Riječ uz evanđelje blagdana Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, 30. prosinca 2016.
EVANĐELJE BLAGDANA SVETE OBITELJI (A)
Mt 2, 13-15.19-23
Kad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.
Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.
***
“Ne” gotovim odgovorima
Nema dvojbe da se blagdanu Svete obitelji može prići kao izvrsnoj prigodi u kojoj se može i mora progovoriti o važnosti i ljepoti obitelji, ali i o mukama i prijeporima s kojima se susreće suvremena obitelj. Pored toga, krajnje je opasno reći da nam Sveta Obitelj daje gotovi recept po kojem bi trebale živjeti današnje obitelji. To bi bilo krajnje promašeno gledanje. Drugo, ali također važno, blagdan Svete obitelji nije prigoda za prozivanje nesretnih ili neuspjelih brakova i obitelji, pa ni prigoda za idealistički govor o obitelji koji ne pogađa stvarni život sa svim zapetljajima i slojevima. Istina, teškoće su danas velike, no može se dogoditi da, kad smo poneseni obranom ugroženih vrednota, lako i često zanemarujemo i ne razumijemo uzroke koji dovode do problema, kao i mentalitet iz kojih nastaju promjene i bezizlazna stanja. Treće, opasno je u govoru o Svetoj Obitelji imati kao ideal tradicionalnu obitelj koja je bila plod stoljetnih povijesnih prilika i koja je, nažalost, za mnoge svjesni i podsvjesni uzor po kojem tumače život Svete Obitelji. To također vrijedi i na planu govora o odgoju djece za koji se često prozivaju roditelji kao isključivi krivci, a ne vodi se računa o uzrocima koji dovode do nemoći roditelja i odgojitelja u ostvarivanju odgojne zadaće. Kad je već tomu tako, onda mi se čini da je danas, hvala Bogu, sve očitije da više ne može proći tip odgoja koji bi nastojao nuditi gotove odgovore na važna životna pitanja.
Iako rečeno može izgledati krivo, neočekivano ili čak sablažnjivo, nije riječ o prozivanju nastojanja, nego o tipu odgoja koji podrazumijeva život kao nepromjenjivu i neupitnu zbilju. Drugačije rečeno, to bi bio odgoj bez osjećaja za okolnosti u kojima se odrasta i u kojima nastaju nova pitanja i nova očekivanja. Kad se vodimo spomenutim načinom odgoja koji je shvaćen i prihvaćen kao opskrbljivanje gotovim odgovorima, onda se izlažemo riziku odgoja u prilog vlastite štete, odnosno odgoju koji je neupotrebljiv u sadašnjem svijetu.
Zašto “ne” načelu gotovih odgovora? Odgovori, znamo, uvijek podrazumijevaju određene situacije i njihove dinamike, kao što je i jezik živi organizam koji se oblikuje iz određenih stanja. Zato, ako se nema u vidu kontekst, moguće je umisliti da je uspješan odgoj svojevrsno prekrcavanje odgovora s jednog naraštaja na drugi, odnosno sa starijih na mlađe. Tada se lako dogodi da se u suočavanju s novim i neočekivanim situacijama koriste odgovori koji podrazumijevaju drugu situaciju. To obično biva praćeno uvjerenjem da je to ono pravo, istinito, jedino vrijedno napora i molitve, itd. Nerješiva situacija se u tom slučaju ne rasvjetljava, nego se proglašava neprijateljem kojeg se nastoji nijekati, ukloniti, itd. I što tada nastaje? Često se vidi kako nastaju kruti, promašeni, neprozračeni i pomračeni oblici poimanja i življenja braka i obitelji. Ne otvaraju se novim situacijama i izazovima, nego nastoje druge uvući u svoj začarani krug i borbeno raspoloženje prema drugačijem. Kad se tako živi, teško se prihvaća da se istina nameće snagom same istine, a ne autoritetom onoga koji nudi neki odgovor ili model. Stoga, upravo u božićnom ozračju, i to uz topao blagdan obiteljskog gnijezda u kojem je Isus rastao, valja reći da se odgoj ponajprije sastoji u blizini osoba koje daju sigurnost, svijetle primjerom, skrbe oko uključivanja u zajedničke vrednote i poslove, te omogućuju postupno i hrabro nošenje s novim i drugačijim u životu. Odgoj se stoga više sastoji u osposobljavanju za postavljanje pitanja, nego u serviranju gotovih odgovora ili u rasterećivanju od obveza i napora. No, tko bi kazao da to ide glatko, taj bi zatajio narav odgoja, jer svako odgajanje uključuje napor, mučninu, naprezanje, pogrješke – žrtvu.
