Riječ uz evanđelje svetkovine Svete Marije Bogorodice, 1. siječnja 2017.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Lk 2,16-21
Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.
Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.
***
Moć umjetničkog izražavanja uvijek je nalazila u biblijskim temama vrelo nadahnuća i iz njih gradila prizore koji govore neočekivanim jezikom oblika. Ljepota izražavanja i danas pomaže u povezivanju Kristova rođenja s vremenom u kojem se živi i doprinosi aktualizaciji poruke. Tako su uz ovaj Božić u Bologni posebnu pozornost privukle jedna jaslice. U jednom dvorištu postavljene su “kontemplativne jaslice”. O čemu je zapravo riječ? Kao što donosi istaknuta slika, vodeći se drevnom tradicijom izrade jaslica od terakote, umjetnica Grazija Sarcina izradila je likove u prirodnoj veličini. Sastoje se od dvije skupine lica, a objedinjuje ih središte – dijete Isus na Marijinu krilu. Središte koje gledatelja čini sudionikom prizora kojeg motri i daje mu da sebe promotri u svjetlu identiteta djeteta rođenog u Betlehemu. Dijete je središte, ali i svako lice priča svoju priču. Doista pogođena i veličanstvena ideja. Svaki lik, pored uporišta u novozavjetnim tekstovima, predstavlja način prihvaćanja Krista kroz povijest i očituje što u njemu prepoznajemo i kako se to na nas odražava. U dubini je neizrečeno pitanje u iskazu Ivanova evanđelja: “K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše!” Povoji u koje je dijete povijeno upućuju na povoje u koje se kod Židova umatalo pokojnika. Križ je, znamo, neodvojiv od razumijevanja identiteta djeteta u majčinu krilu. S tim u vezi, ovca predstavlja životinju predviđenu za žrtveni prinos, a time se upućuje na žrtvu Kristova života i pobjedu nad smrću. Vrč s kojim prilazi žena označava vodu krštenja i proročki upućuje na živu vodu o kojoj Isus govori Samarijanki. Mačka koja se približava jaslama označava svakodnevicu otkupljenih. Meditativno poniranje lica svih likova želi se stopiti s licima ljudi koji će prilaziti jaslicama. Pogledi, držanje i forma očituju način na koji se prima Riječ kroz vjekove.
Lica koja su vidljiva na spomenutim jaslicama mogu nam pomoći da se lakše vežemo uz evanđelje svetkovine Marije Bogorodice. Naime, ljepota prizora naših jaslica, posebno u domovima i crkvama, nije potpuna ako se ne pitamo o značenju djeteta povijenog u jaslama. Tko je zapravo to dijete? Tko smo ja i ti na temelju njegova identiteta? Na što nas obvezuje njegovo rođenje? Kamo nas je njegovo rođenje usmjerilo? Ta pitanja možemo odgurnuti u stranu, ali se Bog betlehemskog događaja ne može odreći nas. K nama je došao i s nama se neraskidivo vezao. Dakle, valja ponirati u dubinu Božića da bi se naša svakodnevica prepoznala u novome svjetlu, da bi iznova otkrili snaga njegova svjetla koje je putokaz našem svakodnevnom životu, baš kao što pogled na mačku u jaslicama dijelom izaziva osmjeh na licima motritelja i ukazuje na Božji dolazak u prostore ljudske svakodnevice.
Marija – početak boljega svijeta
S Novom godinom počinje građanska godina. Nova godina – nova očekivanja. Netko radostan zbog sutrašnjice, a netko turoban zbog beznadnih koraka. Ipak, radujemo se vremenu koje je pred nama i nadamo se boljem, ispunjenijem i radosnijem životu, ugodnim iskustvima i doživljajima. To, dakako, ne možemo jamčiti. Želje i očekivanja su jedno, a život može ići suprotnim smjerom, donijeti bolne rezove i nepredviđena oštećenja. Iako se milijuni ljudi raduju novom početku i kroz radost, pjesmu, zabavu, jelo i piće čekaju Novu godinu, pitanje je koliko ljudi želi započeti s novim, boljim i radosnijim koracima početak nove godine. Pred nama nije prazno vrijeme, ali naše držanje u njemu može dovesti do praznine i osiromašenja duha. Nadolazeće vrijeme valja shvatiti kao put koji nas vodi prema cilju, a to onda znači poziv na donošenje pravih odluka, ustrajnost i čvrstoću vjere. Improvizacija je, znamo, katkada potrebna i razumljiva, no opasno je improvizirati život uzduž i poprijeko. U svjetlu betlehemskog događaja očito je da nas Bog iznenađuje, ali Bog ne improvizira. Početak nove godine u okrilju božićnog vremena daje nam se kao pitanje našem prihvaćanju Boga. I Marija i Josip imali su pred sobom vrijeme, ali je na njihov put nepredviđeno došao Bog. Njegova je ponuda bila jedinstvena i zbunjujuća, no oni su pokazali da računaju s Bogom koji prelazi prag ljudskih očekivanja. Zagledani u Boga mogli su drugačije ići kroz vrijeme koje im je nadolazilo i u kojem su svaki put iznova otkrivali da je Isus dar kojem se ni u snu nisu mogli nadati, da ih Bog po njemu otvara potrebama svih ljudi. Doista se može reći da je Isus bio njihovo “danas”, a to je ono na što nas Marija i Josip, vjerni čuvari jaslica, svakoga dana pozivaju. Ni nas Bog ne promatra kao anonimne figure na pozornici povijesti. Dolazi u naš život i očekuje da urodimo plodovima njegove blizine, jer On se vezao sa svakim od nas. Bog svakoga izvodi iz anonimnosti i očekuje da po nama u vremenu i prostoru bude više srdačnosti, jednostavnosti, ljepote, skrbi, itd.
