Prilog pastoralnim promišljanjima
“Nije kontinuitet tamo gdje su želje,
već tamo gdje se život obnavlja i potvrđuje.
Utješna je misao da, ako već nemaš kontinuitet,
imaš ekskluzivitet smrti.”
(don Branko Sbutega)
Pređi naši kano lavi…
S vremena na vrijeme dobro se podsjetiti da je uvijek bilo pastoralnih muka i da ni jedno vrijeme nije bilo lišeno briga i zapetljaja. Nismo toliko naivni da to ne bismo znali. Listajući stare zapise uvijek nam privuče pažnju poneki tekst koji remeti naš ustaljeni pogled na prošlost. Možda nam poljulja ravnotežu shvaćanja prošlosti i unese nemir, no svakako nam pomaže u boljem shvaćanju samih sebe i, kad je riječ o nama kršćanina, pomaže nam da bolje shvatimo svrhu Evanđelja u svome prostoru i vremenu. “U dobrome postotku naš seljak dolazi sv. Misi iz nekog ustaljenog običaja. A kuda će nedjeljom dopodne nego do crkve, da se usput sastane s ovim ili onim i da čuje koju novost. Kad je već došao crkvi, većina to uzima kao prigodu da izmoli bilo one naređene, bilo svoje privatne ‘očenaše’, sasvim neovisno od onoga što se na oltaru zbiva.” […] Ako tome narodu pokušaš iznijeti pred oči savremenije poglede na religijsko shvaćanje u duhu Katoličke Akcije, on na to naprosto ne reagira. To je za njega ‘sermo durus’. Daj ti njemu viči, grmi, straši sa kakovim ‘mirakulima’, i to njemu časovito ugađa i on goni dalje svoju, a ti, gospodine župniče, idealiziraj koliko ti drago! Kod primorskog čovjeka stvar je već drukčija. On ima svoj pogled na svijet makar često nastran, ali on je pristupačan i modernijim metodama, i župnik je u stanju da ga lakše korigira i usavrši” (D. M. R., “Psiha našeg zagorskog seljaka”, u: List Biskupije splitsko-makarske ujedno službeno glasilo Hvarske biskupije, 11/1935, 96-98.).
Priloženi tekst nam dolazi iz 1935. godine. Potječe iz međuratnog razdoblja kad je kod nas bilo obilje katoličkih društava, pothvata i okupljanja s do tada neviđenim strukturama okupljanja katolika na našim stranama. Iako tekst opisuje stanje na prostoru splitsko-makarske biskupije, a riječ je o prostoru koji obuhvaćala dva područja različitih kulturoloških sklopova i religijskih navika, možemo ga više-manje promatrati kao svjedočanstvo koje bi dobro pristajalo i uz druge naše krajeve. No, to nije tema ovoga teksta. Na gornji tekst se pozivam jer se iz njega mogu uočiti naglasci koji nam pokazuju kako su se u jednom povijesnom razdoblju poimali motivi dolaska na nedjeljnu misu u selima Dalmatinske zagore te, što je posebno važno uočiti, koliko je pritom društveni kontekst igrao ulogu. Budući da se kod nas iz pukog neznanja, manipulacije ili ideologizacije često mitologizira prošlost, prekraja, dopunja i sužava tvrdeći da je bila kršćanskija od današnjeg vremena, odnosno da su ljudi bili bolji kršćani, onda je dobro čuti još jedan zapis iz međuratnog razdoblje: “Nedjeljna sveta misa na selu centar je vjerskog života na selu. To je barometar vjerske svijesti po kojemu se može sigurno prosuditi, kakav vjerski život vlada u pojedinoj župi. Ko dolazi na svetu misu, taj je više-manje praktični vjernik; ko ne dolazi svetoj misi, taj je slabi i zapušteni vjernik. Čini se da gradski svijet ne osjeća veliku razliku između nedjelje i ostalih dana. Selo to osjeća.” (Don Marin Bezić, “Sveta Misa na selu”, u: List Biskupije splitsko-makarske ujedno službeno glasilo Hvarske biskupije, 6/7, 1938., 78.).
