Iz pera viškog župnika don Dinka Jerkovića - II. dio
U ovo doba počela je država izdavati agrarne obveznice za oduzeta crkovna zemljišta, od kojih su sva potpala pod agrar, jer crkva nije nikakvu česticu sama obrađivala. Kad su obveznice bile unovčene, dozvolom Ordinarijata, Crkvinarstvo u Visu kupilo je lijepu kuću sa 4 stana u Splitu na Bačvicama u Klarinoj ulici u nadi a i u nekom uvjerenju, da će sve crkve u Visu, sa prihodima od najmova biti dobro opskrbljene, pa da neće trebati moliti bilo koga za pomoć prigodom raznih popravaka 3-ju crkava kao i za nabavu svega potrebnog za Bogoslužje. S jednim dijelom unovčenih obveznica – opet dozvolom, i pristankom Bisk. Ordinarijata god. 1941. bio je na crkovnom terenu, odmah do župske crkve, podignut Katolički Dom. Lijepa velika dvorana, u kojoj su katolička društva, osobito križari i djeca imali se odgajati u katoličkom duhu – sastancima, a osobito priređivanjem raznih priredaba i slično. Međutim, nakon svršetka rata, kuća u Splitu bila je nacionalizirana bez ikakve odštete a jednako tako i Katol. Dom. Na tu okolnost nije se nikada ni pomišljalo, pa smo se u tom pogledu jako prevarili, ali to je zadesilo i ostala crkovinarstva u Dalmaciji /bar mnoga-koliko mi je poznato/ a jednako tako i ostale crkovne ustanove, kao redovničke samostane redovnika i redovnica. Osobito žalim, što je nacionaliziran Kat. Dom, koje je sagrađen na crkovnom terenu, u neposrednoj blizini župske crkve. Možda bi se s vremenom mogla tražiti revizija te odluke, osobito ako se odnosi između crkve i države poboljšaju.
Pri kraju rata u aprilu 1944 – dosta teška bomba pala je u predvorje župske crkve, samih 5-6 m ispred pročelja crkve, te jako oštetila čitavo pročelje, sva troja vrata sasma uništila, dosta jako oštetila dobar dio krova, jer su se uslijed jake presije zraka mnogi žljebovi-kupe makli s mjesta. Oštećeni su bili i svi plafoni u crkvi. U pobočnim lađama su sasma pali, a u glavnoj srednjoj lađi jako uzdrmani, oslabljeni, a i orgulje su bile jako oštećene. Uslijed jake presije zraka, cijevi usađene-utisnute u jednu dasku, skupa sa daskom, makle su se i samo je malo trebalo, da se sve sruši i pretvori u jednu kašu. Kad sam ujutro došao u crkvu i vidio, što je sve ona kobna bomba napravila, plakao sam kao malo dijete i mislio sam: Bože moj! Hoće li se moći ova velika šteta popravili, pa da nam Spilice budu opet lijepe i prikladne za službu Božju. Uzdajući se u Božju pomoć, dali smo se odmah na posao. Trebalo je najprije napraviti troja nova vrata. Najbolji drvodjelac u Visu, pok. Ante Milardović imao je u svom spremištu dosta, vrlo dobre hrastovine, pa se je, na molbu potpisanog, vrlo rado prihvatio posla, te napravio troja vrlo lijepa i solidna vrata, koja i dandanas rese naše drage Spilice. Troškove /oko 70.000 Din/ podmirili su darežljivi vjernici. Za sve drugo, obratio sam se preko Gosp. Dra Joza Poduje – Gosp. Antunu Topić, bogatom brodovlasniku, rodom Višaninu, a živio je u Švicarskoj i Monte Carlu, a putovao je često i do Amerike, mislim poslovno, koji je rado, u više navrata, slao potrebne svote novca, tako da je, kroz par mjeseci, sva crkva bila dobro popravljena, dapače kad se je sa radovima završilo i bila bojadisana sva crkva pa i klupe, mnogi su govorili, da je sada ljepša nego li bijaše prije pada bombe. Dakako i domaći su Višani rado doprinašali za popravak župske crkve, treba spomenuti, da je i crkva sv. Duha bila vrlo lijepo popravljena, ali mnogo ranije t. j. god. 1930, dakle odmah, netom sam preuzeo upravu župe.
