Iz pera viškog župnika don Dinka Jerkovića - I. dio
Viški župnik don Dinko Jerković (Nerežišća, 1893. – 1987.) nije nam, nažalost, ostavio kroniku. Čak, koliko je za sada poznato, nije bilježio ni važnije događaje u razdoblju koje je kao rijetko gdje isprepleteno mučnim prijeporima. Međutim, ostavio je nekoliko stranica sjećanja na Vis – a sjećanja su, znamo, uvijek izričaj osobnosti i subjektivnog gledanja. Sjećanja su potpisana 1979. godine dok je kao umirovljenik živio u rodnim Nerežišćima. U tekstu bilježi i promatra važnija kretanja koja su obilježila njegov boravak u Visu od 1927. do 1973. god. Nažalost, mnogo dragocjenih podataka iz tog burnog razdoblja zauvijek je skriveno, kao i pitanje okolnosti neostvarene odredbe o njegovu ubojstvu. Naime, don Dinko je u svećeničkim krugovima navodio da je osoba kojoj je na Visu naređeno da ga ubije izvršila samoubojstvo.
Subjektivnost i suzdržanost u opisivanju se posebno može uočiti s obzirom na opis zbivanja iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, što će pozorniji čitatelj lako moći zaključiti kad bude čitao drugi nastavak.
Don Dinko je sjemenišnu klasičnu gimnaziju završio u Dubrovniku, studirao je medicinu u Grazu, kao vojnik bio je ranjen u Prvom svjetskom ratu, a nakon rata pola godine bio je zatočen na Sardiniji. Teološki studij završio je u Sarajevu. Od umirovljena 1973. god. živio je u Nerežišćima na Braču, gdje je umro i pokopan.
Potpisani Don Dinko Jerković bio je zaređen za svećenika u Sarajevu od Blagopok. Nadbiskupa Ivana-Evanđeliste Šarić dneva 9. VII. 1922. Služio je prvu sv. misu iste godine dnevna 23. VII. 1922. u svom rodnom Nerežišću, uz sudjelovanje svih Nerežišćana i vjernika iz obližnjih župa. Zatim je potpisani nastavio teološke nauke u Sarajevu kod O. O. Isusovaca, a na povratku 1923. godine bio je imenovan dušobrižnikom u Poljicima na otoku Hvaru. U toj je župi radio do oktobra 1927. kad je imenovan župskim pomoćnikom u Visu. U oktobru iste godine napušta draga mu Poljica, gdje su župljani, na njegovu inicijativu sagradili lijep zvonik i nabavili jedno novo zvono. Potpisani je, za vrijeme svog župnikovanja bio otvorio i tečaj za nepismene i manje pismene koji su mnogi Poljičani rado pohađali i bili vrlo zahvalni. Koliko sam mogao nastojao sam oko unapređenja duhovno-vjerskog života. Uspio sam u tom pogledu toliko, da je mala poljička crkva, u nedjelje i blagdanom, bila dupkom puna. To me je jako veselilo, a veselili su se također i skoro svi vjernici. Osim toga svake večeri sakupljao sam mlade pjevače, njih desetak u sakristiju i podučavao ih u crkovnom pjevanju. U kratko vrijeme uspjeli su naučiti misu De Angelis i vrlo lijepo su je pjevali svake nedjelje i blagdana. Njihovo lijepo pjevanje, još više je povezalo i približilo vjernike sa crkvom i sa liturgijom. Zbog svega navedenog, potpisani je bio jako zavolio Poljica i Poljičane, pa se je teška srca odijelio od njih. U oktobru 1927. godine potpisani je preselio u Vis, te preuzeo izloženu kapelaniju sv. Ciprijana na Kutu. Tada je u Visu župnikovao Blgp. Don Silvestar Bonačić. Bio je revan župnik, ali nakon mog dolaska u Vis, živio je još samo kratko vrijeme i ako je bio tek u 68. godini. Dobio je na vratu teški čir brunon, pa su ga njegovi odveli u Split i to jednim malim brodom. Na putovanju dobio je upalu pluća, te kroz par dana umro u