Riječ uz evanđelje 5. nedjelje kroz godinu - 5. veljače 2017.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 5, 13-16
Reče Isus svojim učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.« »Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
***
Kad je riječ o slikama soli, svjetla, grada na gori i svjetiljke na svijećnjaku, onda s pravom možemo reći da je gotovo nemoguće naći prodornijih slika za razumijevanje kršćaninova odnosa prema svijetu. Tim slikama Isusova riječ otvara nam obzorje hrabrog i odlučnog gledanja na život. U dubini tih slika nalazi se polazište koje nije u svakom vremenu prihvaćeno s radošću. Riječ je o tome da Kristovi učenici u svakom vremenu računaju da s njima Bog računa, da su poslani svijetu za rast njegove kvalitete, da po svakom od nas Bog unese jedno obogaćenje više.
Bez svjetla nema života, a bez soli nema ukusa. Mrak i bljutavost uvijek su prikladne slike za razumijevanje stanja iz kojeg nas Bog izvodi. S druge strane, mi živimo u pomračenom i suženom poimanju kršćanskog poslanja, što se posvuda dade kušati. Misijski žar i poslanje, pastoralne ideje i planovi, izazovi i zebnje, redovito se smatraju obvezom i zadaćom “specijalista” u Crkvi, a ne svakoga krštenika u mjeri njegovim mogućnosti i karizmi. Mentalni klerikalizam i pastoralna anemija, nekritično iščitavanje prošlosti i pastoralni minimalizam ugnijezdili su se posvuda i priječi svijest o odgovornosti za Crkvu u svijetu i odgovornost Crkve za svijet. Još smo uvelike podložni starim feudalnim modelima i kriterijima. Ponašamo se kao da nas se Isusova riječ ne tiče, kao da je ona za neka prikladnija vremena i kao da se tiče onih drugih, dalekih, nama nepoznatih. Međutim, Isusove riječi otkrivaju dubinu našega poslanja koje izvire iz Kristova poslanja. Upravo je Isus u svijetu djelovao kao sol i kao svjetlo. Na nama je da ono što je s njime u svijetu započelo mi nastavljamo u uvjetima sadašnjeg trenutka. Riječ je nadasve o otvorenosti koja ima za cilj Kristovom ljubavlju dohvatiti svakog čovjeka i uvesti ga u odnos s Bogom, ali ne mimo njegove volje. U našoj svakodnevici nalazi se prostor svjedočenja Božjeg bezuvjetnog opredjeljenja za čovjeka i zauzetog življenja koje rasvjetljava sebične načine življenja.
Svjetlo kojim se prilazi Bogu
Nema dvojbe da su kršćani u svakom vremenu pozvani svjetlom vjere rasvjetljavati vlastite tmine, a potom, obogaćeni Kristovim svjetlom, svijetliti u svijetu i založiti vlastitu kožu u nastojanju oko smanjivanja bljutavih odnosa, struktura i ponuda života, da drugačijeg sebe donesu ondje gdje vladaju pomračeni odnosi i tama koju potiče manjak ljubavi. Nismo mi po sebi izvor svjetla, nego onoliko koliko se damo rasvijetliti od Svjetla koje sjaji i onda kad ga mi smatramo izvorom mraka. Ondje gdje prevladavaju osobni i grupni egoizmi, gdje se sebičnost promiče u način života, tu smo pozvani krčiti putove, i to svjedočanstvom života. Da bi to bilo moguće, valja se dati izložiti Kristovu svjetlu. Što smo više njime obasjani, pa i onda kad to nije odveć ugodno, to se u nama rađa snažnija samokritičnost i poniznost koja nam pomaže da sebe i druge vidimo u pravome svjetlu, odnosno onako kako nas vidi Bog. Ne smijemo umisliti da je svijet isto što i zlo, a da smo mi isto što i dobro. To vodi u manihejski dualizam koji hrani našu samodopadnost i borbeni stav koji lako urodi fanatičnim oblicima poimanja vjere i držanja iz vjere. Da bismo svijetu mogli biti sol i svjetlost potrebno je da se prema svijetu odnosimo evanđeoski, da ne hranimo borbeni i napadački stav osuđivanja svijeta kakav se promiče iz plitkih rovova antimodernizma u ime vjernosti Bogu. Sigurno je da bi iz prošlosti mogli mnogo toga naučiti na bitkama koje su pokazale nezrelost dijela kršćana u susretu s modernim zbivanjima.
“Da” kakvoći življenja
Ipak, Isusove riječi nisu izrasle iz površnog pristupa životu. Izviru iz Božjeg gledanja na svijet te nam otvaraju oči za prepoznavanje posljedica našeg nemara i zanemarivanja poslanja koja nam je povjereno. Potrebno je češće zastati nad Isusovim riječima o bljutavoj soli u kojima se zrcali opasnost izdaje, posebno u trenucima kad nam izgleda da Kristova riječ oduzima radost življenja.
Vrijedi to nadasve danas kad proživljavamo mučne privide, kad se svugdje promiče slasna, plitka i kratkoročna duhovnost i, dakako, neevangelizirana religioznost, kad se mnogo toga prodaje kao da je svjetlo, a zapravo je puki mrak koji pogoduje rješenjima koja život čine mračnim i sve više ovisnim o mišljenjima i ponašanjima drugih. Cjelina velebnog Isusova govora u Matejevu evanđelju ukazuje na jedno korjenito nadilaženje samoga sebe, na skok prema drugome, na vjernost Bogu koja se pretače u oblikovanje novoga svijeta na razini odnosa s drugim ljudima. Upravo naglaskom na aktivnoj ulozi svojih učenika Isus pokazuje da nije poslan izgrađivati klauzurnu duhovnost ili religijsku samodopadnost, nego obraćenje iz kojeg se razvija solidarnost sa svijetom, njegovim mukama i radostima. Bijeg od svijeta i udaljavanje od briga koje ga zaokupljaju znak je izdaje Evanđelja. Posvemašnja ravnodušnost, koja je postala prepoznatljiva crta suvremenog načina života, izazov je našem zauzimanju iz vjere. Bitka za svijet vlastitih zadovoljstava jedna je od ključnih oznaka zapadnjačkog načina života. To je naše danas. S tim i takvim uvjetima nosi se svatko od nas i doprinosi rastu ili smanjivanju ravnodušnosti. Od kršćana se očekuje da u svijetu ne budu beskičmenjaci, bića koja se sagibaju pred lažnim veličinama i grade svoje svjetove dodvoravajući se velikima i moćnima. Potrebni su ljudi stava, argumenata, širine i razumijevanja. I tu se otvara slast Evanđelja. Daje nam da ne utonemo u bojazan glede količine soli i svjetla, nego ukazuje na moć koju nosi kvaliteta soli i svjetla. Makar u maloj količini, sol mijenja svojom prisutnošću. Malo svjetla dovoljno je da se u mraku može orijentirati, da se drugačije vidi i drugačije kuša. Svjetlo vjere daje nam da se vidi istina stvarnosti, da vidimo čovjeka u njegovoj pravoj biti, gdje je i kako potreban oslobođenja, da prepoznajemo identitet stvarnosti, a ne da joj se namećemo. Znamo da je lakše pokrenuti sebe i druge na ovladavanje stvarnošću, na nasilno nadmetanje oko stvarnosti, ali smo pozvani rasvjetljavati stvarnost kako bi se mogla uvidjeti.
Odgovori