Don Primo Mazzolari (1890. - 1959.) kao preteča Koncila
Nije u svim krugovima s radošću odjeknula vijest da će papa Franjo 20. lipnja u neslužbenoj formi poći na grob talijanskog svećenika don Prima Mazzolarija. Osvrti su veoma zanimljivi, a posebno oni koji u tome prepoznaju govor kojim Papa želi reći svoje “da” jednom pastoralnom držanju u kojem se prepoznaje nadahnuće sadašnjim izazovima za Crkvu, društvo i pojedinca, ali i kao ozračje u kojem treba iščitavati pobudnicu “Radost Evanđelja”. Jednostavno: znakovita gesta na grobu znakovite osobe koja je izjavila: “Jednoga će dana iz ranjenih leđa izrasti krila”.
Život u prostoru i vremenu
Biografski podatci nisu samo nužne točke za razumijevanje jedne osobe, pa tako ni za uvid u osobu i djelo jednog “neugodnog” talijanskog župnika. Preko biografije lakše dolazimo do razumijevanja izvora na kojima je don Primo crpio snagu i po vjeri imao prepoznatljiv učinak. Primo Mazzolari je rođen 1890. god. u zemljoradničkoj obitelji u Boschettu kod Cremone. Ozračje sela nikada nije nestalo iz njega. Sa selom i ljudima sa sela je srastao. Selo je dobrim dijelom utjecalo i na razumijevanje njegova odnosa prema životu i konkretnim očekivanjima od života. Nakon svećeničkog ređenja 1912. god. najprije je bio kapelan u Spinadescu (Cremona), a potom u rodnoj župi. God. 1913. počinje predavati u sjemenišnoj gimnaziji. Međutim, kad je 1915. god. Italija stupila u Prvi svjetski rat, započinje djelovati u vojnoj bolnici, a 1918. god. devet mjeseci je bio vojni kapelan među talijanskim vojnicima na francuskom ratištu. Ratno stanje dovelo ga je do novih iskustava i novih pogleda na “pravedan” rat, što je posebno potaknuto pogibijom njegova brata. Bez mnogo uvijanja se može reći da ga je ratno iskustvo poučilo da više ne može biti svećenik kakav je bio prije rata i da je nenasilje jedan od ciljeva njegova djelovanja. Bila je to svojevrsna kriza, ali je urodila dobrim plodovima. Zbog toga je nakon rata molio biskupa da ga ne vrati u sjemenište, nego da se posveti pastoralnom radu na župi. Molba je rođena iz svijesti da se kao svećenik ne može više zamisliti izvan konkretnog doticaja s ljudima.
Deset godina će biti župnik u Cicognari, gdje se suočavao s teškim stanjem i napuštanjem Crkve te velikim socijalističkim uplivom u uvjetima rastućeg siromaštava. Kad je 1922. god. na vlast došao Mussolini, Primo je shvatio da je nastupilo doba novog poganstva. Posebno je došao na udar fašističkih snaga kad 1925. god. nije u crkvi pjevao “Tebe Boga hvalimo” nakon neuspjelog atentata na Mussolinija. Otpor profašističkih snaga bio je velik pa je izbjegao pokušaj ubojstva u kolovozu 1931. Potom se devet mjeseci skrivao, a onda je 1932. god. premješten za župnika u Bozzolo kraj Mantove. Tamo će ostati župnikom sve do svoje smrti 12. travnja 1959. godine. U Bozzolu (4.000 stanovnika), smještenom u Lombardiji, izgraditi će svoj prepoznatljivi rad.