Ljubav ne trpi prešućivanje
Kod nas se – a prvenstveno mislim na hrvatske prilike – stanje pastoralne prakse (dušobrižništva) rijetko promišlja na sustavan i argumentiran način u povezanosti s minulim desetljećima i s nadolazećim obzorjem koje se dade naslutiti iz današnjih društvenih procesa i utjecaja sa Zapada. Postoji sve očitija neishranjenost spoznaje o onome što nam je prethodilo, posebno o procesima koji su nastajali u međuratnom razdoblju, kao i pitanje uzroka koji su doveli i dovode do današnjeg stanja. Nije dovoljno da se ponekad pojave stručni radovi pastoralne tematike u pojedinim časopisima, nego je korjenito potreban zaokret u vjerničkoj svijesti glede uvođenja djece i mladih u iskustvo vjere. Rijetki su župni i svećenički krugovima u kojima se dade o tomu predano, temeljito i zainteresirano razgovarati, kao i prostori okupljanja i življenja u kojima se vidi da je to nasušna potreba sadašnjeg trenutka. Sve manje se ulazi u dubinu, a sve više se prigodničarski postavljaju pitanja, teme i skupovi koji se tiču tehničkih nedoumica pastoralne prakse, dok dublja i odlučnija pitanja, muke i zebnje ostaju po strani. Čini se da kod nas prevladava mentalitet postiđene nostalgije pa se iz puke nostalgije misli budućnost kao put u oživljavanje sjajne kršćanske prošlosti. I kad se pokrene razgovor o određenim pitanjima, najčešće se svodi na kadrovska pitanja te se stječe dojam da se u njima Crkvu promatra kao stranačko tijelo. Možda postoje razlozi da se izbjegava ozbiljniji pristup spoznaji crkvene prošlosti i sadašnjosti, no prošlost nije besplodno oruđe u sadašnjosti; ona je uvijek prisutna u sadašnjosti i često uvijetuje naše (ne)mogućnosti. Ipak, pored svake misaone akrobacije, riječ je o želji da se rasvijetli i uoči što se danas zbiva, da upoznamo sadašnji trenutak, da iskoristimo dar razumijevanja. Prečesto slušamo, uglavnom zbog nedostatka želje i umijeća razumijevanja, gdje se okrivljuje ove i one, komunizam i sekularizacijske društvene procese, medije, roditelje, itd., a po ničemu se ne vidi da se doista ozbiljno nastoji upoznati stanje u kojem se nalazimo i, dakako, vlastito nesnalaženje u njemu, da računamo s ozbiljnošću kršćanske nade.
Može se reći da kod nas pastoralna pitanja imaju rubni položaj, odnosno da su na rubu interesa izbrušena osjetila i umijeća ophođenja s pitanjima koje nam postavlja stvarnost. Klerikalizam je, znamo, duboko ugrađen u mentalitet klerika i laika i sa sobom nosi obrambeni stav koji se sretno uklapa u dušobrižništvo shvaćeno i življeno kao religijski servis. Usto, kod nas nedostaju unutarcrkveni poticaji koji bi ohrabrivali šire crkvene krugove, posebno zauzetije, inteligentije i, dakako, mlađe vjernike da se kritički i sa zanosom postave i založe u svojim župama prema stanjima i perspektivama pastoralne prakse u našim prilikama, da barem malo više ugrade svoja osobna, obiteljska i stručna umijeća u odlučnije prokazivanje besplodnih crkvenih djelovanja. Čini se da nije ponajprije bolno pitanje nedostatka utjecaja vjere na društvo, koliko bolnom djeluje spoznaja da se nalazimo u sve očitijem nedostatku proročkog nemira u srcima vjernika, tj. u Crkvi, nemira kojim bi se uočavale nedosljednosti, nesporazumi i odudaranja od evanđeoskog i, dakako, koncilskog kršćanstva koje bi se trebalo odražavati na život konkretnih zajednica vjernika, posebno na župnoj razini. Župe nam sve više nadoknađuju folklornu glad u ljudima, a sve manje u svojem djelovanju pokazuju potrebu za Bogom na konkretnim uvjetima jednoga prostoru na kojem žive ljudi. Svijest nije moguće mijenjati bez zahtjevnog rada na sebi, na stjecanju uvida, na bavljenju Crkvom kao vlastitim domom, na traganju za znakovima koje nam današnjica upućuje i po kojima Božji Duh ukazuje na znakove vremena.
Je li moguće drugačije?