Spomenuta je crkva bila u vrlo lošem stanju, krov propuštao vodu na mnogim mjestima, a plafon, od jednostavnih jelovih dasaka, koje su već bile sasma trule i bojadisane sa običnim vapnenim krečom. Sa dotrajalog plafona neprestano je padao kreč, prašina i paučina, ne samo po crkovnom podu već i po oltarima. Spomenute godine krov i plafon bili su temeljito popravljeni. Umjesto prostih dasaka, za plafon se je upotrebio šifsboden, koji i danas stoji i u dobrom je stanju. Na krovu su bile izmjenjene mnoge dotrajale grede i nabavljeno više stotina novih žljebova-kupa i tako se krov temeljito popravio. Ujedno su i mnogi drugi popravci bili obavljeni – a sva crkva ukusno bojadisana. Napominjem ovdje, kad je za vrijeme bombardiranja Visa 1944 godine bila teško oštećena pravoslavna crkva a u njezinoj se neposrednoj blizini nalazila naša filijalna crkva sv. Duha, uslijed jake presije zraka, žljebovi-kupe osjetili su snagu i posljedice bombardiranja, pa su se mnoge makle i spustile, a tim više, što je krov dosta uzdignut. Međutim, taj je krov prije par godina popravljen i sada je opet sve u redu. Taj se popravak izvršio po inicijativi sadašnjeg župnika u Visu Preč. Andrije-Vojka Mardešića. Radove na crkvi sv. Duha, god. 1930, vodio je izvrsni majstor i poduzetnik pok. Antun Bakotić, besplatno, a ostale troškove podmirili su sami vjernici i to vrlo rado, tim više, što je crkva sv. Duha, u ono doba bila vrlo dobro posjećena. Kako spomenuh, to je bilo 1930 god. – Kad je govor o popravcima viških crkava i ostalih objekata, onda je red da se spomene, da se je sve uredilo u njima i na njima za vrijeme mog 44-godišnjeg župnikovanja. U župskoj crkvi postavljen je novi oltar coram populo, pri dnu svetišta, odakle se dominira sa čitavom crkvom. Oltar Bl. Gospe od Zdravlja, koji je bio sav prljav, ruiniran i upravo nedoličan na službu Božju, bio je sasma očišćen, popravljen i bojadisan od č. s. Marijete, koje je sve svoje lijepo znanje i vještinu, kao prava umjetnica, upotrebila, da se dolično i stručno obavi taj umjetnički posao. Troškove za ovaj posao podmirio je vrlo rado Dr. Jozo Poduje veliki prijatelj i dobročinitelj viških crkava. Već sam spomenuo, kako je ova kobna bomba pala ispred crkve /u aprilu 1944/ i kako je mnogo štete napravila i na orguljama. Međutim, kad smo ja i pok. Šimun Marasović opazili kako se daska sa cijevima oslanja na svoju bazu samo sa 2 ili 3 cm, kako su orgulje bile u najvećoj opasnosti, da budu za uvijek upropaštene, pa je trebalo sasma oprezno i pažljivo povući dasku sa cijevima u protivnu stranu, što je dobri Pokojnik, prijatelj crkve i svećenika, obavio s najvećom pomnjom i pažnjom. Ovu je operaciju izvršio tako, da je zahvatio dasku sa cijevima, te snažnim zamahom povukao je u protivnu stranu i tako spasio cijevi od orgulja i zapriječio da ne budu upropaštene za uvijek. Kratko vrijeme nakon toga orgulje je temeljito popravio majstor iz Zagreba. Kroz ovo vrijeme čitavo crkovno ruho bilo je temeljito popravljeno. Časne Sestre su zato bile zaslužne, jer su one neprestano slale u Đakovo razne vrijednije komade, a Crkovinarstvo podmirivalo troškove. Nijesu bile zanemarene ni dvije filijalne crkve. Za crkvu sv. Ciprijana nabavili smo novo zvono, koje je srećom, bilo sasma u skladu sa starim jednim zvonom, koji je bio u zvoniku. I u ovoj crkvi crkovno ruho bilo je temeljito popravljeno. Oko ovog posla vodio je brigu Don Jure Burić, koji je mnogo volio ovu crkvu i posvećivao joj posebnu brigu. U crkvi sv. Duha, koja je, kako već spomenuh, bila temeljito popravljena 1930 god. bile su popravljene i slike na oltarima, osobito slika Gospe od Anđela, s lijeve strane crkve. To je bilo ovako: Kad je 70-ih godina Dr. Cvito Fisković pregledavao viške crkve, pa i crkvu sv. Duha dulje vremena je promatrao spomenutu sliku Gospe s Anđelima, a onda me zamolio, da bih dozvolio, da se slika prenese u Konzervatorski Zavod u Splitu. Ja sam dakako odmah pristao, a nakon 7 ili 8 mjeseci bila je slika povraćena, ali u sasma dobrom stanju. Bila je očišćena, popravljena i uređena od konzervatora tako, da je sada jedna na najljepših slika, što se nalaze u našim crkvama u Visu. I u toj crkvi bilo je crkovno ruho lijepo popravljeno i uređeno.