Tijekom 30-ih godina 20. st. objavit će nekoliko veoma zapaženih tekstova koji će izazvati protivljenja i predstaviti ga kao župnika-spisatelja čiji će tekstovi – a nadasve oni poratni – imati veliki utjecaj na pojedine krugove u Italiji. Njegovi radovi su izazivali prijepore i optužbe za – recimo ublaženo – hod po rubu crkvenog nauka i unosili prokazivanje zbog “krivovjerja”. To će mu prirediti brojne neugodnosti s kojima će se hrabro nositi i omogućiti da se očituje njegova crkvenost koja nije isto što i servilna poslušnost koja niječe slobodu savjesti. Njegovo dugogodišnje djelovanje u Bozzolu obilježeno je nastojanjem oko iznalaženja putova do ljudi koji su se udaljili od Crkve, ali i nastojanjem da dopre do svega onoga što se može nazvati periferijom. Tim se još snažnije očituje njegova misao da je kršćanin “čovjek mira”, ali ne i “čovjek u miru”, da kršćanin nije biće kojem vjera priređuje spokojnu plovidbu životnim putovima. Kršćanin ne može biti ravnodušan, to je uočljiva misao na svim stranama njegova djelovanja. Iako mu je djelovanje bilo ograničeno, a otvaranje arhiva Svetog Uficija (danas: Kongregacija na nauk vjere), pokazuje s kojim se optužbama morao nositi i što se sve obrušilo na njega, ipak je ostao hrabar i neke tekstove objavljivao pod pseudonimom. Njegov časopis “Addeso” dobio je crkvenu zabranu 1951. god., te je uslijedila zabrana propovijedanja izvan biskupije bez biskupova dopuštenja, kao i zabrana objavljivanja članaka bez prethodnog odobrenja. Tek 1954. god. neke su mjere ublažene. S dolaskom pape Ivana XXIII. tekstovi mu stječu “pravo glasa”. Dovoljno ja navesti da ga je 1957. god. kardinal Montini (kasnije: papa Pavao VI. ) pozvao da propovijeda u Milanu, a papa Benedikt XVI. nazvao ga je “protagonistom talijanskog katolicima 20. stoljeća”.
Čitanjem do čitanja stvarnosti
Sasvim je jasno da čovjek, barem kad je riječ o većini ljudi, želi stanja i stvari oko sebe (o)držati pod kontrolom, da mu okolnosti ne donose mučninu, uznemiravanje, otpore, prijetnje, itd. Ta se težnja s lakoćom preslikava i na naša vjerska očekivanja s kojima živimo, posebno danas u traganju za religioznim napitcima koji dovode od “spokoja” koji ne obvezuju na zauzetost iz vjere. Izgleda da se podrazumijeva kako čovjek vjere očekuje od Boga pomoć u krizama, oslobođenje od kritičnih stanja, spokojno i bez uzrujavanja življenje, ali ne i izloženost tminama i otporima. Međutim, kad je riječ o pogledu na život koji nam otvara Evanđelje, a don Primo je na Evanđelju gradio svoju strast, onda je nedvojbeno da se radi o zabludi s kojom se svatko od nas suočava i koja iznutra razara kršćaninov identitet. Čovjek vjere je nadasve čovjek krize, jer vjera od njega traži da se uvijek iznova u novim okolnostima založi iz motiva koje mu pruža vjera. Život nije moguće živjeti u izdvojenim, sterilnim i statičnim uvjetima. Snovi su jedno, a život je drugo. Ideali su jedno, a stvarnost je drugo. Mnogo toga je nepredviđeno, šokantno, uznemiravajuće i često ponižavajuće. Promijene, neugodna suprotstavljanja su naša svakodnevnica, no iz vjere moguće je ponuditi drugačije ophođenje prema njima. Bio je svjestan da je vjera neodvojiva od društva, da glas kršćana mora odjekivati u javnosti, da se miris tamjana ne može zaustaviti na crkvenim portalima. Sve se to dade iščitati iz njegova pera, jer je tragao za susretima vjere i života koji ne isključuju pitanja s kojima se lomi i bori život.
Proročka snaga vjere
Život gorostasa vjere, kao što je bio don Primo, potvrđuje da su često ideali jedno, a život drugo. No, to ne znači da život poništava ili prokazuje laž ideala, nego da se život bez ideala pretvara u svoju suprotnost i da se konkretan život u svakodnevici često sukobljava s idealima, što je don Primo na svojoj koži kušao tijekom boravka na francuskom ratištu. Usto, ljudski odnosi su, znamo, izvor sreće, ali i bodljikavi prostor koji donosi neugodnosti. No, drugog puta nema.