Na prvi pogled se čini da nije moguće nazrijeti rađanje boljeg, svježijeg i prodornijeg kršćanstva. Kao da je ono zaostalo u dubinama čežnji, a nikako da ispliva na površinu stvarnosti. Naime, crkvena zajednica – pa tako i u Hrvatskoj – živi u društvu, što znači da neminovno upija društvene silnice i da se s njima nosi ovisno o brojnim čimbenicima. Budući da je hrvatsko društvo uvelike obilježeno mentalnim sklopom koji na prvo mjesto stavlja udobnost i osobni interes, preslagivanja u službi različitih interesa, autocenzuru, maske i dodvoravanja, populizam, površnost i svođenje kulture na trošak, teško je očekivati da se lijeni društveni metabolizam – koji još nije postao svjestan u kolikoj su mjeri vrijednosni kriteriji socijalističkog društva žilavo prisutni u našem današnjem ophođenju – ne odrazi i na župne zajednice i na manjak istinske brige za uvođenje djece i mladih u iskustvo vjere.
Kad danas vidimo da su i u Hrvatskoj nedjeljom crkve praznije, da nam prazne klupe p(r)okazuju plodove sakramenta kršćanske zrelosti, da se na Zapadu mnoge crkve prodaju ili prenamjenjuju, da smo preplavljeni sekularizacijskim valovima i bezboštvom svake vrste, kad se kod mnogih vjera svodi na običajno i obredno odrađivanje društveno prihvatljih obreda, kad obitelj više ne prenosi vjeru u smislu gnijezda koje svjedoči kako se to živi kad se živi iz vjere, pitamo se u kojem smjeru motriti sakramente pristupa u kršćanstvo i kako bez uvijanja i klerikalnog prenemaganja istini pogledati u oči. Dovoljno se sjetiti današnje Irske, posebno stanja u Dublinu, stanja koja može poslužiti kao opomena i poziv da se konačno razbudimo. Sve nam to hoće reći da se treba odreći pastoralnog nastojanja koje ne daje prednost slobodnom prihvaćanju Evanđelja kao jedinoj mogućoj opciji vjere s kojom stupamo pred mlade ljude i potičemo ih da prepoznaju spasonosnu ulogu Evanđelja. No, to se u pravome smislu riječi događa tek onda kad se društveno uvažena i moćna Crkva – srećom da toga u Hrvatskoj nema, a kod nas na otocima ni najmanje – nađe u stanju nemoći i društvene marginalizacije.
Iz svega navedenoga bi se mogao steći pogrešan dojam da Bog ide ruku-pod-ruku s našim očekivanjima, da Bog računa na mlade, pametne, uglađene, uspješne i poslovne ljude, da je to put kojim on dolazi k nama, da je – ne daj Bože – obnova Crkve plod naših djela i naših programiranja. Srećom, nije tomu tako. Bog nije vjeran našim očekivanjima i našim kriterijima uspjeha, nego svojim obećanjima i uvijek nam otvara obzorje dubljeg razumijevanja Isusa Krista u vremenu u kojem živimo. Možda nam je teško priznati, ali je u duhu Evanđelja opravdano reći da se kraljevstvo Božje ne gradi po kriterijima društvenog uspjeha kao da bi se tražili menadžeri za rad u Božjem vinogradu i ljudi s odgovarajućom društvenom pozadinom. S druge strane, nije kršćanina dostojno stajati skrštenih ruku i čekati da se stanje samo od sebe popravi, kao što se kod dijela Crkve u Irskoj osjeća. Bog s nama i po nama gradi svoje kraljevstvo u kojem po Bogu i s Njim sebe ugrađujemo u rast Božjega kraljevstva. Rijeka tradicijskog katolicizma ne može se vratiti u svoje korito, jer nedostaju odumrli društveni čimbenici. Zato me silno dojmila nedavno uočena misao jednog isusovca koji kaže da je danas važnija predevangelizacija. To će reći da je važno djelovati među ljudima na način da budu u stanju prepoznati kad Bog pokuca na vrata njihova života, da budu u stanju prepoznati da se na pragu njihova života nalazi Bog i da se osposobe čuti što im hoće reći.