Sada ćemo se ponovno povratiti k viškom pravoslavlju i prikazati u kratkim crtama, kako je došlo do toga, da je to viško pravoslavlje sasma nestalo – i da se je sačuvalo jedinstvo župe. Kad je god. 1943 Italija kapitulirala, i to u kolovozu – i kad je nečovječni podli fašizam doživio potpuni krah, u isto doba, najveći dio talijanske vojske povukao se iz naših krajeva, pa tako i iz Visa, gdje su partizani preuzeli svu vlast i vojnu i civilnu sasma u svoje ruke. Još prije nego su Talijani napustili otok Vis, dogodio se jedan strašan incident, koji je svojom okrutnošću zaprepastio sve otočane, a talijansku soldatsku prikazao u pravom svjetlu. Radilo se je o slijedećem. Naši partizani, koji su još boravili u šumi, jednog dana napadoše talijansku posadu, koja je štacionirala na brdu Hum. Razoružali su talijanske vojnike, zaplijenili im puške i ostalo oružje i nakon toga opet se povukli u šumu. Kad su to doznali talijanski zapovjednici u Šibeniku i Splitu, zatražiše od partizana, da oružje povrate talijanskim vojnim vlastima, a kad partizani odbiše njihov zahtjev uhapsiše u Visu i u Komiži po 20 ljudi, većinom mladih i zaprijetiše, da će sve strijeljati ako se ne udovolji njihovu zahtjevu. Partizani ni sad ne prihvatiše njihov zahtjev, a Talijani ponoviše prijetnju. U tom teškom času, potpisani je, skupa sa Don Dušanom Nazorom intervenirao kod komandanta jedne torpiljake usidrene u Komiži i molio da se poštede životi nedužnih ljudi. Intervencija je imala sama djelomičan uspjeh i koristila je samo u toliko, da su umjesto 40 bili strijeljani u svakom mjestu pod 10. I tako su Talijani, neposredno prije kapitulacije, ostavili u Visu i Komiži najtežu i najružniju uspomenu s ovim okrutnim i nečovječnim svojim postupkom. U tom bogumrskom činu, vidjeli smo mi Hrvati, da je još uvijek u dušama mnogih Talijana, osobito talijanske soldateske, neugasiva mržnja prema Hrvatima uopće a posebno na dalmatinske Hrvate, koje su gospoda iz Venecije vjekovima prezirali, progonili, zatvarali i ubijali po svojim tamnicama “Ponte dei sospiri” – i osuđivali ih kao galiote na dugogodišnje kazne. Ovdje mi je napomenuti još i ovo. Prve nedjelje nakon okupacije Visa, talijanski su oficiri doveli svoje vojnike na školsku misu, a nakon mise, glavni talijanski oficir posjetio me je u župskom stanu i tražio da se one tri Zdravo Marije mole na talijanskom ili bar na latinskom jeziku. Dakako ja sam taj zahtjev odlučno odbio, pozivajući se na Papu Leona XIII, koji je odredi, da se mole na jeziku kojim narod govori. Talijani su još tražili, da se u školi podučava vjeronauk na talijanskom jeziku, ali i to sam otklonio motivirajući, da nijedno dijete ne pozna ni jedne riječi talijanski. Zatim su tražili, da se djecu nauči bar Očenaš moliti talijanski. Dakako i to sam odlučno odbio. Talijani su sa komandantom na čelu, došli na Tjelovsku procesiju, sa brojnim vojnicima u velikoj paradi, ali tada sam odlučio, da prekinem na svečanim procesijama, pa nijesam održavao Tjel. Procesiju ni 42. kao ni 43. godine, dok Talijani nijesu napustili Vis. Najteže je bilo kad su od svih nas župnika na Visu tražili da idemo u Split na poklon prefektu Zerbinu, velikom neprijatelju našeg naroda, koji je u Splitu provađao strašni teror protiv našeg ispaćenog naroda te mnoge progonio i osuđivao na teške kazne a i na smrt. Svi smo mi župnici odlučno odbili taj zahtjev i nitko nije pošao, pa su nam se i prijetili internacijom, ali uza svu prijetnju, svi mi župnici odbili taj njihov zahtjev. Ipak nas nijesu nikoga internirali. Spominjem ove stvari, jer se ipak odnose na crkovne prilike u godinama talijanske okupacije od 1941 do sredine 1943.