Bolnici. Sprovod mu je bio u Milni, koja je njegovo rodno mjesto. Tu je bio i pokopan 1929. god. u mjesecu svibnju. Blagopok. Nadbiskup Mons. Miho Pušić odmah je meni povjerio – privremeno – upravu župe i javio mi da mogu preseliti u župsku kuću, a dotle sam živio na Kutu u kapelanijskoj kući (1 godinu i 9 mjeseci). Godinu dana kasnije Ordinarij me je imenovao upraviteljem župe, i to, mislim, na poticaj samih Višana, koji su nakon smrti Blagop. Don. Silvestra Bonačić, poveli akciju sakupljanja potpisa, da bi Ordinarij potpisanog imenovao za župnika Visa. Ovu akciju vodio pok. Kapetan Nikola Ruljančić, koji je organizirao i druge sakupljače. Te kroz par dana – sakupili oko 1000 potpisa i sve to otpremili Blgpok. Biskupu Pušić u Hvar. Možda su ga ti potpisi i potaknuli, da me je kratko vrijeme nakon toga, imenovao upraviteljem župe. Potpisani je rado prihvatio to imenovanje, tim više što je odmah, prvih dana svog boravka u Visu, zavolio Vis i Višane. Međutim ovdje treba da napomenem i istaknem jednu bolnu činjenicu to jest, da sam pri mom dolasku u Vis našao već župu razdijeljenu, pošto je srpsko-pravoslavna crkva uspjela stvoriti srpsko-pravoslavnu parohiju u starodrevnoj katoličkoj župi Vis. Dotaknut ću se ove žalosne činjenice nešto opširnije i prikazati kako je došlo do toga, da je katolički Vis doživio taj porazni događaj, koji je teško ožalostio sve dobre vjernike u Visu, a u prvom redu Blgpok. Župnika Don Silvestra Bonačić. Da se ispravno shvati taj nemili događaj, treba da se povratimo na godinu 1914. kad je polovinom ove godine započeo prvi svjetski rat. U Visu, koje je tada brojio oko 4.500 stanovnika, uslijedila je mobilizacija svih mladih ljudi a tokom rata i ostalih godišta, tako da je na stotine ljudi napustilo svoja ognjišta, svoje obitelji i svoja draga plodna polja, koja su Višani toliko voljeli i koja su sva bila zasađena vinovom lozom, koja je davala izvrsno viško vino, o kojem je ovisilo blagostanje svih Višana. Međutim dok su mnogi Višani, njih na stotine, bili u ratu, dogodilo se je u viškom polju nešto, što Višani nikada nijesu mogli ni zamisliti. Pojavila se naime filoksera-žiloždera koja je, kroz samo godinu-dvije, uništila skoro sve vinograde. Preostali su samo vinogradi zasađeni u pjeskovitom tlu, ali tih je bilo relativno malo. U takvom salbunastom tlu, filoksera nije mogla djelovati. Zadnjih godina rata, žene i starci, koji su ostali kod kuće, po viškom polju sijali su pšenicu, ječam, kukuruz i ostalo sočivo. Međutim, rat je svršio god. 1918. i viški se težaci, skoro svi, povratili svojim kućama i svojim obiteljima, a i svojim poljima, na kojima ne nađoše više vinovih loza, niti svoje lijepe i bogate vinograde. Filoksera je u glavnome sve uništila. Tužni su bili viški vinogradari gledajući svoja opustošena polja – bez vinove loze. Međutim velika ljubav prema Velom Polju i drugim poljima, potakla ih je, da obnove viško vinogradarstvo, i da ponovno zasade svoja polja, ali ne više sa domaćom lozom, nego sa amerikanicom, koja odoljeva filokseri, kao što su, još prije, učinili vinogradari u Francuskoj, Italiji i u drugim zapadno-europskim zemljama. Međutim dogodilo se nešto što je još više potaklo, stimuliralo viške vinogradare, da obnove svoje vinograde. Na tu obnovu oduševila ih je parola kralja Aleksandra, a glasila je: “Zemlja pripada onome, koji je obrađuje.”
