IZ PERA VIŠKOG ŽUPNIKA DON DINKA JERKOVIĆA - SVRŠETAK
Još nešto o vjerskom životu u Visu. Potpisani je došao u Vis 1927. godine u oktobru. Pravoslavlje se je do te godine bilo dosta učvrstilo u Visu i unijelo u župu dosta vjerskog indiferentizma. Potpisani godine 1929 preuzeo je upravu župe i vodio je sve do septembra 1973 to jest do svoje 80-te godine. I ako je – uslijed pravoslavne agitacije, a još više uslijed poratnih strujanja i ratnih posljedica, vjerski život bio nešto opao, ipak vjerska svijest u dušama Višana bila je još uvijek budna. To je dolazilo do izražaja osobito prigodom velikih blagdana Božića, Uskrsa, Vele Gospe, sv. Vincenca, Dušnog Dana, Tijelova i Gospe od Zdravlja. Vis je onda brojio nešto oko 4.500 vjernika, pa su crkve u spomenute dane bile dupkom pune, a sv. pričesti, osobito na Dušni Dan, znalo je biti do preko 1200. Za svećenika, župnika – ti su dani bili pravo duhovno uživanje. Tako je bilo do početka drugog svjetskog rata. Dakle od 1941. god. vjerski je život počeo naglo opadati. Neki su bili prisiljeni da napuste Vis, mnogi su bili mobilizovani, tako da su crkve počele biti sve manje posjećivane. Rat i ratne posljedice i talijanska okupacije počele su se već jako osjećati u svakom pogldu, pa tako i u vjerskom. Za vrijeme rata poginulo je u Visu oko 350 mladih ljudi od 15. do 35. godine života – što znači – oko 300 obitelji manje u Visu. Vinogradi su bili zapušteni, mnogi nerentabilni, jer se tuđom radnom snagom nije isplaćivalo obrađivati ih. I zato svi dječaci kad bi završili osmoljetku, ostavljali su Vis, pa se u gradu dalje školovali, pa su se namještali negdje vani, a u Vis bi dolazili samo preko ljeta. Nakon rata Vis je dobio jednu konfekciju, ali tu su radile samo ženske osobe, djevojke i mlade majke, a za muškarce nije bilo nikakva pogona, da bi se mogli namjestiti, ostati i raditi u Visu. Mnoge majke, koje su radile u konfekciji, žrtvovale su se i radile zato, da omoguće svom sinu, da može, nakon osmoljetke, nastaviti školovanje u gradu, a nakon školovanja, skoro svi su takvi mladići, bili nekako kao izgubljeno za Vis, te je malo koji od njih pomišljao da bi se povratio, da živi stalno u Visu i da bi se bavio nerentabilnom poljoprivredom, koja mu u starosti ne osigurava – nikakvu penziju. I tako je u Visu bilo sve manje ljudi, osobito mladih. K tome, kao više-manje svugdje nadošao je “ein i zwei Kinder system”, pa su se kuće naglo i sve više i više praznile, ali na žalost praznile su se istodobno i naše crkve. Ipak još uvijek, a sve do 1973, znalo se ja okupiti u crkvama 300-400 vjernika u obične nedjelje, a na veće blagdane i do 600-700 vjernika. Kad sam napustio Vis 1973 u septembru u Visu nije bilo više od 1300 vjernika.