Josipovi snovi – razbuđenost iz vjere
Uz ovaj blagdan pred nama je zanimljiv i sadržajno bogat isječak iz Matejeve pripovijesti o Isusovu rođenju i djetinjstvu. Ako se tekst čita doslovno, tj. kao puka reportaža, bez poštivanja unutarnje zakonitosti i konteksta, onda ostajemo uskraćeni za dubinu poruke kojom tekst obiluje. To općenito vrijedi za pripovijesti o Isusovu djetinjstvu. Nema dvojbe da Matej piše Židovima koji su prihvatili Isusa kao Mesiju (Krista). Njegov je cilj predstaviti Isusa kao ispunjenje Pisma, a pritom se, što je i razumljivo, služi načinom pripovijedanja kojim će to najbolje postići. Kad se ne bi vodilo računa o tome, tekst bi bio nerazumljiv te bismo ostali prepušteni površinskom plutanju. Dubina poruke je sročena u stilu starozavjetne tradicije te Matej u pripovijestima o Isusovu djetinjstvu četiri puta koristi metaforu sna kojom izriče teološku poruku, a ne kronološku ili reportažnu činjenicu. San o kojem govori Matej nije stanje tijekom spavanja. Riječ je o razbuđenom stanju iz vjere koje otkriva čovjeka u stanju unutarnje raspoloživosti i usklađenosti s voljom Božjom. U toj raspoloživosti čovjek je u dosluhu s Božjom voljom, a nije prepušten svojim interesima. Iz toga stanja prihvaća događaje s kojima se susreće i rješava ih iz usklađenosti s Božjim naumom.
Vidljivo je da su Marija i Josip stajali u otajstvu koje se po njima ostvarivalo. Nisu bili neutralni promatrači Božjeg nauma, nego učesnici događaja. Marija i Josip nisu stupili na scenu kao glumci s unaprijed zadanim, poznatim i uvježbanim ulogama. Bijahu zatečeni onim što je od njih zahtjevalo spremnost, brige, napore, nedoumice, zbunjenost i traženja. Matejev tekst, kao i svi tekstovi Novoga zavjeta, svjedoče da je Isus stvarna prisutnost Božje ljubavi u svijetu i da su njegovi prvi koraci bili praćeni vjerom Marije i Josipa. Po događajima kojima su vjerom odgovorili, sami su rasli i dozrijevali u nove ljude, jer je povjerenje u Boga izvor koji čovjeka mijenja. Kad, primjerice, Matej govori o Josipu, uvijek ga predstavlja u ulozi brižljive skrbi za druge. To, dakle, nije opis vjere naučenih definicija i suhoparne apologetike, nego vjere koja je rasla i zadobivala svoje očitovanje u konkretnom životu, ne iz pukih riječi.
Stoga, misleći prvenstveno na današnji tijek života većine obitelji, smijemo se pitati u čemu bi Sveta Obitelj bila uzor današnjim obiteljima. Sveta Obitelj uzor je u najvažnijem, onomu što je danas stavljeno na rub ili izvan interesa, što je najviše zapušteno – odnos s Bogom. Sveta Obitelj je ponajprije uzor u postavljanju i prepoznavanju životnih važnosti. Postavljajući Boga u središte, život ne gubi od svojih sadržaja, već svi životni sadržaji dobivaju na kvaliteti. Uzor Svete Obitelji nije u umišljaju da je moguće proizvesti neku klerikaliziranu obitelj koja ima “oduzete udove” i nalikuje na društvo poodmakle dobi u kojem više nema životne snage te bi, želi li slijediti Svetu Obitelj, trebala nalikovati likovima iz duhovnjačkih bajki i fideističkih molitvenih zajednica. Ako je takvo što ikada bilo moguće, danas više nije. Sveta Obitelj nam je darovana kao primjer izgradnje međuljudskih odnosa koji svoju os imaju u Bogu. Zar samo to? Zar to nije premalo? Ne, to je ono sržno, dostatno i mjerodavno iz čega se čovjek trudi živjeti život punim plućima, posebno svoje odnose u susretu s nedaćama koje nas susreću.
