Uz 200. obljetnicu ograničenja procesije "Za Križen" (1817. - 2017.)
Spasitelj naš gorku danas
smart na križu podni za nas.
Za sada sa sigurnošću možemo reći da nije sigurno koliko je stara procesija “Za Križen”, odnosno u kakvom je izvornom obliku započela svoj povijesni hod, odnosno kakve i kolike je izmjene prošla tijekom minulih stoljeća i je li imala kakav predoblik. S druge strane je sigurno da se tijekom stoljeća mijenjala, što se lako dade zaključiti iz nekoliko pokazatelja. Navedeno je važno imati na pameti, jer se ponekad neutemeljeno navode stoljeća, godine i tvrdnje, a sigurno je da se bez povijesnih izvora ne može ponuditi siguran odgovor i dati prikladno objašnjenje o njezinom početku i povijesnom razvoju. Nagađanja su jedno, približna određenja drugo, a želje i kampanelistička nastojanja treće. I dalje ostajemo pri postavci fra Bernardina Škunce (“Štovanje Isusove muke na otoku Hvaru”, 1981.) o početcima procesije “Za Križen” u 16. st., iako autor ne isključuje još starije razdoblje njezina nastanka, što i osobno smatram najuvjerljivijom hipotezom.
Da je Procesija najkasnije nastala u 16. stoljeću, lako se dade dokazivati dokumentom iz 1658. god. koji neizravno govori u prilog 16. stoljeću. Taj nam dokument omogućava zaključak o početcima procesije “Za Križen” u 16. st. U kojem bi dijelu 16. st. započela, i to na način povezivanja šest naselja središnjeg dijela otoka Hvara i njihovih crkava, za sada nije moguće reći. Budući da se u dokumentu iz 1658. govori o starom običaju, Škunca opravdano zaključuje da se početke može smjestiti u prošlo stoljeće, tj. u 16. st. Je li procesija nastala kao posljedica Hvarskog pučkog ustanka (1510.-1514.), odnosno uz hvarsko čudo sv. Križića iz veljače 1510., ili je nastala kao posljedica tzv. emancipacije naselja hvarske ravnice od jurisdikcijskog utjecaja Hvarskog kaptola, za sada ne možemo tvrditi na temelju nekog dokumenta koji bi to dokazivao ili snažnije opravdavao takve slutnje. Osobno smatram da je pokornički karakter procesije, kako je to i Škunca predstavio, dokaz u prilog postavke o njezinom ishodištu unutar općih duhovnih strujanja toga vremena koja su u pasionskoj duhovnosti nalazili omiljeno mjesto i povezanost sa sviješću onodobnih ljudi.
Spor oko Fabrijevih zabrana u 17. st.
Spomenuti dokument iz 1658. god. smatrao se donedavno najstarijim spomenom procesije “Za Križen”, no istraživanja don Vojka Mardešića i nedavna Joška Bracanovića pokazala su da imamo nešto stariji dokument iz 1655. god. u kojem don Juraj Fabrio, generalni vikar biskupa Milanija i ujedno župnik Vrboske, zabranjuje da procesija koja se obavlja u Nedjelju Muke (= 5. korizmena, Gluha), i uključuje Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku, pohodi i one crkve koje ne čuvaju Presveto. Na tu se odluku žalila jelšanska bratovština Metropolitanskom sudu u Splitu, pa je Fabrijeva odluka 1656. god. poništena. Onodobni dokumenti vezani uz taj spor sačuvali su svjedočanstvo da se stara procesija na Nedjelju Muke nije nikada ukidala i da u njoj sudjeluje mnogo muškaraca i žena. Priziv na Metropolitanski sud nije nešto neuobičajeno, ali je svakako dokaz da je procesija bila od velikog značenja, posebno za onodobne bratovštine. Iz toga Bracanović s pravom zaključuje da su u to vrijeme postojale dvije procesije koje su se odvijale u krugu od šest navedenih mjesta na dva različita dana, ali nisu pohađale isti broj crkava. Procesija u rano jutro Velikog petka – koja je izravna prethodnica današnje – spominje se uz ime don Jurja Fabrija u veljači 1658. god. Iz odgovora biskupa Milanija doznajemo da ju je Fabrio zabranio zbog nereda. Međutim, Fabrijevu odluku je osporio biskup Milani dopustivši Jelšanima da ju obave kako se običavalo, ali uz uvođenje redara. U dopuštenju se ne navodi Svirče, što otvara daljnja pitanja. Ne navode se ni današnje župne crkve u tim naseljima, nego druge crkve. Je li procesija “Za Križen”, dok je počinjala u rano jutro Velikog petka i svršavala pred podne, pohađala župne crkve, ostaje otvoreno pitanje. Naime, službeni obredi Velikog petka obavljali su se u 9 sati, odnosno prijepodne, pa se nameće opravdano pitanje o mogućem “sudaru” dvaju sadržaja u istima crkvama. Dakako, neka buduća istraživanja tek se moraju s time pozabaviti i rasvijetliti ovo pitanje. Valja znati da procesija u I. nedjelju Muke nije neočekivana, jer je prije koncilske obnove tim danom započinjalo liturgijsko vrijeme muke Gospodnje u trajanju od dva tjedna.
