Nedavni društveno-politički prijepor o koncesijama u turistički probitačnim destinacijama podsjetio me je da se između dva svjetska rata vodio crkveni boj za čednost kupača na plažama. Brojni osvrti, gromoglasna i ostala nastojanja, dojmljive anegdote o revnosti za obranu čednosti, kao i novinski članci na tu temu, danas su tek dijelom prašnjavih stranica, spomen na drugačije kriterije, vrijeme i ljude s kojima se uvelike razlikujemo. K tomu, prije nekoliko godina imao sam u ruci pismo s početka 70-ih godina 20. st. u kojem se jedan župljanin zgraža nad činjenicom da je imao prilike vidjeti svećenike – a među njima i svoga župnika – gdje se kupaju malo podalje od javne plaže, i to u popodnevnim satima, odjeveni poput ostalih ljudi i, razumije se, ponašajući se poput ostalih. Njegovo zgražanje je popraćeno žustrim i energičnim slikama pakla i Božjega gnjeva koji će se iskaliti na one koji šire javnu sablazan i potiču djecu da slijede primjer nemoralnih turista i da ne razlikuju dobro od zla te svojim primjerom čedne tjeraju iz crkve. Bilo je u pismu još mnogo slastica u sličnome tonu, što nije potrebno ovdje navoditi.
***
Kad se sve zbroji i oduzme, onda je očito da ono što je u tom predratnom razdoblju bilo prokazano kao sablažnjivo, nedolično i nemoralno, danas je kod nas posvuda prihvaćeno. Nad tim se, barem ne nad većim dijelom, danas nitko ne zgraža kao što je to bio slučaj u prošlosti. Ono što je nekada pojedine župnike poticalo da s oltara grme i pozivaju na skrupulozno izbjegavanje miješanih kupališta, da prijete i opominju, danas više ne može imati učinka. Štoviše, danas se i svećenici, redovnici i redovnice na istim plažama kupaju, iako je još uvijek moguće naći preživjele skrupule koje žive u izoliranijim dušama. Mlađi ljudi prodornijeg intelekta, posebno srednjoškolci, ako su iole senzibilizirani za uočavanja, vide da se iz apela minulih autoriteta mogu povući dalekosežni zaključci koji će neupućene lako uvesti u slijepu ulicu promatranja prošlosti iz današnjih kriterija. Ono što je uz otpore imalo stidljive početke, danas je općeprihvaćeno ponašanje koje više nikoga ne čudi i sasvim je razumljivo da više nije razumljivo čuti, na primjer, opiranje ovim ili onim kostimima, itd. To će reći da danas nije više moguće pronaći uporišta kao što je to bilo u spomenutom razdoblju, što ne znači da su nakane bile pogrešne ili da se današnjim kriterijima može opravdano prosuđivati onodobna. Današnji “tsunami sekularizacije”, kako se jednom izrazio kardinal Timothy Dolan u Washingtonu, dovodi do sve manjeg upliva religijskih normi na život pojedinaca i društva. S njim se javlja i tsunami ravnodušnosti koji je neusporedivo prodorniji i dalekosežno veći, jer dovodi do tuposti i smanjuje kritičnu moć. Sve to dovodi do pojave individualizma koji više ne računa s prihvaćanjem nametnutih normi koje bi neka religijska institucija trebala posredovati. Takav svijet odavno je nastao i izgleda da se budimo u krevetu kojem su nama nepoznati igrači promijenili smjer.
Dovodi to do toga da se moralni nauk, pogotovo kršćansko vrednovanje čovjeka na bioetičkom i spolnom planu, promatra sve više kao dio jedne institucionalne priče koja nema uporišta u zdravom razumu, ne odgovara današnjim standardima života, a da se ne nameću pitanja o njegovom unutarnjem opravdanju. Zapravo crkveni nauk se promatra kao dio ponude na tržnici različitih ponuda u kojem se više po ničem ne vidi da bi njezin moralni nauk bio neupitna istina. Sve u svemu, gledali to ovako ili onako, jasno je da vrijednosti nisu došle u pitanje zbog različite prakse, ali je očito da norme imaju sve manje upliva na živote današnjih ljudi, pa i onih koji nedjeljom sudjeluju u misnome slavlju.
Društvene promjene, kao i pomicanje naglasaka u nastupima odgovornijih osoba u Crkvi, mogu djelovati obeshrabrujuće, razorno ili razočaravajuće za nečiji kršćanski identitet. Kad se priloženi tekst iz 1936. godine, tekst iza kojeg stoji onodobni biskupski autoritet, stavi u današnji kontekst, onda je on izazov promišljaju nad povijesnim mijenama koje nam govore od kontinuitetu i diskontinuitetu, pa nam ujedno pomaže da vidimo u kojem je smislu moguće reći da je Drugi vatikanski koncil bio dio kontinuiteta Crkve, a u kojem diskontinuiteta. Drugo, valja se znati nositi s tekstovima poput priloženoga i biti spreman na argumentirano tumačenje koje neće ići iz borbenog stava, jer tekstovi poput ovoga mogu pomoći da se razumije koliko je važno integrirati vjeru u cjelinu svoga bića, da se na vjeru ne gleda kao na izdvojeni otok, kao da je pod staklenim zvonom, nego se valja koristiti znanstvenim spoznajama, antropološkim pomacima, kulturalnim i civilizacijskim dosezima sadašnjeg trenutka koji nam daju da se može bolje razumijeti Evanđelje. I znakovi vremena – ako ih se promatra u teološkom smislu – imaju svojevrsnu učiteljsku ulogu.