P.S. Pri koncu ovog prikaza, istaknuti mi je još, da su Gosp. Antun Topić i Gosp. Jozo Poduje bili doista najveći dobročinitelji naših crkava u Visu. Gosp. Topić, bogati brodovlasnik, ostavio je Vis g. 1919 ozlojeđena na Višane zbog nezgodnog postupka prema njemu, koncem prvog svjetskog rata. Ostavio je Vis i nikada više – živ – nije svratio do Visa, već samo mrtav. Dr. Jozo Poduje, njegov prijatelj i njegov advokat, veliki prijatelj i zapravo obožavatelj Visa, napose viških crkava. Ovaj Dr. Poduje, bio je veliki prijatelj svih nas svećenika u Visu, pa sam se u velikoj potrebi i nevolji, nakon poznate bombe iz god. 1944. obratio njemu za pomoć. On je bio vas sretan da nam može pomoći, pa je čitav položaj naših crkava, osobito župske, prikazao Gosp. Topiću, koju nam je na njegov poticaj, pomogao, da se župska crkva mogla lijepo popraviti i opet udesiti za službu Božju, kako je već ranije dovoljno istaknuto. Ovdje mi je napomenuti, da je Gosp. Jure Roki, nastanjen u Los Angeles, gorljivi katolik i veliki prijatelj naših crkava, darovao harmonij za crkvu sv. Ciprijana na Kutu, te da je od N. N. bio darovan na crkvu sv. Duha također novi i ispravan harmonij. Osim toga Gosp. Vjeko Tomić, darovao je 4 lijepa metalna svijećnjaka za oltar coram populo u župskoj crkvi. I inače on je bio jako darežljiv prema crkvama i potrebama crkve. Još je jedna gospođa, na moju zamolbu i nagovor, Višanka, nastanjena u San Pedro, kad je pohodila Vis, pohađala crkve i ugledala vrlo loše klupe u crkvi sv. Duha, rado doprinijela potrebnu svotu, da se za istu crkvu izrade 10-tak novih lijepih klupa. I na koncu ne mogu, a da se ne sjetim dobre Gđe. pok. Anke Pušić, koja nije bila bogata u novcu, ali je bila bogata velikom ljubavlju prema rodnom Visu i prema viškim crkvama, pa je u raznim prigodama bila uvijek spremna da pomogne manjim svotama, ne samo naše crkve već i nas svećenike.
Nakon ovog prilično iscrpnog prikaza vjerskih prilika u Visu, za vrijeme mog 44-godišnjeg župnikovanja, a 46-godišnjeg boravka u Visu, smatram da nije suvišno, da u kratkom prikazu iznesem moj odnos prema župljanima i njihov prema meni. Kroz tako dugi niz godina, stekao sam u Visu brojne prijatelje, koji su mi bili vrlo odani, koji se me i voljeli, a bili su uvjereni, da sam ja njih sve više volio. Bilo je iznimaka, ali samo par njih, koji su bili spremni uvijek da prigovaraju, da kritiziraju i slično. S njima je trebalo biti usrtpljiv, razborit, pa i ne obazirati se mnogo na njihove prigovore. Bili su to tipovi vječno nezadovoljni, koji su bili teško podnosivi i u vlastitim obiteljima, i vječno prigovarali i svojim i tuđima. Međutim, ja sam u Visu bio prezadovoljan, te koliko sam dulje boravio u Visu, to sam sve više volio drage mi Višane, a i oni mene, što se je na posebni način istaklo, kad sam god. 1972. na 23 srpnja proslavio svoju Zlatnu misu. Toj svečanoj proslavi, mogu doista reći: Sudjelovao je čitav katolički Vis. Tom prigodom primio sam mnoge dokaze njihove privrženosti i odanosti, na koje, dok sam živ, nikada neću zaboraviti. Ta njihova privrženost i odanost prema meni osobito se je istakla prigodom mog odlaska iz Visa – na dan 6 septembra 1973. O tome još kratki prikaz. Koncem 1969 godine razbolio sam se. Dobio sam išijas, sa dosta jakim bolovima. Primio sam 8 kombiniranih injekcija i nestalo je jačih bolova, ali na duljim relacija osjećao sam umor u nogama. I tada odlučih, da se povučem u m., jer sam smatrao da ne mogu više vršiti župske dužnosti, tim više, što sam osjetio, da mi je u hodanju potreban i štap. Kad sam kroz godine 1970 do 1973 uredio svoju roditeljsku kuću u Nerežišću, iste godine napustih dragi mi Vis i toli drage mi Višane. Mnogima je bilo žao što odlazim pa su me nagovarali, da ostanem tu u Visu među njima, ali ja sam imao nekoliko važnih razloga, zbog kojim sam smatrao