Riječ uz evanđelje 7. nedjelje kroz godinu, 19. veljače 2017.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 5, 38-48
Reče Isus svojim učenicima:
»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Obilje loših vijesti s kojima se susrećemo svakoga dana dovodi do slabljenja osjećaja za vedriju budućnost. Iz dana u dan, prepušteni lošim vijestima, slabi u nama pouzdanje u promjenu stanja i boljitak. Društveno ozračje, čini se, ne potiče kritički odnos prema medijskim sadržajima, a oni uvelike utječu na naše raspoloženje i naša očekivanja. Pasivno prepuštanje medijima dovodi do nekritičkog odnosa prema njima i tvorcima medijskih naglasaka. S tim je povezan i manjak istinske komunikacije, što otupljuje čovjeka i hrani ga iluzijama o životu, drugima, mogućnostima i ciljevima. Sve je to usko povezano s pitanjem životnih prioriteta današnjih ljudi. Budući da su novac, udobnost, posjedovanje, moć i položaj glavni kriteriji važnosti u društvu, onda je razumljivo da se nasilje uvlači kao razumljivi pristup i jedno od sredstava u dolasku do cilja. Nikada nije bilo lako nadići zamke nasilja i činiti drugačije, no kršćanin zna da je obavezan na drugačije, na okretanje drugog obraza, na otvor u zidu života koji mu je darovan po vjeri.
Evanđeosko opiranje zlu
Evanđelju se, znamo, može prići na način da ga se prilagođava prevladavajućem mentalitetu. Može ga se podrediti našim očekivanja i svjetovnim pravilima uspjeha. To uvijek ima za cilj omekšati snagu Evanđelja. No, snaga Evanđelja najbolje se pokazuje u svojoj posebnosti upravo u najzahtjevnijim Isusovim riječima. U tom je ozračju jasno zašto danas slabi povjerenje u moć ljubavi i prihvaćanja. Pritom mislimo na ljubav koja se ne shvaća polazeći od pukih ugodnih osjećaja, prolaznih nagnuća i estradnog poimanja ljubavi, nego polazeći od Boga koji se kao ljubav očitovao u svome Sinu do mjere njegove nasilne smrti na križu. Krist je mjera ljubavi. U Isusu iz Nazareta vidi se što je ljubav i kamo nas vodi. Nasuprot Isusovu životu nalazi se naša svakodnevica. U njoj prevladava najčešće zakon i pravo jačega, nasilje i protunasilje, nadmetanje, dodvoravanje, potkupljivanje, koristoljubivo svrstavanje, itd. I nije to nešto novo. Svijet odavno poznaje čovjeka u svim njegovim izdanjima. Pozivajući na okretaje drugog obraza, Isus poziva na aktivno opiranje zlu. U svom semitskom načinu izražavanja Isus dovodi do zahtjeva da se pred nasilnikom stavimo iz drugačijeg raspoloženja srca, iz novoga mentaliteta koji se vodi željom odgovornosti prema onome koji nam čini zlo. Puko izlaganje zlu nije na tragu kršćanskog gledanja na život. Isusovo usmjerenje izgleda neupotrebljivo, ali ono dolazi iz drugačijeg gledanja na smisao života.
Molitva probija otvor na zidu neprijateljstava
“Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.” Tim riječima teško je odoljeti. Izgledaju kao dio sanjarenja ili nepoznavanja životnih zakonitosti. Moliti za one koji nas progone, a time i za neprijatelje – a Isus je to izričito tražio od svojih učenika – daje Evanđelju okus neostvarivosti. Izgleda da nas Isus vodi putem utopije, kao da nije svjestan da to tako ne ide. Ljudi će, znamo, uvijek neprijatelje satirati i dodvoravati se ljudima od kojih se mogu nadati nekom dobru. Toj kušnji neće odoljeti ni kršćani sve do danas. U svakom vremenu i u svakome od nas lomi se to pitanje. Neće nedostajati ni nastojanja da se Isusova riječ premosti, da se nađe zaobilazni put ili da joj se dade uloga retoričke figure. Pobijediti sebe ljubeći druge nije lako, ali teško se možemo pozivati na Evanđelje i pripadnost Kristu bez osobnog nastojanja oko drugačijeg, obraćenog odnosa prema onima koji nam zlo čine ili nam zlo hoće. Tako je bilo i tako će biti. Međutim, Isusova zapovijed ljubavi prema neprijatelju otkriva dubinu Božjega biće. Nije tu riječ o nekoj ideologiji, prigodnoj paroli, nego o riječi koja izriče kako se Bog odnosi prema nama. Po toj se zapovijedi dublje dade razumjeti čemu nas