Za nama je Jubilej milosrđa. Mnogima nije poznato ni da je bio otvoren, pa ni da je zatvoren. Širim vjerničkim krugovima još je manje poznato što je s njime Papa htio. S druge strane, barem kad smo mi u pitanju, nije bilo vidljivo da nas to posebno zanima. Drugačije rečeno, imamo uobičajeni vjerski ritam i izgleda da nam drugo i nije potrebno, točnije, ne znamo što bismo s tim pojmom kao i s mnogim drugim stvarima, a najopasnije je, duboko sam uvjeren, nesnalaženje s istinom o sadašnjem trenutku i krizi vjere neslućenih razmjera. Strujanja s vrha Crkva, čini se, ne pogađaju naše živote, barem ne nas na otocima. Da je tomu tako imamo mnogo pokazatelja. Sveta vrata na katedralama i pojedinim crkvama poslužila su nam za jedan lijepi obred i tu priča uglavnom završava. Možda griješim u prosudbi, ali …
Međutim, jer nam je Božić pokucao na vrata, jer se Božić svojom porukom nameće kao izazov većoj ljudskosti, bilo bi prikladno da nam božićna poruka uđu pod kožu, da oblikuje ozračje u našim domovima, da se dogodi poticaj na milosrđe koje ne ovisi o jubilejima ili posebnim prigodama, ovim ili onim godinama, nego je stalan poziv na svjedočenje kako bi se moglo pokazati blistavije lice čovječnosti. Da, moglo bi se još štošta lijepoga reći, ali lijepe želje su jedno, a motivi za donošenje odluka su drugo. To ponajprije vrijedi u onim stanjima kada su zla nenadoknadiva, kad se stvari više ne mogu popraviti, kad izgleda suludim drugome pružiti ruku i prihvatiti ga.
Milosrđe nije ukrasni privjesak naših redovitih situacija ili književna figura naših propovijedi. Riječ je o načinu življenja Božje pravde u odnosu prema drugome. Tumači Pisma već odavno govore da je milosrđe srce evanđelja, da je milosrđe evanđelje u evanđelju (Kremer). Kad je tomu tako, onda je očito da put u razumijevanje milosrđa – ne mislim na intelektualnu vratolomiju – ne može ići mimo Krista i njegova poslanja. Taj put nadasve vodi kroz Isusovo otkrivanje Božjega lica. Tu, znamo, nezaobilazno dolazimo do Isusova ponašanja. Njegov odnos prema javnim grešnicima, carinicima i isključenima iz društva, korjenito obvezuje kršćane. Ukoliko nas ne obvezuje, onda promašujemo bit, a kad promašujemo bit, onda sebe stavljamo na mjesto biti. S druge strane, kriza vjere, koja već desetljećima rovari našim prostorima, iznosi na površinu kršćanstvo izobličeno i pretvoreno u religijski sustav lijepih običaja, društveno prihvatljivih navika, normi i mehanizama koji hrane potrebe ljudi koje su daleko od biti vjere. Oslabljena snaga vjere potiče gubitak interesa za sadašnjost u kojoj se nalazimo. Kad se više ne zna što bi se sa sadašnjošću, kad nam sadašnjost postane problem, onda se interes preusmjerava na prošlost. Zato je razumljivo odakle u Crkvi, a mislim na jedno konkretno područje, uznapredovali obljetnički virus po kojem se lako priređuju proslave minulih događaja, a ne događa se napredovanje vjere. Istina, potrebne su obljetnice, no ostaje pitanje kako to da nam nedostaju vizije u sadašnjosti. Izgleda da su Zulehner i Neuner dobro prosudili kad su kazali: Umirućim likom Crkve može se dugo vremena uspješno upravljati. Njezin kraj je ipak neminovan, to je organizacijska smrt nakon gmizave, bezglasne implozije.
Ako nešto od Jubileja nužno treba ostati, onda je to veća pozornost na dijelove evanđelja u kojima se govori o milosrđu. Prizori s Isusova hoda, susreti, riječi i djela, a u prvome redu njegove prispodobe, otvaraju nam pogled u Božje srce iz kojega izvire milosrđe. Ako je Bog milosrdan, onda to mora biti mjerilo cjelokupnog života Crkve, a time i života župnih zajednica u kojima bi se trebalo događati rađanje vjere. Dakako, mi nismo tako odgajani. Čak izgleda da i ne možemo računati s milosrđem kao s ozbiljnim smjerom crkvenog života. Je li moguće da se u našim župama dogodi interes oko pitanja kako oblikovati hod vjere polazeći od Boga koji je milosrdan. Možda je utješno vjerovati da je Bog milosrdan prema našem zanemarivanju njegova milosrđa, da nas očinski čeka kao da se nikada od njega nismo ni udaljili. Čeka nas da s njim dozrijevamo u ljubavi, donosimo plod ljubavi i uviremo u konačno zajedništvo s Bogom.