potrebnim, da preselim u Nerežišće. A nije mi bilo indiferento ostaviti Vis i brojne prijatelje, osobito kad sam vidio, kako oni žale što odlazim. I tako sam napustio Vis 6. septembra 1973, dakle nakon punih 46 godina mog boravka u Visu. Tog sam dana ručao kod mojih prijatelja Anke i Ivana Tomić, a onda sam zaplakan pošao s brojnim prijateljima prema trajektu. Obala je bila prepuna dragih Višana. Govorilo se da ih ima od 600 do 700. Ja sam plakao, ali i mnogi su me prijatelji, sa suzama u očima, poljubili. Ukrcao sam se, a kad se je trajekt maknuo sa obale, kapetan naredi pozdrav sa sirenom, ali ne samo tri put kao obično, neko dugo-dugo možda i 15 ili 20 puta. Kako se je to desilo? Kad je kapetan trajekta vidio na obali veliko mnoštvo svijeta kao malo kada a mene zaplakana – upitao je: Zašto onaj pop plače i zašto je tako mnogo svijeta na obali, pa kad mu rekoše, da župnik nakon 46 godina boravka u Visu odlazi u rodno mu Nerežišće, onda je napravio tu gestu i naredio da se svira na pozdrav više nego obično. Kad je trajekt prošao sredinom luke Vis, potpisani se je toplo zahvalio Gosp. kapetanu. I tako sam se rastao od Visa i toli dragih mi Višana, žalostan što ostavljam Vis i Višane, a opet radostan, što ću se iste večeri naći među dragim mi Nerežišćanima. Dakle tu je bila pomiješana radost i žalost. Trajekt kojim smo putovali do Splita, zakasnio je čitava dva sata, pa je jednako tako zakasnio i moj dolazak u Nerežišća. Umjesto oko 7 sati p. p. stigli smo u Nerežišće tek nakon 9 sati. Ipak je bilo bar oko 400-tak ljudi, koji su me dočekali, sa brojnom djecom. Sa sobom sam nosio i pokućstvo kao i ostalu rubu. Kroz 1/2 sata iz kamiona se je prenijelo sve u dvorište, kući i podrum i tako sam se te iste večeri našao među dragim mi Nerežišćanima, koji su mi svi, kao i Višani, vrlo dobri, susretljivi, pažljivi i srdačni. I jedne i druge neka dobri Bog blagoslovi, a ja dok sam živ, nikada neću i ne mogu zaboraviti njihovu dobrotu i prijaznost prema meni. I jednima i drugima sam doista zahvalan a odvraćam i jednima i drugima mojim molitvama, da im Gospodin udijeli svako dobro duhovno i vremenito.
Nerežišća 27. I. 1979.
Don Dinko Jerković župnik u m.
P. S. Na koncu ovog prikaza o vjerskim i socijalnim prilikama u župi Vis tokom mog dugogodišnjeg župnikovanja, dužnost mi je da se sjetim svih svećenika i redovnika koji su skupa sa mnom radili u pastorizaciji ove župe. Kad sam 1927. god. došao u Vis, uz pok. župnika Don Silvestra Bonačić u župi sam našao pok. Don Stjepana Bojanić – Starijeg – koji je bio kateheta u pučkoj i građanskoj školi. U ovim školama radio je savjesno, a pomagao je i inače u duhovnoj pastvi. Bio je uvijek spreman da pomogne u svim poslovima župe, propovijedao je svake nedjelje kod školske mise, a i inače u svakoj prigodi, kad god je bio zamoljen. Osim toga, kroz dugi niz godina bio je predsjednik i voditelj Hrvatske Blagajne, koju je uspješno vodio pa i zato jako cijenjen od Višana. Hrvatska Blagajna bila je osnovana još ranije sa svrhom, da viške poljoprivrednike oslobodi od lihvarstva i zelenaštva, koje je visokim kamatama gulilo narod. Blagajna je, uz razumne kamate, pomagala narodu u svim potrebama oko unapređivanja viških vinogradara. Za uspjeh Hrvatske Blagajne mnogo je zaslužan pok. Don Stjepan Bojanić koga su Višani mnogo cijenili i zahvalni mu bili.
Oko god. 1930 za župskog pomoćnika bio je imenovan Don Dušan Nazor. Bio je revan svećenik i vrlo pobožan i s veseljem pomagao u pastorizaciji kao i u svim župskim poslovima i ako nije bio najboljeg zdravlja. Neko je vrijeme vodio i crkovni zbor – preko dvije godine, a u isto vrijeme bio je i orguljaš, te uopće vrlo nadaren za muziku, s kojom se je rado bavio. Za župskog pomoćnika bio je kratko vrijeme pok. Don Dinko Vranković, vrijedan i pobožan svećenik, spreman uvijek na svaki rad u župi.