Naime, još prije desetak godina naslućivalo se da Katoličkoj Crkvi u Irskoj prijeti stanje irelevantne društvene manjine. Tako su barem pojedinci govorili. S druge strane, mislilo se da takvo što nije moguće, da je to crna prognoza, jer da irski identitet ne ide bez katolicizma. Ipak, brojni unutarcrkveni skandali i sablažnjiva ponašanja doveli su do ostvarivanja crnih slutnji. Zato mi se čini da je isusovac Gerry O’Hanlon dobro uočio kad je kazao da je poražavajućem stanju u Irskoj, pored ostalih i, istina, mnogih neistraženih čimbenika, kumovao i paternalistički etos oslonjen na antiintelektualnu kulturu i na raširene pučke pobožnosti. Odnos prema seksualnim zlostavljanjima djece, kao i broj tih zlostavljanja, kaže autor, doveli su do histerično negativnog držanja prema Crkvi. Ako se s time ozbiljno računa, onda nije na odmet čuti njegovu misao koja kaže da je nužno potrebno usklađivati ono što se govori privatno s onim što se govori javno, jer se u protivnom otvara mogućnost da bez usklađenih crkvenih stavova živimo s nekom vrstom “kognitivne disonance”. To mi se nadasve čini primjerenim za pastoralno stanje vezano uz sakramente kršćanske inicijacije gdje se u Hrvatskoj često stječe dojam da je sve u redu, dok s druge strane imamo rijetki broj pastoralnih djelatnika koji su zadovoljni sadašnjim stanjem ili se njime oduševljavaju.
Frustriranost i osjećaj nemoći dijela pastoralnih djelatnika dovodi do razornih posljedica na brojnim razinama crkvenog života, a jedna od pogubnijih je ravnodušnost, neprijateljski stav prema rasvjetljavanju stanja i, dakako, traženje zamjenskog zadovoljstva, jer se osobno zadovoljstvo više ne pronalazi u redovitom pastoralnom radu. Kao što je spomenuti isusovac kazao za Irsku, a gledano pod određenim vidom, moglo bi se reći da će i nas u Hrvatskoj pučki katolicizam, koji se oslanja na pučke pobožnosti s primjesama folklorne vjere i ima svoje poveznice s političkim katolicizmom, prije ili poslije skupo koštati.
Padova – jedan pokušaj
U padovanskoj biskupiji nedavno je uveden novi model uvođenja djece i mladih u kršćanstvo, odnosno raspored priprave i podjele sakramenata inicijacije po sličnosti s drevnim katekumenatom. Postojeći model, više ili manje sličan našemu, tj. tradicijski, posljednjih je godina stavljen pod povećalo i s pravom doveden u pitanje. Potreba za obnovom nastala je zbog svima uočljive činjenice rastućeg odljeva mladih iz Crkve, posebno na sjeveru Italije, jer sve veći broj živi “kao da Boga nema”, jer primljeni sakramenti ne ukazuju na vjeru, jer je u porastu bezboštvo sakramentaliziranih.
Osobno ne mislim da je nađen pogođen recept za sadašnji trenutak i svakako bi ga trebalo temeljito proučiti, posebno stručno osoblje. Teško je očekivati da će se novim modelom uspostaviti plodonosno uvođenje djece i mladih u vjeru, ali je za svaku pohvalu da se negdje netko lišio uvjerenja da je dovoljno poboljšati postojeću praksu, da je dovoljno dobiti mladog i zauzetog svećenika, prostore i opremu, što se kod nas u podsvijesti klerika i laika često nalazi, kao i da je moguće plodonosno obavljati župnu katehezu kao pripravu za sakramente po modelu koji je zamišljen za tzv. kršćansko društvo kojeg danas više nema.
Naslijeđeni koncept katehizacije podrazumijeva da se kršćaninom rađa, a ne da se kršćaninom postaje. Novi model polazi od uvjerenja da se uvođenje u iskustvo vjere tiče cijele zajednice vjernika, da je Crkva odgovorna, a to onda uključuje cijelu zajednicu vjernika koja je poslana pobuđivati interes za Evanđelje, a ne za svoje tradicijske običaje koji jamče mirnu starost onima koji se s njima poistovjećuju. Novi model, koji nije lišen prosudbe i velikih upitnika, podrazumijeva da se krizma i pričest podjeljuju uz proslavu Kristova uskrsnuća, odnosno u vazmenom bdijenju, pa se time uspostavlja izvorni raspored sakramenata: krštenje, krizma, euharistija.