Sad ćemo se ponovno povratiti k našim pravoslavcima i pogledati što se s njima dogodilo baš u ovo vrijeme talijanske okupacije i odmah nakon njihove kapitulacije. Kako već spomenuh, netom su Talijani okupirali Vis, oboriše se na Hrvate i njihove vođe, dok su pravoslavci uživali njihovu protekciju i zaštitu i nikome se od njih nije dogodila nikakva neugodnost. Znali su talijanski okupatori za neraspoloženje mnogih Srba, osobito četnika, protiv Hrvatima, a sigurno su u tom pogledu, još prije dobili instrukcije od autonomaških vođa u Zadru, Splitu i Šibeniku, pa su prema tim instrukcijama i postupali, te nakon svoga dolaska na Vis, odmah protjeraše nekoliko istaknutijih Hrvata, osobito vođe. Ovi su žalosni ali i revoltirani zbog tog progona, našli utočište u Zagrebu. Međutim, pravoslavni kaponje i agitatori slobodno se šetahu po Visu i uživahu, kad su istaknutiji Hrvati nestali iz Visa. Tako je bilo sve do kapitulacije fašističke Italije u kolovozu 1943. godine. Nakon kapitulacije Italije, kako već spomenuh, naši ljudi-partizani preuzeše na čitavom otoku potpunu vlast, civilnu i vojničku.
Pošto su Talijani napustili ne samo Vis, nego i čitavu Dalmaciju odmah nakon njihova povlačenja, spustiše se sa sjevera Nijemci i ustaše, te okupiraše čitavu Dalmaciju kao i sve otoke osim Visa. Ovdje se je, uz pomoć nadošlih engleskih i američkih vojnika organizirala jaka obrana, tako da na otok nijesu došli ni njemački ni ustaški odredi. Ostadoše samo partizani, dosta dobro naoružani, ali kako već spomenuh, došli su im u pomoć jaki odredi engleske i američke vojske. Ipak u to vrijeme počelo se šaputati po otoku i sve više govoriti, da Nijemci sa ustašama namjeravaju napasti Vis i okupirati ga. Da bi bilo manje civilnih osoba na otoku, koje bi u slučaju napada smetale vojnim operacijama, partizani sa saveznicima otvoriše zbjeg za Afriku. U to doba smatralo se vrlo vjerojatnim, da predstoji napad na Vis. Zbog ovih glasina o eventualnom napadu na otok Vis, svi smo bili impresionirani i nekako ustrašeni, a najviše oni, koji su prešli na pravoslavlje. Oni su pomišljali: Ako Nijemci sa ustašama napadnu otok, pa ako bi uspjeli zauzeti ga – u tom slučaju, mi bi smo sigurno stradali, jer bi nas maltretirali, a možda i ubijali. Ova okolnost i pomisao, teško je mučila sve prelaznike na pravoslavlje, pa se svi – skoro 100% prijaviše za zbjeg, te s engleskim brodovima krenuli put Bari, odakle su, posebnim opet brodovima, trebali krenuti za Afriku, za El-Shat. Međutim, tamo u Bari-u dočekali su ih četnici, pa kad su se iskrcali upitaše ih, kamo žele putovati. Oni im odgovoriše: Idemo kamo i drugi t. j. u El-Shat. Ali četnici im odgovoriše: Pa vi ste pravoslavni, dakle Srbi i prema tome, vi ne trebate ići u zbjeg partizanski, nego u zbjeg četnički. Partizanski zbjeg je siromašan, do kraja rata morat ćete živjeti po vrućem afričkom pjesku, pod šatorima, a mi četnici također imamo zbjeg, ali naši ljudi ne borave pod vrućim šatorima, nego po Hotelima u Suezu, Aleksandriji i po ostalim sjevero-afričkim gradićima. Vi ste naši ljudi, pravoslavni, pa lijepo napustite partizanski zbjeg i priključite se našem bogatom četničkom zbjegu. Bit će Vam dobro. A rat ne može svršiti nego punom pobjedom Engleza i Amerikanaca, pa ćete se skupa s kraljem Petrom i sa svim Srbima koji su u zbjegu, povratiti u oslobođenu Jugoslaviju, gdje vas čekaju braća četnici, pa će vam svima biti dobro i sada i nakon povratka u Jugoslaviju. Ove slatke riječi četnika prihvatiše svi viški pravoslavci, odijeliše se od partizanskog zbjega i priključiše se četničkom zbjegu, u sigurnoj nadi da će u Jugoslaviji nakon rata vladati isti sistem kao i u predratnoj