God. 1938 bio je imenovan za župskog pomoćnika Don Jure Burić, Višanin. Odmah početkom rata doživio je mnoge neugodnosti, pa je morao napustiti Vis, a kad se je otvorio zbjeg, pošao je u El-Shat, odakle se je povratio u Vis ali teže bolestan. Radio je koliko mu je zdravlje dopuštalo kao žup. pomoćnik na Kutu, gdje i do dandanas obavlja istu službu. Uvijek je bio spreman da pomogne u svim poslovima župe. Neposredno pred mojim odlaskom iz Visa bio je imenovan za žup. pomoćnika Don Paulin Bjažević, iz Komiže, koji je stanovao kod svojih u Komiži, ali ipak svake nedjelje i blagdana dolazio je u Vis, pomagao u pastvi te propovijedao, a preko sedmice je dolazio da pomogne u katehizaciji djece, skupa sa č. č. Sestrama, koje su također vrlo rado pomagale u katehizaciji djece.
U Visu se nalazi starodrevni Samostan O. O. Konventualaca na Prirovu, uz grobište, tako da je njihova crkva dobila naziv ecclesia sepulchri. U samostanu su, kod mog dolaska u Vis, boravili pok. O. Dujam Brajević i pok. O. Stanko Firizin. Dobri, pobožni i prijazni redovnici – starog kova. O. Stanko Firizin bio je uz to jako učen čovjek. Bili su već u postarijim godinama, ali ipak spremni da pomognu u svakoj potrebi. Kasnije su došli pok. O. Srećko Auer i pok. O. Budislav Benvin, obojica vrlo pobožni i revni redovnici, rekao bih pravi sveci. Pomagali su u propovijedanju, katehizaciji, ispovijedanju, te uvijek bili spremni da pomognu, i ako obojica dosta slabog zdravlja. Kasnije su došli u samostan mlađi redovnici: O. Ivan Grgec, te nakon njega O. Jerko Felja. Obojica redovnici vrlo sposobni, pobožni, susretljivi i prijazni – uvijek spremni da propovijedaju u župskoj crkvi kao i u svim ostalim potrebama župe. Za vrijeme O. Felje Samostanska crkva bila je lijepo uređena i dobro popravljena. Kasnije je došao O. Marin Oreb koji je i dandanas gvardijan u Visu. Ovaj redovnik jako je agilan u svakom pogledu. Ima vrlo lijepu naobrazbu, pa je u Zagrebu bio profesor povijesti, koju je predavao klericima. U Visu nije baš imao mnogo posla, pa je preuzeo u našem splitskom Sjemeništu predavanje iz vjeronauka, a kasnije i iz latinskog. I tako je polovicu sedmice radio u Splitu, a polovicu u Visu. Ta promjena mu je bila potrebna, pa je upravo blagotvorno djelovala na njegovo zdravlje. Inače uvijek je bio pripravan da pomogne u pastvi župe. Zgradu Samostana, koja se davno nije popravljala, on se je pobrinuo i uspio, da je lijepo obnovljena i sačuvana od daljnjeg propadanja.
Sada još nešto o Don Vojku Mardešić, koji nije do 1973 vršio u Visu nikakvu službu, jer je od 1950-70 bio župnik u Podšpilju, ali ipak bio je uvijek spreman, da rado pomogne i s veseljem kad god je bio zamoljen. Tako je vrlo često propovijedao po našim crkvama kao i u samostanskoj, pa mu i ovom prigodom izražavam moju toplu hvali. God. 1970 preuzeo je službu duhovnika u teologiji u Splitu, a 1973 bio je imenovan za župnika Visu i tako postao moj nasljednik. Kroz ovo vrijeme, pošto je preuzeo župu, po njegovoj inicijativi, bio je temeljito popravljen krov župske crkve, pa je nešto popravljen i krov crkve sv. Duha kako je već prije spomenuto, a uređen je nešto bolje i prostor oko crkve pa je uređena i župska kuća i to vrlo solidno i ukusno. I tako s ovim završavam želeći svima pokojima vječni pokoj, a živima, želim mir duše i zadovoljstvo srca i dobro zdravlje da uzmognu još dugo raditi u vinogradu Gospodnjem na slavu Božju i na spas neumrlih duša.
Don Dinko Jerković župnik u m.
SVRŠETAK
Odgovori