Tako se po tom modelu inicijacija dovršava u životnoj dobi koja se poklapa s početkom srednje škole. Naime, kad bi se kateheza svela na intelektualno svladavanje vjerskih sadržaja, onda bi se pomicanje dobi podjele krizme pokazalo koliko-toliko boljim rješenjem, a iz vlastitog iskustva vidimo da od toga nema ništa. Međutim, kognitivna zrelost nije dovoljna, posebno ne u dječjoj dobi. Stoga će biti zanimljivo pratiti kako će se zamišljeni model pokazati u narednim godinama, posebno glede praćenja roditelja i njihove uključenosti u produbljivanje i rast vjere njihove djece. Ako je novi model stavio naglasak na iskustvu uvođenja u postajanje učenikom Isusa Krista, onda je razumljivo da se on promatra u misijskom ključu.
Bi li se takav model mogao kod nas primijeniti? Izgleda da još ne. Kod nas za sada ne opada potražnja za sakramentima inicijacije, jer je riječ o svojevrsnim “slavljima prijelaza iz jedne životne dobi u drugu”, a usto su shvaćeni kao društveni obredi, dok se uglavnom po ničem ne vidi da uvode u kršćanski način života. Potrebno je da se kod nas dogodi nemir među vjernicima kako bi se progledalo da su današnji mladi ljudi (ne)svjesno uronjeni u društvo u kojem se vidi da se i bez vjere može dobro i smisleno živjeti, da zbog vjere neće trpjeti ili da će im nešto biti uskraćeno. Zato treba najprije postaviti slijedeće: pripadnosti Crkvi ne može postojati u nekom apstraktnom smislu. Riječ je o konkretnom pripadanju određenoj zajednici vjernika, i to na određenom području s određenim brigama, prijeporima, radostima i nadama. Kršćanstvo se ne može živjeti na razini idejne pripadnosti, nego u uvjetima određene zajednice kršćana u koju kršćani unose sve sastavnice svoga života i postaju kvasac u društvu. Valjalo bi opet čuti mudrog Bajsića koji reče: “A kada dolazi zima, pametnije je misliti o bundi nego o prošlom ljetu.”
Don Ivica Huljev
Kršćanski je vjerovati da Duh Sveti posvuda i, dakako, neočekivano djeluje u smjeru spasenja ljudi. Zasigurno govori današnjoj Crkvi i kroz urušavanja dosadašnjih interesa u ljudima, kroz tihu apostaziju, ali ne kao da je On taj koji urušava bilo što od onoga što je u sebi dobro, plemenito i istinito, nego djelovanje Duha Svetoga povlači za sobom da se hoće i zalaže oko rasta vrijednosti Božjega kraljevstva u novim okolnostima života. Mogući su, znamo, naši otpori njegovu djelovanju i nemar za njegova nadahnuća, jer smo mi često nadahnuti svojim, svjetovnim duhom i duhom udobnosti koji se lako sljubi s konceptom građanske religije. Mislim da se pred tom opasnošću treba hrabro postaviti.
Jasno mi je što hoćeš istaknuti kroz jednu sličicu iz pravoslavlja, zato bih ovdje naveo riječi našeg zasigurno najvećeg živućeg teologa Stjepana Kušara koji u svojoj meditaciji “Vihor i oganj Duha” kaže: “Tko moli: ‘Dođi, Duše Presveti!’, taj moli, a da možda i nije toga svjestan: ‘Dođi, Duše Presveti i smetaj me gdje je to potrebno, gdje ja to ne vidim, a nužno je… Dođi i smetaj mojoj Crkvi, mojoj zajednici, u njezinim udobnostima, trulim kompromisima i okoštalim navikama koje prikrivaju i oslabljuju snagu Božje riječi…”
Mateo Bratanić
Nedavno nam je svećenik u homiliji ispričao jedan zanimljiv ali i indikativan razgovor dvoje svećenika prijatelja (jednog katoličkog, drugog pravoslavnog) iz BiH.
Naime pita katolički pravoslavnog svećenika: Hajde ti meni objasni kako to da kod vas nema pripreme i katehizacije za uvođenje odraslih u vjeru tj. u sakrament krštenje, već sam čovjek dođe, krsti se i to je to? Kod nas ima priprava, kateheza i sve to traje do godinu dana? Nato mu odgovori pravoslavni svećenik: A šta će da radi Paraklit?