Da je don Primo istinsku sigurnost gradio na Bogu, ali ne u smislu neke pobožne fraze, najbolje se vidi na naslovnici lista “Adesso” iz 1949. god. na kojoj ističe da ni lijevo, ni desno, ni centar nisu društvena rješenja, nego je riješenje u usmjerenosti čovjeka prema visinama, odnosno prema onome što je upisano u čežnjama srca prema Bogu. Spisateljski rad ga otkriva kao biće intelektualne znatiželje. Bio je čovjek knjige – sintagma koju se danas često podcjenjuje, ismijava ili uzima kao puki povod obljetničkim slavljima u Crkvi – ali nije u intelektualnoj znatiželji vidio cilj, nego sredstvo u službi evangelizacije. Moglo bi se reći da je svojim djelima odgajao čitatelje za buđenje intelekta vjere koji vodi dubljem uvidu u stvarnost u kojoj Božji Duh djeluje. Iako uvijek u svećeničkoj reverendi, zaodjeven klasičnim manirima svećenika, nije imao integrističko nepovjerenje prema misli, pa je lako “gutao” djela koja su mu pomagala da ne zaglibi u pličinama, nego da uvijek ide dublje i više. Na tom ga se tragu danas sve više prepoznaje kao proroka u biblijskom smislu riječi.
Da je riječ o proročkom djelovanju vidi se po tome da nam je svojim govorom o miru, siromasima, Crkvi, dijalogu i toleranciji suvremeniji od mnogih naših suvremenika. Izgleda kao da je ovdje s nama, jer nije bio zatvoren u “mainstream” svoga vremena. Nije se povijao za unosnim strujama i političkim pozornicama. Bio je “neugodan”, jer je krčio neočekivana obzorja nade i unosio proročki nemir u ušima svojih kolega, ali ne na rušilački način. Gledao je na svijet Kristovim očima, što se s odmakom vremena jasnije prepoznaje. Nije bježao od stvarnosti koja je često neugodna ili nadilazi ljudske sposobnosti. Ostao je neumorna “trublja Duha Svetoga”, kako se o njemu izrazio papa Ivan XXIII. Daleko prije papa Franje govorio je o periferijama na kojima se određuje sudbina svijeta i koje Bog prihvaća. Bio je svjestan da za Boga ne postoje periferije, da mnogi koji su odlutali od Crkve nisu to učinili bez nekog razloga, da je u pozadini bila želja koju je trebalo upoznati i rasvijetliti, jer za Boga ne postoje periferije, nego mi ljudi dijelimo svijet na središta i na periferije.
Svjedok Evanđelja
Njegov osvrt na prispodobu o izgubljenom sinu iz Lukina evanđelja odlikuje se silinom misli. Mazzolari probija u srce prispodobe i srce vremena. Vezuje se uz onodobna zbivanja i pred njih dolazi s ponudom Evanđelja. Naglasak stavlja na činjenici izgubljenosti mlađeg i starijeg sina. I jedan i drugi su izgubljeni. To što je stariji u kući s Ocem, što mu je fizički blizu, ne govori ništa o njegovu udioništvu u Očevoj baštini. Stariji je sin u kući, ali nije udomio Očevo srce. I time se, razumije se, dirnuo u osinje gnijezdo, jer to nije bio uobičajeni govor, nego pogled koji baca drugačije svijetlo na Crkvu. Osvrt poručuje da tmine i izgubljenost nisu samo izvan Očeve kuće, nego i u njoj. Riječi koje i danas mogu šokirati pobožne i uglađene čuvare kulisa. Ipak, tim i sličnim istupima, pomogao je Crkvi da se razbudi, da se zaodjene svojim vlastitim ruhom Evanđelja, da postane svjesna onoga što će Koncil naglasiti. Kad se barem površno prijeđe preko nekih njegovih izjava, vidi se da u njegovu radu ižarava kritični duh vjere, što nije bilo vrednovano u pretkoncilskoj Crkvi, a i danas se često prokazuje kao manjak crkvenosti ili kao nedostatak autocenzure. Stoga se nadam da će neka od naših izdavačkih kuća objaviti prijevod nekog od važnijih djela iz njegova opusa kako bi se i našu javnost upoznalo s izazovom njegove misli u sadašnjem trenutku. Ovi retci samo su mali iskaz ponosa na Crkvu koja rađa velebne sinove vjere.
Odgovori