitko ne nada glasu Neba koji zemlji donosi najpotrebnije – mir. Međutim, pitamo se kako će noćas i sutra u homilijama diljem svijeta, pa i kod nas u Hrvatskoj, biti sročena riječ o Božiću i uz Božić. Nema dvojbe da svi žele lijepu, toplu, radosnu i bezazlenu riječ koja godi našim očekivanjima. Pa zar nije Božić dan kad nije prikladno previše umovati, kad je pjesma snažnija od riječi, kad se ne smije remetiti veselje i radost? Ima tu ponešto od istine, ali i opasnost da Božić pretvorimo u unaprijed zadanu rutinu po kojoj se ne može očekivati da nas Božja riječ iznenadi, da se vidi kako stvari stoje s Bogom u mome i tvome životu. Bog koji se je solidarizirao sa svakim čovjekom noćas me pita: Jesi li deložirao Boga iz svoje nutrine i zatvorio se pred potrebama suvremenog Josipa i Marije?
Mislim da nije teško uočiti da se Kristovo rođenje zbilo u konkretnim povijesnim prilikama. Imena onodobnih vladara cara Augusta i Kvirinija, kao i dosezi njihove moći, uklopljeni su o priču o nužnosti odlaska iz Nazareta u Betlehem. Josip, jer je bio iz doma Davidova, odlazi u Betlehem da se s Marijom podvrgne popisu. Dok je August vladao starim svijetom, rađa se Kýrios, Gospodin koji udomljuje čovjeka i daje mu dostojanstvo. Pored toga, događaj u Betlehemu prolazi neopaženo. Dijete je položeno u jasle. Pred njim je Josipov i Marijin pogled. Međutim, Nebo ne može šutjeti. Kao i bezbroj puta kroz povijest, posebno kad je potrebno obznaniti čovjeku da Bog računa s nama, Nebo progovara i usmjerava čovjeka da napusti svoje dosadašnje sigurnosti i iz susreta s Bogom nastavi drugačijim putem. Šalje glasnike pastirima, a pastiri najprije doživljavaju svjetlost. Baš onako kako to biva u iskustvu vjere koja prosvjetljava tmine naših obitavališta i daje da čovjek čuje Radosnu vijest o Bogu koji nam dolazi ususret. Pastirima! Pa je li to moguće? Upravo ljudima za koje u onodobnoj židovskoj kulturi nije bilo mjesta u religijskom prostoru i na koje se s prezirom gledalo. Smatrani su grešnicima s kojima Bog ne računa i na koje će se okomiti Mesijin mač. No, upravo je po njima doprla vijest o Spasiteljevu rođenju i vijest o mjestu gdje se nalazi Dijete. Nebo nije obznanilo vijest religijskim stručnjacima, ni farizejima ni suducejima, ljudima koji su morali oćutjeti znakove Božjeg dolaska, nego upravo onima koji se s pravom prepadoše kao da im nebo obznanjuje sud. Glasnik im govori da im se rodio Spasitelj, Krist, Gospodin, ali i da će naći dijete povijeno u jaslama. Nebo im je progovorilo o onome što se događa od postanka svijeta, ali čovjek nije uvijek u dosluhu s Nebom da bi razumio Božji glas u svijetu ili je pak zarobljen lažnom slikom Boga. Oduvijek Nebo govori da je Bog na strani čovjeka, da nema tih i takvih ljudi na životnim rubovima kojima se Bog ne bi rodio i kojima ne bi pokazao svoju naklonost. To što se ove noći čuje da Nebo obznanjuje svoju volju pastirima, to nas potiče da gdje god je moguće kidamo okove podjela i svjedočimo da se Bog svima rodio, da je on Emanuel za sve ljude. I onda kad ga ljudi takvim ne prihvaćaju, kršćani su pozvani svjedočiti svojim primjerom da se iz bogatstva srca može dopirati do ruba, jer Bog nikoga ne isključuje.
Svjetlo istinsko dođe na svijet
»U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.« S tim riječima počinje Ivanovo evanđelje. Riječ je o Proslovu u kojem pisac ivanovske tradicije donosi meditativno poniranje u počelo našeg vjerničkog hoda za Isusom Kristom. Upravo na svetkovinu Spasiteljeva rođenja liturgija donosi riječi Ivanova proslova o izvoru i nosivim snagama svega što je Isusovim rođenjem započelo na putovima Božjega hoda s nama ljudima. Ujedno se otvara obzorje razumijevanja svega što je Bog za nas ostvario životom Isusa Krista. Riječ je o naglascima koji podvlače ono što se ne troši, gubi ili odumire, već se svaki put životvorno dariva čovjeku u trenucima naše otvorenosti Bogu. »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu, i svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna.« To svjetlo istinsko – a riječ je o Isusu Kristu, kako kaže Proslov – dopire do svih ljudi, potiče ih na suradnju i čini propusnima za djelovanje Božjega Duha. Kad Ivanovo evanđelje kaže da se Riječ (Logos, Verbum) utjelovila, da je zaživjela iz ljudske kože, onda se kaže da je Bog u Isusu dohvatljiv čovjeku, da se punina prosvjetljujuće i preobražavajuće snage istine dohvaća u Kristu kao punini Očeve objave. Stoga put Ocu vodi po Kristu. »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu on ga obznani.« U Isus se, dakle, otkriva smisao sveukupne stvarnosti; ono nosivo u stvarnosti – Očevo srce. Već je Justin u 2. st., na tragu ivanovske tradicije o Logosu, helenističke filozofije i starozavjetne mudrosne literature, isticao da su »sjemenke Logosa« prisutne u svijetu te je moguće spoznati istinu. Svjetlo Logosa, poput zvijezde koja je pokrenula mudrace s Istoka, pokreće u svim ljudima težnju za istinom, dobrotom i plemenitošću te rasterećuje težinu svakodnevice. Ivanov Proslov ne bi bilo dobro prečuti, jer nam ukazuje na širinu Božjeg djelovanja u svim ljudima. Stoga se čovjek, otkrivajući zadani smisao, približava Bogu koji je u Kristu postao vidljiv. Drugo, Proslov nas suočava s činjenicom ljudskog odgovora na Božji dolazak. Jedni ga primiše, drugi ne. I za jedne i za druge se kaže da su njegovi. Božić svjedoči da se Bog ne odriče čovjeka.
Odgovori