Ovo je dodatni element o kojem treba razmišljati kod pitanja inicijacije.
Pozdrav iz Zadra!
Don Ivica Huljev
Čini mi se da bi trebalo dopuniti i reći da “na otvorenom” – a mislim na stvarnost – nije moguća kršćanska zajednica u kojoj bi svi njezini članovi bili krajnje zreli, tj. potpuno nošeni vjerom i ljubavlju. To bismo očito htjeli, ali riječ je o usmjerenju koje se do konačne punine u Bogu neće nikada ostvariti u svojoj punini među ljudima. Nažalost, ni kao usmjerenje nije uvijek, posvuda i u potrebnoj mjeri vidljivo, što, znamo, slabi misionarski učinak i slabi oduševljenje za Krista. Drugo, zajednica Kristovih vjernika nije cilj, nego je sredstvo na putu ostvarivanja Božjeg kraljevstva u svijetu. To je važno imati na pameti da se ne bismo pouzdavali u svoje snage, svoju pravičnost, svoje napore i pobožnosti kao da o nama i našim naporima ovisi ono što u konačnici ovisi o Bogu.
Malo stado “da”, ali ne kao cilj ili kao opravdanje samodostatnosti i bezbrižnosti, nego kao istina koja stoji u pozadini i kojom se hrani nada i povjerenje da Bog djeluje u povijesti naših konkretnih života i na konkretnim podnebljima, ma koliko to ponekad izgledalo nemoguće ili smiješno. Posebno to valja imati na umu kad se nalazimo u stanju koje izgleda kao urušavanje svega dobroga. Istina je da će (osvjedočeni) kršćani u svakom društvu biti manjina, ali je, kako se već govori, potrebno biti kreativna i vjerodostojna manjina koja je otvorena svima i koja mora biti spremna da joj se ne povlađuje i pogoduje, da se njezinim predstavnicima ne priređuju “prva mjesta” ili da ih se pokušava kupovati za sitan novac, ugled, medijsku ili utjecajnu slast jer to najčešće ukazuje na kršćanluk, a ne na kršćanstvo.
Usto, kršćani kao manjina u društvu, iako to može biti bolno i deprimirajuće, nisu neka skupina odjevena u ruho vojničkih postrojbi iz prošlosti od kojih se očekuje da svojim dekorativnim i festivalskim nastupima doprinose folklornoj i turističkoj priči koja u konačnici ne oblikuje nutrinu srca. Još bih kazao da malo stado ne može biti izgovor stajanju po strani i slasti skrštenih ruku, jer kršćaninu je prirođeno “ne umrijeti u vlastitom krevetu”, kako je to netko kazao, jer vjera uvijek izaziva i daleko je od uglađene građanske religije koja se ne zamara pitanjem ljubavi.
I jer ide ljeto i najavljene vrućine, preporučam knjigu iz KS-a “Kršćani u društvu”, prijevod talijanskog autora Enza Bianchija iz 2016. god. Uz polagano čitanje i podcrtavanje glavnih misli knjiga može doprinijeti da se gleda i misli izvan stereotipa kršćanluka i danas popularnih svjedočanstava vjere u kojima, da se poslužim tuđim mislima, sve nalikuje na vatromet, no čim spektakli nestanu, vidimo da nam nedostaju istinski evangelizacijski napori.
Pozdrav!
Zvonimir Franetović
Don Ivice,
da bi zaista bili kršćanska zajednica, fali nam ljubavi, i fali nam zajedništva. Dokle god ne budemo mogli ljubiti svoje bližnje kao svoju braću, i njihovu djecu kao svoju djecu, ne možemo govoriti o „kršćanskim zajednicama“.
S obzirom da je u čovjeku usađeno biti sebičnim, jer drukčije ne bi opstao, je li, i u kolikoj mjeri, moguće ostvariti ideal „zajedništva“? Tko je sposoban nadići svoju narav? Vjerujem da su prve kršćanske zajednice zaista i bile zajednice, kao i što ih i danas ima, ali velika većina kršćana funkcionirala je i funkcionira drukčije.
Dokle god vjera ne postane osobni odabir,nema ništa od toga. Uostalom, zar Isus nije govorio o „stadu malom“?
Pozdrav iz Staroga Grada, Zvonimir