Pastiri – učitelji hoda iz vjere
Ulomak evanđelja nedjeljne svetkovine nastavak je dijela s mise polnoćke. Pastiri, kojima je anđeo navijestio Spasiteljevo rođenje i objavio im gdje će ga naći, po mraku odlaze do Betlehema i nalaze Mariju, Josipa i novorođenče u jaslama. Svjetlo koje je prethodilo anđelovu glasu dovelo ih je do svjetla koje ne prestaje razgoniti tamu naše noći. Zanimljivo je da se najprije spominju Marija i Josip, a anđeo im je rekao da će naći “novorođenče povijeno gdje leži u jaslama”. Slutimo da se time smjera na ono dublje. Dodir s Isusom vodi preko Marije i Josipa, jer oni su čuvari otajstva i njegovi sudionici. Po Marijinu i Josipovu primjeru i nama se daje odgovor na pitanje o plodnosti vjere u našem životu. Kad se čovjek vodi Marijinim i Josipovim odnosom prema Bogu, onda život otkriva Boga koji je u svijetu dohvatljiv. Usto, ulomak govori o odjeku Isusova rođenja u životima pastira. Nije nevažno uočiti da su pastiri žurno i bez propitkivanja pohitjeli prema cilju koji im je Nebo obznanilo. Ne čini li nam se da su time ostavili trag o putu kojim je i nama ići? Da, njihov odnos prema riječi koju su čuli i mjestu kamo ih je riječ usmjerila, govori o poletu vjere. Došli su u Betlehem i uvjerili se da se naviješteni Spasitelj, Krist, Gospodin nalazi u jaslama. Nebo ih nije prevarilo. Nisu susreli Boga s povezom na očima, jer Bog otvorenih očiju dolazi u mrak naše svakodnevice. Pred njihovim očima bilo je dijete za koje im je anđeo kazao da je Mesija (Krist), Gospodin, ali prostodušni i tada omraženi pastiri nisu ustuknuli zbog riječi i zbilje. Nije ih zatekao prizor moćnoga kralja koji satire i porobljava, kažnjava i dovodi u red. Susreli su dijete, baš onako kako svatko od nas dolazi na svijet, ali riječ im je omogućila da vide ono što oči nisu vidjele, da povjeruju onome što očima nije bilo dohvatljivo. To je dinamika vjere. Hod vjere na koji smo pozvani i koji nas vraća s drugačijim raspoloženjem u našu svakodnevicu i postaje razlog nade da u novoj godini živimo od onoga što vjerom dohvaćamo.
Ponovimo: Božji Sin došao je u noći naše svakodnevice, ali ne s povezom na očima. Nije došao kao što dolaze naša blještavila kojima ukazujemo na svoju veličinu, moć i utjecaj, ostvarenja i važnosti, imena i titule. Došao je kroz oporu povijest grješnoga svijeta da nam pokaže kako se u njoj može graditi iz svjetla koje daje Bog, svjetla koje rasvjetljava život i onda kad izgleda da je mrak kriza moćniji od svjetla vjere. Pastiri, čuli smo, poučavaju o putu koji vodi iz noći do svjetla, a na taj put stupa se samo po glasu Neba i po njemu razaznaje kamo nam je ići kroz tmine života. Ne može se na silu, nego na poziv. Pastiri su ga novorođenče zatekli u skromnim uvjetima, daleko od blještavila jeruzalemskih dvorova i hrama. No, Luka tu ne svršava. Kaže da se pastiri vratiše odakle su i došli, ali “slaveći i hvaleći Boga za sve što su vidjeli i čuli kako im je bilo rečeno”. Vratili su se obogaćeni i postaju oni koji druge obogaćuju. Ne vraćaju se sa željom da se opet vrate u Betlehem, kao omamljeni čudesnim napitkom koji budi ugoda u osjetilima. Čine upravo onako kako se čini iz vjere. Time nam Luka daje sliku vjere koja kreće iz redovitog života i vraća se redovitom životu, ali obogaćujući ga, dajući mu novi smisao i novi polet.
Ipak, jedan lik se zamjetljivo izdiže. Marija – a Luka je predstavlja kao našu stariju sestru u vjeri – ima nosivu ulogu. Srce joj je drugačije. Događaji za nju nisu izvan nje. Rečeno je da ih pohranjuje u svome srcu i da nad njima razmatra. Događaji imaju odjeka u njezinoj nutrini i po njima ona nastavlja svoj rast. Tako pastiri na jedan način, a Marija na drugi način poučavaju ljude hodu vjere. Marija ga je primila preko događaja u kojem je bila uključena te nas time poučava da događaji oko nas nisu došli do svoga cilja ukoliko ne nađu odjeka u našoj nutrini.
Prizor Lukina teksta govori o onome što se zbiva nakon osam dana. Osmog dana vrši se obrezanje, daje se trajan znak Saveza na tijelu i pritom nadjeva ime. Po imenu se izriče osoba u njezinu odnosu prema sebi, drugima i Bogu. Isusovo ime Jeshu‘a izriče njegovo poslanje za nas ljude – biti spasitelj, a time uvijek iznova potvrđuje tko je Bog za nas i na što smo upućeni. Njegovo ime svjedoči: tama svijeta ne može poništiti Božje opredjeljenje za ljude kojima je stvoritelj i spasitelj. Sve što je prethodno rečeno, polazeći od Lukina teksta, vodi nas prema dubini smisla Isusova imena. Možda bi upravo početak građanske godine trebalo snažnije vezati uz ime koje nam svjedoči: Spasitelj ne prestaje spašavati!
Odgovori