Kad su viški vinogradari doznali za ovu parolu, prionuše još jače oko obnove svojih vinograda, nadajući se i vjerujući da će zemlja, dakle viška bogata polja, postati njihovo vlasništvo. Treba ovdje istaknuti, da su najbolja zemljišta u viškom polju, bila u vlasništvu raznih posjednika, pa veleposjednika a i crkve i crkvenih ustanova. To su bili veliki beneficiji župske crkve, župnika, pa Kaptola u Hvaru, pa samostana, Prirova i redovnica u Hvaru. Ova su zemljišta došla u posjed crkve i crkvenih ustanova ponajviše tako, da su razni dobročinitelji oporučno ostavljali crkvenim ustanovama svoja zemljišta uz obvezu, da se godišnje služe mise za njihove duše i na razne njihove nakane. I tako je kroz stoljeća crkva primila mnogobrojna zemljišta i uvijek svojim obvezana vjerna ostala, sjećajući se duša pobožnih dobročinitelja i njihovih nakana. Mnogi su opet darivali svoja zemljišta, da bi se sa prihodima popravljale i uzdržavale razne crkve, pa sjemeništa, svećenički pomladak, ubožišta i razne druge crkvene ustanove. Ova crkovna zemljišta, obrađivali su viški težaci, tako da su vlasniku zemljišta podavali 1/3 – 1/5 – 1/6 pa i 1/10. Slično je bilo i sa zemljištima raznih posjednika, s razlikom, da su od težaka primali mnogo više a često puta i 1/2 od plodova. Kad se ima pred očima sve ovo, nije čudo da su se viški težaci veselili paroli kralja Aleksandra, nadajući se, da će zemlja, koju obrađuju postati njihovo vlasništvo – privatno i da više neće biti dužni dijeliti plodove – plodove zemljišta sa bilo kim. I tako je nastalo agrarno pitanje u Dalmaciji, koje uzvitlalo toliko prašine i koje je u velikoj mjeri zainteresiralo skoro čitavo stanovništvo Dalmacije, dakle i vlasnike i težaka.
Vlasnici su željeli, da za svoja zemljišta dobiju što bolju i višu odštetu, a zemljoradnici su samo jedno željeli, da zemlja postane njihovo vlasništvo. O tom raspoloženju dalmatinskih zemljoradnika, pa i viških, vodili su računa vođe raznih političkih stranaka/radikali, samostalni demokrati, seljačka stranka i druge manje stranke./, pa su dolazili i u Vis agitirajući za svoje stranke koje će im pomoći, da se agrarno pitanje riješi njima u prilog. Međutim sada dolazi ono, što je u uskoj vezi sa viškim pravoslavljem, i koje nas najviše interesira. Pravoslavni svećenik Urukalo, iz Sjeverne Dalmacije /Obrovac/ doznao je za raspoloženje viških zemljoradnika i za njihovu živu želju, da postanu vlasnici zemalja, koje su do tada obrađivali kao napoličari ili uz slične uvijete, dakle ovaj pravoslavni svećenik Urukalo došao je na Vis 1922 ili 23 godine, pa se upoznao sa nekim zemljoradnicima, osobito sa nekim Ivanom Ruljančićem, notornim agitatorom za radikalno riješenje agrarnog problema, a preko njega i sa još nekoliko viških zemljoradnika. Stupio je u dopisivanju s njima, pa kad je ponovno navratio na Vis, našao je već jaču skupinu viških zemljoradnika, koje je pozvao na sastanak pri kojem im je rekao: Vi znadete, da je naš kralj izdao parolu: Zemlja pripada onome, koji je obrađuje. Vi znadete da je on pravoslavne vjere, pa Vama je poznato i to, kako velik upliv vrši pravoslavna crkva i u političkom životu naše države. Dakle, ako vi želite dobiti zemlju koju obrađujete i da ta zemlja postane vaše vlasništvo, pređite u srpsko-pravoslavnu crkvu, koja će vam osigurati, da postanete vlasnici svih zemljišta, koja obrađujete. Još im je govorio, kako su pravoslavci kršćani jednako kako i katolici, a razlika je samo u tome, što pravoslavci imaju patrijarhu, našeg čovjeka episkope opet naše ljude, sasma neovisne o bilo kome, dok se katolici moraju u svemu podvrgavati rimskom Papi, koji je uvijek Talijanac, a svi znademo, pa i vi, da su nam Talijani naši najveći neprijatelji. Dakle – nastavio je svećenik Urukalo – prekinite sa talijanskim Rimom i sa Papom, pa stupite u našu narodnu pravoslavnu crkvu, koja će vam pomoći, da postanete vlasnici zemalja, koje obrađujete. Tako ćete se osloboditi talijanskog Rima i Talijana Pape, a za svoje duhovne poglavare