poučava križ Kristov. Ljubav prema neprijatelju ujedno je odmicanje od bilo kakve vrste fanatične isključivosti. Religijski fanatizmi u ime obrane istine i nasilje koje se vodi u ime Boga, daleko je od Božjega bića. Život Božjega Sina svjedoči da je narav Božjega bića drugačija i da je Bog spreman stradavati i biti odbačen od svoga stvorenja. Zasigurno je pitanje mrženje prema neprijatelju ili prema nekome za koga smatram da me ugrožava, jedno od pitanja s kojima se kao kršćani moramo nositi. Dovoljno je čuti i vidjeti kako se ponekad političke suparnike i njihove programe smatra Božjim neprijateljima ili neprijateljima Božje stvari, a u dubini takvih stavova i držanja krije se to da ugrožavaju, prokazuju ili dovode u pitanje neke naše postavke, interese, očekivanja i stanja. Zato je moguće da se dogodi razarajuća mržnja iz religijskih motiva, a takva je mržnja uvijek najsnažnija jer izvire iz najdubljih sebičnih pobuda. Svako nastojanje da se Boga brani kad-tad se pokaže kao puko sakraliziranje naših prirodnih impulsa koje zaodijevamo u ruho religijske revnosti. Slično vrijedi i na planu nacionalnog sljepila i njegove svjesne ili nesvjesne sakralizacije. Drugo, moguće je da odrastamo u zatrovanom ozračju u kojem poput miraza usvajamo mentalitet prošlih naraštaja. Htjeli mi to priznati ili ne, jasno je da je Evanđelje drugačije postavljeno: uči nas da se zlo ne rješava zlom, nego se briše dobrotom.
Pročišćeno oko ne razbija zube braći
Isus zna kako izgledaju ljudska nadmetanja. Poznato mu je kamo smjeraju strelice odbacivanja i osuđivanja. Zna da je ljudima teško nadići neprijateljstva i graditi bratsko-sestrinske odnose. Vidljivo je posvuda da takvi odnosi ne nastaju pukom činjenicom rođenje od istoga oca i iste majke. Povijest nas uči, a Pismo nadasve, kako se i najbliži odnosi mogu prometnuti u otvorena neprijateljstva, jer iako su Kajin i Abel izišli iz istoga krila materina, duhovna utroba u kojoj su odrastali, nutarnja usmjerenja, dovela su Kajina da vidi rješenje u odstranjivanju Abela. Pouka je odveć jasna. Praksa i danas vidljiva. Stoga je jasno da kršćaninovo nastojanje ne može ići prema brisanju razlika među ljudima. Svijet se ne da drugačije misliti doli kao prostor razlika, napetosti i podvojenosti u kojima, ma koliko nam se ne sviđale, valja obitavati i dati svjedočanstvo vjere. Ako Isus pred nas donosi tako i toliko “nemoguć” zahtjev, onda time ujedno daje odgovor o smislu vjere u Boga. Zasigurno je očito da se vjera ne iscrpljuje i ne svodi na prihvaćanje intelektualnih sadržaja vjerovanja. Riječ je o egzistencijalnoj razini koju otkriva naša svakodnevica. Vjera se tiče života, jer je vjera isto što i život pod određenim vidom kvalitete koja izvire iz odnosa s Bogom.
Nedjeljni ulomak Matejevog evanđelja potiče nas na ostvarivanje kršćanskog ideniteta u kojem se iz Božjih motiva unosi jedinstvena novost u naš svijet – odnos prema neprijatelju. To neće ići našim snagama. Potrebna je izloženost Božjem dodiru. Možda nećemo nadići sva neprijateljstva ili se s njima hrabro nositi, no moguće je krenuti od malih stvari i staviti se u kožu ljudi koji nisu u našoj koži i koji nam predstavljaju prijetnju. Dok mi često tražimo izgovore i opravdanja, Isus nudi odgovor: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Važno je naglasiti da se tu radi o nužnoj promjeni srca, obraćenju. Bez tog zaokreta teško ćemo se poistovjetiti s Bogom koji nikomu ne uskraćuje svojih dobara. Međutim, poistovjećivanje s Bogom uvijek se plaća visokom cijenom nerazumijevanja, osude, etiketiranja i odbacivanja, pa i u krilu Crkve. Kršćani nemaju drugoga puta. Stoga je potrebno ne pristati na puko pomodno osuđivanje nasilja koje ne polučuje prave rezultate. Kroz ophođenje prema neprijateljima najbolje svjedočimo Evanđelje. Stoga će danas biti krajnje uzaludno optuživanje djece i mladih za rastuće nasilje ukoliko se iz naših odnosa ne prepozna da svijet odraslih nije pristao na prašumske odnose.
Odgovori