Po Isusu izlazimo iz “Egipta”
O Herodu Velikom i njegovim krvoločnim avanturama znamo iz drugih povijesnih vrela pa je razumljiv prizor bijega u Egipat. Iz Obećane zemlje Sveta Obitelj mora bježati u zemlju Izraelova ropstva – Egipat. Valja ići u zemlju u kojoj su nekoć Jakovljevi sinovi našli utočiše i spas od gladi, gdje se narod umnožio i postao roblje. U noći, baš kao nekoć Izraelci na putu oslobođenja iz Egipta, Josip uzima Majku i Dijete te bježi u Egipat. Čitatelj i slušatelj, bilo drevni Židov, bilo mi danas, čije su uši srca natopljene iskustvom Božjih zahvata u povijesti Izraela, zna da se ovime Isus očituje kao osloboditelj iz ropstva grijeha, novi Mojsije, Bogočovjek koji donosi potpunu slobodu djece Božje – oslobođenje iz različitih stanja u kojima se čovjek prepušta zavodljivoj slasti lažnih bogova koji mu usmjeravaju ciljeve i nastojanja.
Očito nećemo pogriješiti ako kažemo da Herod označava sva zla nagnuća ljudskog bića. U njemu se zrcali sve ono što možemo prepoznati u sebi i društvu. No, gdje ćemo ga susresti? Odgovor je odveć lagan: Heroda susrećemo u trenucima nemilosrdne i grčevite borbe za moć, vlast i nadmoć, povlastice i sigurnosti, udobnost i podle stranačke interese, nacionalne obmane, itd. No, je li to sve? Zasigurno ne! Možemo reći da se Herdov mentalitet skriva na različitim razinama. Možemo ga naći i u neplodnim crkvenim strukturama koje žele, barem nesvjesno ili prikriveno, njegovati feudalne dinamizme i tako sprječavati da Kristovo lice snažnije sjaji na licu Crkve u uvjetima suvremenog svijeta. Čim u drugima i drugačijima vidimo zapreke na putu ostvarivanja osobnih interesa, tada se u nama budi iskra Herodove odmazde. Srećom, Bog dolazi radi nas, da nam pokaže kako se živi iz jedne drugačije moći – iz ljubavi. Stoga Bog ne gazi drugačije ni one koji ga ne prihvaćaju, nego prihvaća – kako je davno rečeno – naše neprihvaćanje Boga. Došao je spasonosno stradavati za ljude, i to je vidljivo već pri prvom pogledu na prizor jaslica. Nazaretska obitelj Isusa, Marije i Josipa bila je ugrožena samo izvana, ali je imala snažnu unutarnju zaštitu. Marija i Josip, nošeni vjerom i predanjem u Božje spasonosno djelovanje, premostili su teškoće i očuvali vjernost Božjem pozivu. Imaju pred sobom zajednički cilj koji ih ujedinjuje, a ne osobni interes koji ih razdvaja. Stoga bi se uz blagdan Svete obitelji moglo podvući: čim čovjek dopusti da njegovi urođeni impulsi, koji uviru u bračno zajedništvo, ne ostaju lišeni sebedarja istinske ljubavi, tada se s lakoćom dade osjetiti u čemu je ljepota obiteljskog zajedništva. Stoga, kršćani imaju nezamjenjivu ulogu da u suvremenom društvu svjedoče kako se živi kada se obiteljski odnosi živi iz ljubavi i iz vjere u Boga.
Odgovori