dobit ćete naše narodne episkope, osobito našeg narodnog patrijarha. Ovakva agitacija požnjela je svoj uspjeh. Župnik Don Silvestar Bonačić, baš na Božić 1925 dobio je od Poglavarstva u Hvaru oko 250 prijava prelaza iz katoličke crkve u srpsko-pravoslavnu crkvu. Bio je to, kako mi je sam priznao, njegov najtužniji dan u životu. Ovdje treba napomenuti i istaknuti jednu okolnost, koja je nekako i nehoteć doprinijela uspjehu srpsko-pravoslavne agitacije. Onih godina 1922-1925 mnogi zemljoradnici i ako još nije bio izglasan zakon o agrarnoj reformi u Dalmaciji, ipak nijesu više podavali vlasnicima zemalja prihode od spomenutih zemalja, vjerujući i nadajući se, da će tako prisiliti vladu i skupštinu u Beogradu, da čim prije izglasaju zakon o agrarnoj reformi njima u prolog. Međutim, vlasnici, ozlojeđeni takvim postupkom težaka, prijavljivahu pojedine slučajeve Sudu, koji je naređivao, da se u konobama, podrumima težaka, zaplijeni odgovarajuća količina vina u korist vlasnika zemljišta. Ovakvu praksu, na žalost, prihvatiše i crkovne vlasti, pa su i one primjenjivale istu praksu, te plijenile vino po podrumima težaka, te iz bačava točile odgovarajuće količine vina. Ova praksa crkovnih vlasti bila je upravo voda na mlin pravoslavnim agitatorima, koju su naokolo vikali: Eto sada lako možete upoznati ko vam je prijatelj, a ko neprijatelj. U toj agitaciji imali su mnogo uspjeha, tvrdeći, kako je srpsko-pravosl. crkva za radikalno riješenje agrarnog pitanja, to jest, da se zemlja digne svim posjednicima dakle i crkvi i da se preda težacima u potpuno njihovo vlasništvo. Gore spomenuta pljenidba vina po podrumima, bila je možda uzrokom, da je tako veliki broj Višana prešao iz katoličke crkve u srpsko-pravol. crkvu. Nakon godine 1925 broj onih koji su prelazili iz katoličke crkve u pravoslavnu crkvu počeo je znatno opadati, dapače bio je lijep broj onih, koji se pokajaše za svoj čin te su se mnogi povratili natrag u katol. crkvu. Crkva im je olahkotila povratak jer se dozvolom i uputom crkvenih vlasti nije zahtjevao nikakav posebni obred već samo redovita sv. ispovijed. S početka su pravoslavci bili udesili jedan zgodni oveći prikladni podrum-magazin za svoju crkvu i na zgodnom mjestu, usred Visa i tu su svake nedjelje i blagdana obavljali svoju liturgiju, stvorivši još prije lijepi zbor pjevački od nekoliko mladića i mladih ljudi, koji su pjevali kod liturgije. Za prvog paroha u Visu, bio je poslan umirovljeni kateheta iz Zadra, profesor Javor. Bio je ugledni gospodin, visoka stasa, i dostojanstvenog izgleda, finih gradskih manira, kojemu je Vis bio jako omilio. On nije bio zadovoljan sa crkvom u podrumu, pa se tridesetih godina dade na gradnju nove pravoslavne crkve i to na obali, na najljepšoj točki Visa. Još prije, načelnik Ivan Ruljančić organizator i prvi prelaznik na pravoslavlje, sa još dvojicom, opskrbljeni preporukama paroha i pravoslavnih crkovnih vlasti, otputovaše u Beograd, gdje su pohodili patrijarha i ostale mogućnike beogradske, te od istih dobila znatnu svotu novca, tako da su, u kratko vrijeme, podigli vrlo lijepu crkvu u bizantskom stilu, a na zvoniku postavili dva vrlo lijepa, sonorna zvona. Međutim, kad se radilo o tome da se crkva posveti, doživjeli su veliku neugodnost, jer je znatan broj Višana, većinom mladih, dočekao parabrod, koji je vozio uzvanike na svečano posvećenje crkve, sa kamenjem, koje su bacali prema parabrodu. Kad je to vidio kapetan broda, našavši se u neprilici, pa i na poticaj samih uzvanika-izletnika okrenuo je parabrod i otputovao natrag u Split. Bilo je to 1931 godine. Kasnije je crkva ipak bila posvećena, ali samo privatno, bez vanjske svečanosti. Nakon 3 ili 4 godine, paroha Javora naslijedio je neki stariji gospodin, profesor cetinske teologije, koji je ostao u Visu sve do 1943 godine, kad je Italija kapitulirala, te kad su vlast na otoku preuzeli partizani. Do sredine 1943. liturgija se održavala u njihovoj crkvi redovito, a nakon odlaska Talijana 1943, te kad je njihova