U tom je duhu potrebno prepoznati antropološko lice vjere, tj. osvježiti i oduševiti za ženstvenu i muževnu dimenziju kršćanskog identiteta – iako ovakav govor nije krajnje pogođen – posebno kod onih koji su odgovorniji u Crkvi i koji svojim djelovanjem snose odgovornost za proročko krčenje zakrčenih putova i probijanje novih staza u kršnim predjelima suvremenosti. Ženstvena dimenzija vjere hoće reći da se kršćaninov identitet ne smije bojati pokazati sućutno i brižno lice, toplinu, prihvaćanje i intuitivno zrenje. No, pored toga, ali kao dio cjeline, važno je unijeti muževnu dimenziju vjere u držanje suvremenog kršćanina, posebno u javnim i privatnim nastupima. Muževna dimenzija znači čvrstoću vlastitih uvjerenja koja nisu plod trenutnih vjetrova i savitljivih ponuda, kao i zauzeti odlučan stav i biti spreman na obraćenje stava, preuzeti rizik u odlukama i odgovornost za posljedice doživljenih neugodnosti i neuspjeha, štoviše dati kršćanskom ophođenju vodstvenu ulogu vjere koja se ne boji napornih bremena.
***
Za obranu javnog morala u primorskim kupalištima.
Protest biskupa dalmatinskih i primorskih biskupija. Apel na narod duž cijele jadranske obale.
[…]
Ti su ljudi [turisti, op. a.] zadojeni modernim poganstvom, koje zazire od Boga i njegovih zapovijedi, te mu je samo do uživanja na zemlji. Njemu je, u najvećoj opreci s kršćanskim stanovištem, tijelo sredstvom da može njegovom pomoću na jedan ili drugi način uživati u pohotama i životinjskim nasladama. Ima dašto i čestitih iznimaka, koje se za tim poganskim moralom ne povode, ali u mnoštvu ostalog svijeta jedva se zamjećuju, te radi toga za vrijeme ljetne sezone kod nas dominira duh i društvo koje u kupanju, sunčanju i zadržavanju na morskoj obali i na moru ne traži u prvom redu zdravlja i odmora, nego pretežno, kako se to uopće opaža, nisko sjetilno naslađivanje i uživanje. Pravi ponor leži između toga društva koje dolazi na naše more, i naroda kome to more i njegove obale pripadaju. Iz dna duše osuđujemo pojave protukršćanskog morala, koje na tome društvu godimice opažamo:
U opreci je s kršćanskom stidljivošću i s kršćanskim moralom što se muškarci i ženskinje zajedno kupaju i sunčaju! Velik je nered što nema skoro nigdje po spolu posve odijeljenih kabina! Prava je sramota što se na žalovima gdje nema kabina, na istome mjestu svlače i oblače, kupaju i sunčaju, razgovaraju i šale zbijaju muškarci i ženskinje, a među njima i djeca obojega spola.
Znak je moralne propalosti što se za kupališna odijela upotrebljavaju kostimi koji ništa ne sakrivaju i gaze svaki osjećaj stida i kršćanskog morala! Moralnu dekadencu dokazuje što se u ovakvim kostimima muškarci i ženskinje ne samo zajednički kupaju i sunčaju, nego se zajednički jedni s drugim javno, na kraju i na moru u lađicama, posvuda, pače i u restauracijama i drugim javnim lokalima nesmetano kreću, te se često vidi da se ovako odjeveni i ukrcavaju u izletničke i druge parobrode ili se iz njih iskrcavaju.
Velik je nered što nema nigdje u našim stranama javnih kupališta koja bi bila određena isključivo za muškarce ili isključivo za ženskinje! Stoga treba osuditi što se često mladež u ferijalnim kolonijama ne dijeli po spolu, te se time vrata otvaraju svakovrsnoj razvratnosti. Veliki je nered što se na javnim plokatama i raskrsnicama igra nogomet dotično tenis u kupaćem kostimu te se u istom kostimu dopušta čak i gombanje na spravama – ženskima i muškima zajedno – pa i plesanje! Veliko je zlo što se mogu ženskinje u muškaračkom odijelu, a pored toga u gornjem dijelu tijela gole, sprijeda jedva krpicom pokrivene, javno po varošima, parkovima, obalama, slobodno kretati i šetati; što nitko ne vodi i kontrole o strancima da li su doista zakoniti bračni drugovi svi oni koji se kao takvi prijavljuju i žive zajedno kao muž i žena; što nitko ne pazi na ženskinje koje naša javnost i sami stranci označuju za demimontkinje, što u noćno doba ostaju šumice i perivoji, gdje ih u kupališnim mjestima ima, bez ikakva nadzora.
Sve to godimice gledamo na vlastite oči. Vi sami osjećate sramotu tih pojava i duša Vam se buni, to više jer se vide u nekojim mjestima stvari još gore. – Često smo kod raznih nadležnih vlasti i javnih faktora prosvjedovali i mi, te tražili lijeka, ali uzalud. Propisi koji su se za čuvanje javnog morala izdavali, ostajali su do sada uvijek samo na papiru.
[…]
Odgovori