Jugoslaviji. Međutim, dogodilo se nešto sasma drugo. Amerikanci i Englezi s uspjehom završiše rat, ali u Jugoslaviju nije se povratio kralj Petar sa svojim četnicima i veliko Srbima, nego je na čelo države ostao Maršal Tito sa svojim partizanima. Kad su to vidjeli viški pravoslavci, silno se ražalostiše a i prestrašiše, te ne mogahu ni pomisliti da bi se povratili u domovinu. Bilo im je naime poznato, da su četnici bili veliki neprijatelji Marš. Tita i svih partizana i da su tešku borbu vodili protiv njih, i zato zatražiše od četnika, da ih prebace u bilo koju zemlju-državu, jer da se ne usuđuju ni pomisliti na povratak u Jugoslaviju. Bojeći se da bi ih partizani mogli teško kazniti, što su u Bari-u napustili partizanski i prešli u četnički zbjeg. Četnici udovoljiše njihovu zahtjevu, pa ih iz Afrike otpremiše neke u Brazil i Argentinu, a druge u Kanadu i u razne države srednje Amerike. Iz ovih se država nijesu više nikada povratili. I tako je svršilo sa viškim pravoslavljem, od kojeg je bila ostala samo crkva koja je za vrijeme bombardiranja 1944. bila dosta teško oštećena. I tako odlaskom viških pravoslavaca u široki svijet, sačuvano je jedinstvo župe Vis te je tradicionalno rimokatolička župa sačuvala i za budućnost svoje rimokatoličko obilježje. U razvitku vjerskih prilika u Visu ja vidim čisto prst Božji. Mnogo se je molilo, još od godine 1927 pa unaprijed, a vjerujem da se je molilo odmah na počeku ove pravoslavne akcije da dobri Bog sačuva jedinstvo župe, pa vjerujem da je Bog uslišao naše molitve. Neka mu je vječna hvala za tu veliku milost primljenu od njegove neizmjerne dobrote i milosrđa.
Pri koncu ovog prikaza, treba istaknuti još jedan događaj od najveće važnosti za župu Vis, a taj je: Dolazak č. č. S. S. sv. Križa u župu Vis. To se je dogodilo u prvoj polovici 1947 god. i to ovako: Spomenute godine č. Majka Provincijalka došla je u Vis u redovnu godišnju vizitaciju svojim sestara, koje su radile u viškom Ubožištu, u kojem je uvijek bilo, po nekoliko staraca i starica iz Visa. Spomenuto Ubožište bilo je uzdržavano od Javne Dobrotvornosti, koja je posjedovala veliko imanje, te prihodima od vinograda, koje su obrađivali razni zemljoradnici, podmirivala sve troškove u Ubožištu, tako su svi štićenici imali besplatnu hranu, stan i njegu. Spomenuta č. Majka jedne je nedjelje prisustvovala župskoj misi u župskoj crkvi. Na koncu sv. mise došla je k meni u sakristiju, pozdravila me, a onda mi reče: Pa velečasni, prisustvovala sam vašoj sv. misi, pa sam opazila da vi nemate ni sakristana, ni zvonara, ni orguljaša, kako bi trebalo, a vidite ako ste voljni, ja bih vam mogla u svim tim poslovima pomoći. Bilo je to baš u ono doba, kad su njihove sestre bile otpuštane iz bolnica, a njihove škole pozatvarane. Kad sam razumio u čemu se radi, dakako odmah prihvatih ponudu objeručke, ali još prije istaknuh, da je kuća u kojoj bi sestre trebale stanovati, pokraj crkve, u vrlo lošem stanju, te da u istoj nema nikakvog pokućstva, pa ni kreveta, a ni jedne stolice, pa nikakvog kuhinjskog posuđa itd. A časna Majka će mi na to: Ništa to ne smeta. Sve najpotrebnije nadoći će skupa sa sestrama, samo ako vi prihvaćate moju ponudu. Odgovorih: Prihvaćam, č. Majko, i to vrlo rado i s velikom zahvalnošću, samo trebam obavijestiti Preuz. Ordinarijat i tražiti njegovo odobrenje. Ona je trebala sutradan otputovati, pa nadodah: Ja ću se sutra sporazumjeti s Preuz. Ordinarijem, pa ću Vas čim prije obavijestiti. I doista sutradan, u ponedjeljak, upravih Ordinariju dulji brzojav i naznačih o čemu se radi. Ordinarij mi već u utorak brzojavno odobri, a onda sam opet brzojavno, obavijestio č. Majku u Đakovu, da je Preuzvišeni prihvatio