Zudenigovo ograničenje procesije 1817. god.
Nakon mnogih desetljeća Procesija je opet isplivala iz povijesnih vrela u ožujku 1817. god. Razlog su sablažnjivi neredi. To, znamo, vrijedi i za mnoga druga povijesna zbivanja. Spomenute 1817. godine – a radi te godine je napisan ovaj tekst – mons. dr. Nikola Zudenigo, kapitularni vikar Hvarske biskupije, zabranio je njezino održavanje u dotadašnjem obliku, odnosno ograničio je Procesiju na najmanju moguću mjeru. Po svemu sudeći to je bilo uvjetovano neredima koji su nastajali oko izbora križonoše, što i nije za neočekivati. Škunca navodi: “Zabrana se odnosi na svih šest župa kojima se unaprijed dopušta da obave procesiju samo na području susjedne župe. U dekretu se točno određuje: Vrboska će posjetiti župnu crkvu u Vrbanju, a Vrbanj župnu crkvu u Vrboskoj; Svirče će posjetiti župnu crkvu u Vrisniku, a Vrisnik župnu crkvu u Svirčima; Pitve će posjetiti župnu crkvu u Jelsi, a Jelsa župnu crkvu u Pitvama.” Usto se određuje da Procesija može početi o izlasku sunca, pa je do tada zasigurno počinjala ranije, a to se i vidi iz pisama u prilog obrane Procesije gdje se navodi da počinje “u noći”. Navodi se postupak glede izbora križonoše te da župnici i crkovinari u tomu moraju imati odlučujuću riječ, te da župnici osobno ili preko drugoga svećenika predvode Procesiju. Glavari naselja, kao i župnici, pokazali su svoje nezadovoljstvo takvom odlukom te mole da se odluka ukine. Po svemu sudeći ograničenje se nije ostvarilo ili je kratko trajalo. Budući da je ovo pitanje Škunca temeljito obradio, zainteresirani će više podataka o sporu iz 1817. godine naći u Škuncinoj knjizi. S liturgijskog aspekta je zanimljivo da jelšanski župnik don Stjepan Milošević u molbi očituje alegorijski način poimanja Procesije, te ju promatra kao put kojim je prošao Krist od Pilatova dvora do Kalvarije, što se uklapa u koncept svojevrsnog oponašanja u liturgiji i pučkoj pobožnosti kojim su bila obilježena minula stoljeća. Ujedno nam Milošević daje zaključiti da mnogi u procesiji idu bosi, što govori o onodobnom pokorničkom duhu kojim je bila označena procesija “Za Križen”.
Navedimo još jednu zanimljivost koja otvara nova pitanja u smjeru dubljih i širih analiza. Na 1817. godinu se, iako na nejasan način, poziva don Frane Lučić, vrbovački župnik u kontekstu prijepora o rješavanju agrarnog pitanja. U nedatiranoj skici njegova dopisa Ordinarijatu – a očito se radi o 20-im godinama 20. st. – Lučić navodi: “U bilježkama mog ureda nahodim da je god: 1817/ sedamnaeste Brojem 526 Hvarski Komisarijat dogovorno sa Presvj: Ordinarijatom zabranio napomenuti ophod. Zašto? Također čini u bilješkama da je god: 1818-19 zavladalo bilo agrarno pitanje – ko što i sada – a da je sve svršilo priznanjem vlastničkog prava. Zar li nije agrarno pitanje dalo svemu povoda? Nebili – da se izbjegnu posljedice – još prije Cvjetne Nedjelje moglo Poglavarstvo zabraniti obhod? – koji je i tako – po mome mišljenju danas – na malu utjehu dobrih katolika.”
“Za Križen” s početkom na Veliki četvrtak
Župnik Vrbanja don Andrija Pavičić 1842. god. izvještava biskupa Bordinija da procesija s križem na Veliki petak počinje (rano) ujutro (“di matina”) i da pohađa Vrbosku, Jelsu, Pitve, Vrisnik i Svirče. U istoj vizitaciji 1842. godine župnik Svirača don Matij Plančić, nadarbenik kasnije porušenog Sv. Ivana u Starome Gradu, preciznije navodi da procesija s križen počinje ujutro prije zore (“di matina prima dell’ alba”) i da pohađa svete grobove u Vrbanju, Vrboskoj, Jelsi, Pitvama i Vrisniku. U koji sat je bio ispraćaj, odnosno početak procesije koja je počinjala prije zore, nije moguće precizirati, ali zasigurno oko 4 sata. Dakako, ako se navodi da pohađa svete ili Božje grobove, onda se misli na crkve u kojima se čuva Presveto, a to onda govori o današnjem konceptu, što otvara pitanje glede moguće kolizije sa službenim obredima Velikog petka u tim crkvama.
