“MJESEC DANA PJEŠKE”

Zanimljive crtice iz putopisa Petra Kuničića

U svom putopisu Mjesec Dana Pješke. Putopis od Korčule do Cetinja (1898), poznati učitelj i pisac Petar Kuničić (Dol na Hvaru, 1862. − Split, 1940.) donosi različite zgode i zapažanja sa svog jednomjesečnog putovanja od Korčule do Cetinja. Riječ je o piscu koji je započeo učiteljsku službu 1885. god. u Visu, gdje mu se rodilo troje djece. Nakon Visa odlazi u Blato na Korčulu (1895. -1901.), pa u Stari Grad do 1925. god.

 

Mladu misu svetkuju tri dana [u Blatu na Korčuli, op.], pri kojoj se izvadja i tanac ili ti ples, te i svećenici učestvuju.

Padalo mi na pamet, kako u Dalmaciji ima još bezumnih težaka, koji neće da polijevaju, već vrjedjaju Boga uzdahom: To je volja Božja!

Trebalo bi našim ostrvljanima zabraniti selenje u Ameriku, a nutkati ih, da zaposjednu sinjske, kninske ravnice i gole Kotare. Tamo bi im bila prava Kalifornija, a urodjenicima bi došli novi Kristofori Kolumbi.

Sjećam se jednoga propovijedaoca, – a još je živ i zdrav – koji je tako vikao i mahao po propovijedaonici, da je ne samo izgubio štolu, već okrvavio ruke po raspelu, a to odletjelo dolje.

Tu [Kuničić bilježi što mu je kazivao dominikanac Hijacint Domić za jedno selo Imotske krajine prigodom pučkih misija, op.] bio župnikom neki stari fratar. Taj ispoviedao je pod vedrim nebom, a pod sobom držao je hrpu kamenja. Navrjelo mnoštvo svijeta, jer došli sveti ljudi. Svak se tura tko će prije k ispovjedniku, a moj ti župnik uhvati kamen, pa frc u glavu onomu, koji bi silomice naprijed. Domić i Miškov pričestivali nebrojeno mnoštvo, a župnik ti nožicama u ruci, hoće da svima podstriže brk, da im ne smeta pri pričesti. Mnogima podstrigao, ali bogme mnogi pobjegli i pregorjeli i fratre i…..

Taman tih dana vodila se je u Opuzenu žestoka borba za općinske izbore. I najmanje naše selo ima svoju opoziciju, a u mnogim mjestima nema nit vode, kada i malo presuši! Tu svi jedne stranke, borili se za osobe: a kada pobijedili – kako smo kasnije čitali – poznati rodoljubi Šarić i Oman, tada protivnici skoro učiniše ono, što i Kraljević Marko za inat! Tužne su i žalosne ove naše domaće borbe, gdje brat bratu oči vadi, a medjutim se dušmani grohotom smiju i snuju naše pokopanje! Teško će Bogu i povijesti odgovarati oni, koji mjesto da naš tužni i mučenički narod liječe, uzgajaju, pomagaju, oni ga truju, ubijaju, zakopavaju! Već nam je u Kominu o tim izborima pričao spomenuti ‘filozof’, te nam je pripovijedao, kako su pri posljednjim izborima birači jedne stranke pojeli 33 ovna i 9 volova u tvrdjavi nad Opuzenom

Pripovijeda se o kipu S. Ante slijedeći dogadjaj. Jednom, u oči svečeva blagdana, skrije se po noći u crkvi [franjevački samostan u Dubrovniku, op.] lupež, digao se na oltar, namjerom da porobi zlatne zavjete oko kipa i zlatno prstenje sa ruku svečevih. Netom se lupež uzdigao do kipa, S. Ante pruži ruku i zahvati za nos svetogrditelja. Zaludu se lupež silovao, da se odmakne: zaludu molbe i plač. Sutradan fratri nadjoše lupeža u tom čudnom položaju. Mole i zaklinju Sveca, da ga pusti, ali se prsti neokreću, već stoje kao kliješta. Tada će starješina samostana: Ja, kao gvardijan, zapovijedam ti u ime svetoga posluha, da ga pustiš! Onoga časa S. Ante otvori prste, te su mu i danas u istom položaju.

← PUTEM NJEGOVA PRIMJERA

ŽEĐAJU BOGOM NAPOJENI →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.