njezinu ponudu i da sestre mogu doći u Vis kadgod hoće. I doista nije prošlo već samo par dana i 3 sestre došle s najnužnijim pokućstvom, kuhinjskim posuđem. I tako se je riješilo sve ono, što je za župu bilo od velike potrebe i tako važno: I problem sakristana, zvonara i orguljaša. Orguljašica je odmah preuzela i crkovno pjevanje te oživjela crkovni zbor, koji je ona pretvorila u mješoviti zbor, koji Bogu hvala, uz vodstvo sestre orguljašice i dandanas postoji, te uveličava službu Božju. Međutim kuća, koja je, od davnine, služila kao stan sakristana i zvonara, u neposrednoj blizini župske crkve, i upravo uz crkvu, bila je doista u vrlo lošem stanju. Međutim naše dobre sestre nijesu se ni najmanje tužile, nego su prionule, da poprave i urede ono najnužnije, a Crkovinarstvo opet poduzelo sve potrebno, da se kuća uredi tako, da bude pristojna. I doista, uz pomoć i samih Višana, pa osobito dobročinitelja iz Amerike-U.S.A. Dra. J. Poduje i Gosp. Topić Antuna, uspjelo je pretvoriti tu staru kuću u vrlo lijepu i pristojnu kuću, sa cisternom, te dogradnjom još jedne vrlo lijepe radne sobe, spojene sa starom kućom. Danas je ta kuća doista lijepa i pristojna, sa uređenim dvorištem i čitavom okolinom. Međutim nije prošla ni godina dana, kad je bila zaprijetila velika opasnost, da naše dobre sestre izgubimo iz župe. Bilo je to u ono doba, kad su neke niže upravne vlasti tražile od č. č. Sestara uopće, da skinu svoje redovničko odijelo i da nose obično građansko odijelo. To nijesu tražili od Sestara koje su radile u Domu Staraca, već samo od Sestara koje su radile u župskoj crkvi. To je razumljivo, jer je čisto nemoguće naći zamjenu sa Sestre u Domu, a za sestre u župi, bili bi voljeli da nijesu nikada ni došle. Kad su im milicioneri postavili taj zahtjev, one su ga odlučno odbile, pa i onda, kad im milicioneri zaprijetiše izgonom iz Visa, one su ostale čvrsto pri svome, to jest, da u nikakvom slučaju ne skidaju odijelo redovničko. Rađe napustiti Vis, nego udovoljiti nepravednom i protuzakonitom njihovom zahtjevu. Kad su ponovno k njima došli milicioneri s istim zahtjevom a sestre ponovno odbile, i to odlučno, narediše im da kroz dva dana moraju napustiti Vis, inače da će ih silom odvesti. I ja i župljani bilo smo preveć žalosni na pomisao, da bi smo mogli izgubiti naše dobre sestre, pa smo se mnogo molili Bogu, da nam pomogne i da nam povrati sestre, koje su na zahtjev milicije, bile već otputovale i nastanile se kod S. S. Klarisa u Splitu. Hodale su po gradu, pa zalazile i u splitske crkve, pa su mnogi po gradu pitali, koje su to sestre s nekom posebnom redovničkom nošnjom, pa se je brzo doznalo, da su to sestre iz Visa, te da su protjerane iz Visa, zato što nijesu udovoljile zahtjevu milicije, da skinu redovničko odijelo. Svi čestiti ljudi osuđivali su nezakoniti postupak milicije a žalili sestre, koje su bile i preveć žalosne, što su morale napustiti Vis, koji su odmah bile tako jako zavoljele. Glas o protjerivanju Sestara iz Visa dopre i do ušiju nekog O. Franjevca, koji je za vrijeme rata bio među partizanima i koji kod narodnih vlasti bio cijenjen. Ovaj dođe k Sestrama, da ispita njihov slučaj, pa kad je točno o svemu bio obaviješten, pošao je istoga dana do viših vlasti u Splitu, protestirao protiv nepravde prema sestrama i tražio od istih vlasti, da osude protuzakoniti postupak viške milicije, te da se Sestrama odmah dopusti povratak u Vis. Sutradan su se sestre, na veliku radost svoju, župnika i svih vjernika povratile u Vis i nastanile se u kući, koju su već bile započele uređivati barem toliko, da bude pristojna. U toj službi sakristana, zvonara i orguljaša – sestre su u Visu i do dana današnjega.