crkva bila, pri nekom bombardiranju, dosta teško oštećena, paroh-profesor je otputovao i nikad se više liturgija, u oštećenoj crkvi nije održavala. Ovdje moram istaknuti, kako su pravoslavni paroh i pravoslavci uopće uživali kod talijanske okupatorske vlasti neku stalnu simpatiju, pa i protekciju, dok su krivim okom gledali na Hrvate i zato protjerali iz Visa vođu Hrvata Ivanka Farolfi, Don Stjepana Bojanić, katehetu, Dr. Andra Bakulić i još neke istaknutije Hrvate. To je ona ista politika, koju su kroz stoljeća /osobito za preko 400-godišnje vladavine Venecije u Dalmaciji/ dalmatinski autonomaši uvijek vodili – to jest sa Srbima protiv Hrvata. Međutim, moram ovdje istaknuti kako su prelazi na pravoslavlje, nakon godina 33 i 34 skoro sasma izostali, dok je bio priličan broj onih, koje je grižnja savjesti potakla, da se povrate u krilo katoličke crkve, tim više kad su vidjeli, da se zakon o agraru odnosi ne samo na Vis, nego i na čitavo dalmatinsko područje. Ovo ističem zato, jer su agitatori za prelaz na pravoslavlje širili naokolo laže vijesti, kako će se za Vis stvoriti posebni zakon o agraru i to u prilog viških težaka, bez obzira kako će izgledati zakon o agraru za ostalo područje Dalmacije. To je dakako bila lažna i besmislena agitacija, a navađam ju samo zato da se upozna s kakvim su se sredstvima agitatori služili, da dobiju što više zemljoradnika za prijelaz na pravoslavlje, i koja je ipak svojedobno imala stalnog uspjeha.
Gore spomenuh, kako u godinama 33 te 34 a i ranijih godina 31-33 agitacija za prijelaz na pravoslavlje nije više imala skoro nikakvog uspjeha. Bilo je sporadičnih slučajeva, ali više je bilo onih, koji su upoznali da su prevareni pa ih je bilo svake godine sve više, koji su se povraćali k svojoj katoličkoj crkvi. Okolnosti, da crkva nije tražila nikakvog posebnog obreda za povratnike, olakšavala je ljudima da napuste pravoslavnu crkvu, te da prigrle svoju vjekovnu katoličku crkvu, u kojoj su se rodili i odgojili. Ovdje ipak moram istaknuti, da nijesmo zaboravili na Gosp. Boga, i na njegovu milost i pomoć, pa je u župi bila provedena molitvena akcija, da se očuva jedinstvo župe. U tu svrhu, odmah pošto je potpisani preuzeo upravu župe 1929 bi osnovano Materinsko Društvo, u koje su stupile brojne majke, njih oko 300 i starijih žena, i ako nijesu bile majke, koje su obavljale mjesečnu sv. pričest na gornju nakanu. U isto doba obnovilo se je i Djevojačko Društvo. Članice ovog društva također su imale barem jedno mjesečno sv. pričest u gornju svrhu t. j. da se sačuva jedinstvo župe. Godine 1931 osnovalo se je za mušku mladež društvo Križara, pa se je i njima, kod svakog sastanka preporučivalo da se mole za jedinstvo župe. U to doba bilo je mnogo ministranata, njih do preko 20. Potpisani je s velikim veseljem promatrao dragu djecu oko oltara i vjeruje, da su i njihove molitve kao i molitve ostalih vjernika mnogo doprinijele, da su se vjerske prilike u župi razvile tako, da je potpuno sačuvano jedinstvo župe. Osim svega ovoga treba još spomenuti i misije, koje su se u župi održale 30-ih godina i to s velikim uspjehom. Trebale su završili s velikom teoforičnom procesijom, ali ova je izostala, zbog velikog nevremena kiše, koja je lijevala čitavo poslije podne. Tog popodnevna, crkva je bila nabijena kao šipak. Računali smo da je u crkvi i oko crkve bilo bar 2000 ljudi. Napomenuti mi je ovdje, da je tada Vis bio pravi mali gradić, ne samo po vanjskom izgledu, nego još više po broju pučanstva, cca. 4500. God. 1933 bio je održan u Visu Dijecezanski Euharistični Kongres, na kojemu je sudjelovao ne samo katolički Vis i otok nego i mnogi vjernici iz raznih župa otoka Brača i Visa. Kongres je završio velikom teoforičnom procesijom po cijeloj župi. Procesiju je vodio naš biskup Bgpok. Mons. Miho Pušić, a kongresu je prisustvovao i splitski biskup Bgpok. Kvirin-Kl. Bonefačić uz brojno bračko i hvarsko svećenstvo. I ovaj Kongres doprinio je mnogo jačanju katoličke svijesti u Visu.
(Nastavlja se)
Odgovori