Da se pomicanje početka procesije “Za Križen” dogodilo sredinom 19. st. možemo dijelom tvrditi na temelju dokumenta iz 1851. god. Naime, te je godine sastavljen popis vrbovačkih procesija u kojem se navodi da se u noći Velikog petka obavlja procesija pohoda “po Grobovima okolnih župa”. Kada bi bio njezin početak “u noći”, nije moguće reći, ali zasigurno bi moglo biti nakon ponoći. Preciznije određenje nam dolazi iz 1867. god. U popisu vrbovačkih procesija iz te godine spominje se procesija u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, što znači da je već 1867. god. procesija počinjala nešto prije ponoći ili oko same ponoći. Po svemu sudeći je počinjala oko 23 sata na Veliki četvrtak ili malo prije ponoći, kako spominje “Putnik” 1893. godine u listu “Katolička Dalmacija” za početak jelšanske procesije. U najvećem dijelu 20. st. je počinjala u 23 sata na Veliki četvrtak, ali na način da se iz crkve ili mjesta izlazilo malo prije ponoći pa se s pravom vidi da je riječ o procesiji Velikog petka, tj. procesiji koja se obavlja na dan Isusove smrti. Nažalost, za sada ne možemo iz poznatih dokumenta znati o njezinom sadržaju, kao ni o sadržaju koji je ispunjavao ispraćaj iz crkve-matice. Pomicanje početka Procesije s 23 sata na 22 sata dogodilo se 60-ih godina 20. st. radi početka radnog vremena i škole.
Ipak, ostaje mnogo nejasnih detalja i nove slutnje se javljaju uvijek iznova. Vrijeme će možda iznijeti na vidjelo neka nova saznanja koja će rasvijetliti mnoge nedoumice i kriva shvaćanja gdje minulih stoljeća u kojima se Križ stopio s hvarskim krajolikom.
Fašističko ograničenje broja sudionika 1943. godine
Za povijest Procesije posebno je značajna 1943. god. kad je – kako je zapisao vrbovački župnik don Jakov Lušić – talijanska okupatorska vlast “teškom mukom” dopustila da Procesija ide bez svijeća i da sudjeluju samo jedanaestorica u pratnji križonoše te da u zoru ostali mogu iću u susret Križu do obližnjeg mjesta, npr. Vrbanja.
Jelšanska predaja – kako je bilo objavljeno u jednom broju Majčinog glasa – navodi: “Godine 1943. za vrijeme okupacije Italije bilo je zabranjeno da se ide za križem… Međutim u posljednji čas – na intervenciju nekih osoba – Talijani su popustili, i križ je krenuo sa 14 osoba, da ih u Pitvama već bude 100, u Svirčima 400, a pri odlasku iz Vrboske, u vrbovačkoj Mini, već je tu bila skoro čitava Jelsa, sa svim raspoloživim torcima i svijećama… Kad je dotični talijanski oficir /koji će kasnije od samih Talijana biti streljan u Šibeniku/ vidio procesiju, iznenađen spektaklom i vjerom naroda, reče: ‘Da sam slučajno prije znao što je to i zabranio … sada bih se ubio….'”
Vrbovački Križ 1943. god. na povratku u jutro Velikog petka pred ulazom u groblje. Te je godine talijanska vlast dopustila da uz križonošu u Procesiji budu samo jedanaestorica u pratnji.
Iste godine na povratku ispred crkvice sv. Roka u Vrboskoj. Križnoša je bio Luka Gabelić-“Babor”. U blizini Križa je župnik don Jakov Lušić.
Na istome mjestu s pogledom na preslicu zvonika Sv. Roka.
U Procesiji (“okolo”) su sudjelovala samo dva procesijska svijećnjaka, a na putu prema Vrboskoj su im se priključili “felari”, itd. (Vrbovački “zlotni kandaliri” prvi put su se nosili u Procesiji 1964. god., a nosili su ih Jerko Damjanić i Andro Carić).
Na povratku ispred župne crkve sv. Lovre. (Za “vrisniški Križ” će župnik Luka Antičević zapisati: “1943. bio je Veliki Petak na 23/4. Talijanska okupatorska vlast dozvolila je procesiju po selima sa brojem 10 + Križonoša. Tako u svim ovim selima. Niti djeca niti ženske nijesu smile ići. Pri odlasku Križa iz crkve bio je strašan plač, kao da nose čovjeka na stratište. Ujutro u 5 sati išao je narod prema svome Križu”.)
Odgovori