Opisao sam dosta opširno, kako je nastalo viško pravoslavlje i kako su se iz četničkog zbjega skoro svi pravoslavci rasuli po svijetu, po nekim državama, neki amo, a neki tamo. Njih je nestalo iz Visa, ali njihova crkva ostala je i dalje na svom mjestu, na obali, na jednoj od najljepših točaka Visa. Međutim šezdesetih godina nestala je i ona, a to se dogodilo na slijedeći način: Već spomenuh, da je, za vrijeme rata, bila od jedne bombe dosta jako oštećena pravoslavna crkva, pa je ostala i bez vratiju. O njoj nitko već nije vodio brigu, pa su djeca zalazila u nju i igrala se, a zalazile su i životinje i bila je sama zapuštena. Međutim Općina je napravila plan, da bi na ovom prostoru, uz oštećenu crkvu, stvorila park, koji bi svakako bio najljepši ukras Visa. Međutim, oživotvorenju tog plana smetala je upravo ta oštećena pravoslavna crkva. Općinski Odbor nije se usudio da sam od sebe makne, dotično poruši, spomenutu oštećenu crkvu. Vijećali su više puta o tome, pa su zaključili, da bi jedna delegacija, sastavljena od predsjednika i dva odbornika – pošla u Šibenik do pravoslavnog episkopa i prikazala mu čitavu stvar te zamolila, da dozvoli, da se poruši crkva, koja već ne služi svrsi, za koju je bila podignuta, pošto su svi pravoslavci nestali iz Visa i rasuli se po svijetu. Znali su naime odbornici, da je pravoslavna parohija u Visu potčinjena šibenskoj eparhiji. Dakle, odbornici, sa predsjednikom, pođoše u Šibenik, gdje su pohodili episkopa, koji ih je lijepo primio te nakon pozdrava i kratkog razgovora upita ih: Dakle, Gospodo, želio bih znati – koja je svrha ovog Vašeg posjeta meni. Predsjednik počne govoriti, kako su došli da ga zamole, da bi dozvolio rušenje crkve, koja je jako oštećena, te kako u Visu nema više nikakvih pravoslavnih vjernika, jer se iz zbjega nijesu više povratili. Episkop gleda odbornike, a onda odjednom se digne, pa im reče: Čudan mi je taj vaš zahtjev. Vi tražite od mene, da dozvolim rušenje jedne crkve, a zar ne znate, da mi episkopi nijesmo zato, da rušimo crkve nego da ih gradimo. Ovaj razgovor episkopa sa odbornicima ispričao mi je jednom zgodom jedan član delegacije. Međutim, u daljnjem razgovoru sa odbornicima, episkop je ipak dozvolio, da se crkva poruši, da se tako omogući izrada lijepog parka na obali koji je i do dandanas najljepši ukras Visa. Episkop je dozvolio rušenje oštećene crkve, a zato, govorilo se po Visu, dobio je od Općine, iznos od 20 miljuna starih dinara, a taj novac da se je upotrebio za popravak pravoslavne crkve u Kninu. Tako je nestalo iz Visa ne samo pravoslavih vjernika nego i njihove crkve. I tako je, uhvajmo se, za uvijek sačuvano jedinstvo župe Vis.
(nastavlja se)
Odgovori