Riječ uz evanđelje 8. nedjelje kroz godinu, 26. veljače 2017.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 6, 24-34
»Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.
Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?
Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?
Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«
***
Znamo da veća dostupnost informacija ne znači ujedno i porast spoznajne moći. Ponajmanje ne znači porast odgovornosti za one koji su zakinuti u spoznajama. Više informacija ne znači istodobno i porast uvida, spoznaja, bistrine i širine. Iz vlastite kože znamo da informacije nisu isto što i znanje, a ponajmanje nisu isto što i spoznaja. Dostupnost informacija još ne znači i želju za znanjem i sazrijevanjem, za rasvjetljavanjem života i životne skrbi za druge. Nešto slično vrijedi i na planu nove evangelizacije koja se kao tema i želja provlači posljednjih desetljeća. Govor o novoj evangelizaciji, okupljanja na tu temu, skupovi, predavanja, dogovori, dokumenti, planovi i programi još ne znače da nam je jasno što je i zašto je potrebna nova evangelizacija. Uostalom, lako je govoriti o njoj, ali je teško prstom ukazati na mjesta gdje se dade kušati što znači kad je čovjek pokrenut novom evangelizacijom. Lako ćemo se usuglasiti oko pitanja važnosti jezika kojim se Crkva služi. Svi će s lakoćom reći da Crkva treba govoriti jezikom razumljivim današnjem čovjeku, posebno mladima i da bez toga nema nove evangelizacije. No, valja imati na umu da se razumljivost jezika kojim Crkva govori ne tiče gramatike nekog jezika, strukture rečenica ili upotrebe stranih riječi, riječ je o jeziku koji pogađa ljude u njihovim životima, koji dodiruje životne radosti i nade, muke i tjeskobe, koji odgovara spoznajnim mogućnostima i mentalitetu današnjih ljudi i otvara ih istini Evanđelja, ali i to da jezik mora poteći iz iskustva Boga i životnih lomova. No, ni to nije dovoljno, jer potrebno je htjeti se pokrenuti riječju, da se osjetiš pozvanim na iskorak, na promjenu. Crkva se, znamo, može oglušiti, zanemariti ili prespavati promijenjeni kontekst života, no tim gore po nas, jer promijenjeni kontekst života dovodi nas pred nove izazove, nove zadaće.
Evanđelje raskrinkava moć novca
Nema dvojbe da je – što odgovara naravi Crkvi – Evanđelje u svakom vremenu izazovno, da traži produbljenje razumijevanja Kristove riječi i njezino tumačenje koje se ne može svesti na arheološko rukovanje Evanđeljem kao da je okamina, posebno kad smo pred Kristovim riječima koje izazivaju svojom oštrinom. Povjerenje u Božju riječ znači da je prepoznamo kao dar koji zahvaća život iznutra. I u novim okolnostima Krist se može prepoznati i prihvatiti kao središte oko kojeg se oblikuje kvaliteta našeg života. Stoga Crkva u svakom vremenu treba potvrditi u svijetu svoju narav, a njezina je narav unositi u svijet promjenu, i to tako da se ona najprije vidi na koži onoga tko se poziva na Krista. To nužno sa sobom donosi suprotstavljanja i konflikte, hod po neugodnim putovima ljudskih nadmetanja. Dakako, kako jučer, tako i danas, valja bdjeti da se ne postavimo kao gospodari Evanđelja ili čak njegovi koncesionari koji žele da Evanđelje služi svjetovnim interesima i strastima gluhonijeme duše. Evanđelje nikada ni na koji način ne dovodi u pitanje naše radosti, već ih očekuje. Nama se katkada čini da nas ono sputava, da ima nešto protiv naše sreće, da nam stvara prepreke na putu. Ipak, u dubini bića slutimo da Evanđelje u sebi nosi strast prema istini. Čini nas osjetljivima za zablude koje mogu uništiti život i spriječiti izgradnju života na prividima. Na tom tragu valja nam se zaustaviti nad ulomkom nedjeljnog evanđelja.