Uljuljana svijest veoma je opasna. Zato kad se promotre zbivanja tijekom Jubileja milosrđa na općoj razini Crkve, vidjet ćemo da je bilo različitih pokušaja i ideja u pojedinima dijelovima svijeta. Nije mi poznato da se negdje dogodio neki veliki zahvat ili prijelomni događaj koji bi imao za Crkvu dalekosežne posljedice. Više je riječ o malim koracima, iskricama koje vapiju prema većem razbuđivanja svih članova Crkve, ali na razini znaka mnogo govore. Ipak, jedna mi se gesta učinila znakovitom. Mjesec dana prije Božića, 25. studenoga 2016., a to je bilo nakon zaključivanja Jubileja, blagoslovljen je Oltar siromaha u sicilijanskom marijanskom svetištu Madonna della Milicia. Nije riječ o oltaru u pravom smislu riječi, nego o mjestu unutar crkve na kojem će vjernici donositi svoje darove za potrebne, bilo novčane bilo u naturi. Zapravo je riječ o stolu koji je oblikovan u obliku koji se po sličnosti može nazvati oltarom. Njegovo posebno i uočljivo mjesto, i to u hodočasničkom marijanskom svetištu, ima za cilj buditi svijest o neraskidivoj vezi otajstva koje se slavi na oltaru i, s druge strane, kršćaninova života po euharistiji, tj. konkretnog života za druge, nadasve potrebne. Oltar siromaha je blagoslovio mons. Corrado Lorefice, a postavljen je na mjestu zidne niše gdje je prije stajala krstionica. Htjelo se da Oltar siromaha bude vidljivi znak Jubileja milosrđa kako bi trajno podsjećao kršćane na obvezu dobrotvornosti prema potrebnima. Ne samo kao podsjetnik, nego kao i odgojni čimbenik. Ideja je potekla od župnika i upravitelja svetišta don Salva Priola, a, kako je sam istaknuo, potaknula su ga tri “p” vezana uz jednu od tri zvijezde u biskupskom grbu novoga nadbiskupa u Palermu (Pane eucaristico = euharistijski kruh, Parola di Dio = Riječ Božja, Poveri = siromasi), a izvorno se odnose na program životnog zauzimanja blaženog don Pina Puglisija kojeg je ubila sicilijanska mafija 15. rujna 1993. godine.
Oltar ima oblik ruku ispruženih na zagrljaj, a na središnjem dijelu podnožja je znak Caritasa. Iznad menze je natpis iz Knjige o Tobiji: Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Nije riječ o nekoj apstraktnoj pomoći za siromahe koji žive negdje daleko, nego je stvar vezana uz konkretne teškoće talijanskog juga gdje postoji veliki problem gubitka radnih mjesta i sličnih stanja koja dovode do neimaštine i težih egzistencijalnih uvjeta. Na oltaru će stajati tri košare u koje će vjernici moći staviti svoj prilog za potrebne. Predviđeno je da će sa strane Oltara siromaha stajati dvije ploče na kojima će svakog mjeseca biti izložena slika sveca koji predstavlja primjer darežljivosti i prikladni tekstovi koji poučavaju kako i zašto ljubiti siromahe. Zašto ističem taj talijanski primjer? Kad bi bila riječ o jednom predmetu u crkvi, onda bi ga bilo nepotrebno spominjati. Riječ je o znaku koji govori snagom svoje prisutnosti, barem onima koji s ozbiljnošću prihvaćaju Boga u svome životu, a nama može poslužiti kao poticaj na razumijevanje konkretnih posljedica vjere. To, dakako, nisu novi naglasci, ali uljuljanoj svijesti nužno su potrebni. Darovi za potrebe nisu samo jelo, odjeća, obuća, namještaj i novac. Važno je uočavati izgladnjelu dušu koja do te mjere jede hranu sa zatrovanih trpeza suvremenosti da više ne prepoznaje svoje umiruće stanje i gušenje perspektiva. Različiti oblici osiromašenih vizija, pustinje znanja bez mudrosti, crkvene pobožnosti bez vjere, kuće bez doma, pokradene odgojne nade, itd. vapiju za smilovanjem.
Iz: Kruvenica, br. 39, Hvar, prosinac 2016.
Odgovori