Kad se mi takvi kakvi jesmo stavimo pod svjetlo Isusova navještaja o Kraljevstvu, onda se vidi kamo Isus smjera kad koristi izraz Mamona za bogatstvo (novac). Budući da nam često ne uspijeva sagledati zavodljive zamke novca, dobro je da nas potrese Isusova riječ o novcu kao božanstvu s kojim je nagodba nemoguća, posebno kad je riječ o nepošteno stečenom bogatstvu koje ima u sebi nešto demonsko. U Isusovu govoru vidi se da Isus raskrinkava ljudsku sklonost moći koju otvara novac. Čovjek se lako nađe u stanju da novcu pristupa kao božanstvu, da mu se preda i na nj oslanja svoje sigurnosti. Umjesto da se čovjek njime služi, da novac posluži dobrobiti ljudi, novac se u nama može prometnuti u oruđe moći koje zaposjeda dušu i čini nas slugama, jer u njemu prepoznajemo moć koja donosi udobnost, posjedovanje i sigurnost. Novcu se možemo izručiti kao idolu, a to uvijek znači živjeti na lažan način, udaljavati se od svrhe postojanja i biti manje čovjek. Ne treba imati posebno otvorene oči da se uvidi u kolikoj mjeri se s novcem rađa zavodljiva moć bogatstva. Čovjek, znamo, lako može opipati rezultate novčanih transakcija, jer novac mu omogućava da bude više pokretljiv, slavan i viđen, da postiže bolji tretman, da se o njemu vodi briga, itd.
Naše sutra Bog poznaje
Kad Isus kaže da ne treba biti zabrinut za sutra, za jelo i odijelo, onda se pitamo kako razumjeti te njegove riječi. Je li riječ o naivnom pogledu na život? Snovima. Ne, Isus zna što je čovjeku potrebno, da su naše potrebe neodvojive od naše naravi, da se čovjek treba zauzimati oko ostvarivanja svojih potreba. Ako je tomu tako, onda je opravdano pitanje kamo nas to Isusova riječ usmjerava. Isus nam otvara oči za istinu: nije problem u brigama, nego u sadržaju briga i bezumnim brigama. Bez briga nema čovjeka. Gdje su ljudi, tamo su i njihove brige. No, zabrinutost koja se promeće u opsjednutost lako život okreće u krivome smjeru. Opasno je kad zabrinutost prepoznaje u potrebama cilj življenja.
Budući da je Bog zainteresiran za ljude, Isus usmjerava pogled svojih suvremenika na ptice i ljiljane. Ne da bi nas učinio pasivnima, nego da se probudimo u pravome smjeru. Pouzdanje u Boga rasterećuje nas grozničavog umišljaja da sve ovisi o nama, da je važno u svemu imati svoje prste i da bez nas ništa ne može proći. Providnost znači da računamo s Bogom koji vidi i ono što nije dostupno našim očima i našim životnim uvidima, da nam Bog prethodi i da njegov naum ne isključuje nikoga od nas, da – što je danas veoma važno reći – nemamo pravo na pesimizam iz vjere. Bog vidi i njegov je pogled uvijek spasonosan za nas, jer je njegovo bdjeti nad ljudima za nas spasonosno. Bog je taj koji bdije nad sitošću naše duše, a duša koja se Bogom hrani iznaći će načina da sebi i drugima osigura potrebno za život. Iako je zabrinutost posebno razumljiva kad smo u bezizlaznim situacijama, kad zbog nekog nedostatka računamo sa sivom budućnošću, kad su zloguki proroci uvjerljiviji od istine, kad nas bolesti, nemogućnosti, financijske i stambene okolnosti ugroze i dovedu do očaja. Zato je važno da Isus na prvo mjesto stavlja brigu oko ostvarivanja Božjega kraljevstva, jer kad se odnosi s Bogom i drugima grada na ispravan način, kad je Bog ono najveće u našem životu, onda se u pravome svjetlu pokazuje kako se valja odnositi prema našim potrebama.
Odgovori