SVETAC IZGUBLJENIH (U) STVARI(MA)

Izazov sv. Antuna Padovanskog

Zahvaljujući kanonizaciji koja je uslijedila jedanaest mjeseci nakon smrti – a umro je u petak 13. lipnja 1231. god. na putu prema Padovi – životopis sv. Antuna Padovanskog uglavnom je lišen velikih srednjovjekovnih natruha i donosi pouzdan uvid u život sveca koji će postati jednim od najomiljenijih svetaca Katoličke Crkve i uvijek iznova neobjašnjiv fenomen vjerničkog štovanja u svim povijesnim mijenama.

I.

Antun Padovanski je rođen 1195. god. u Lisabonu. Rodio se u imućnoj i plemićkoj obitelji. U onodobnim prilikama roditi se u plemićkoj obitelji i biti prvorođeni sin, značilo je unaprijed imati siguran i lagodan život. Međutim, iako su Portugal i Lisabon njegovo zavičajno ishodište – a zavičaj se ne da izbrisati iz duhovnog krajolika svakog čovjeka, te iako je bio sin društveno povlaštenih roditelja – Padova će Antuna “posvojiti” i po Antunu postati znakom Sveca koji će njezino ime pronijeti svijetom. Ne može se ne zamijetiti da ga je zarana privlačila snaga koja briše ljudska ograničenja i ograničenja koja su postavili ljudi, snaga kojom se osjetio pozvanim na drugačiji put, izvan obiteljskih planova i plemenskog klana. Lisabonsko obiteljsko gnijezdo nadjenulo mu je ime Ferdinand (Fernando Martins de Bulhões), a pristupanje velikoj i tada mladoj franjevačkoj obitelji donijelo mu je novo ime – Antun. Tako je njegovo izvorno ime i ime rodnoga grada palo u zaborav, kao i plemićki status, a drugo ime i drugi grad Svecu će dati prepoznatljivost. Malo po malo Antun je izrastao u veličinu koju su obilježile neočekivane promjene i odstupanja od očekivanih i unaprijed zadanih planova. U Lisabonu je rođen, a u Padovi je čudesno rađao ljude za Boga. Snagom Božje riječi i neviđenim darom propovijedanja pomoći će da se njegovi suvremenici istinom Evanđelja vraćaju zavičaju duše, da istinom progledaju i rode se za Boga. Tijekom kratkog života, a umro je u 36. godini, kod Antuna se prepoznaje nepodudaranje Božjih i ljudskih nauma. Da Bog iznenađuje ljude svojom providnošću, najbolje se vidi kroz Antunov život. Njegovi su roditelji očekivali jedno, a Ferdinand je već u 15. godini izabrao drugo.

Bio je “emancipiran” iz oslonjenosti na Boga. Takvu emancipaciju možemo danas poželjeti više no ikada i njome prosuđivati različite emancipacije koje na tržištu današnjice za sobom ostavljaju pustoš u ljudima i društvene ruševine. Svoj duhovni put mladi je Ferdinand započeo u samostanu regularnih kanonika sv. Augustina u samostanu sv. Vinka na rubu Lisabona. Njegova strast prema plodovima vjere dovest će ga do franjevačkog reda. Put njegove duhovne zrelosti pokazuje nam da je cijeloga života Antun živio svoje “ne” kalupima i savitljivosti pred većinskih odabirima. Nije se dao podrediti ljudskim očekivanjima, prosjekom i popularnim kriterijima, jer je bez pridržaja bio privučen snagom Božje riječi kojoj je postao poslužiteljem u vremenu koje je obilovalo različitim nepravdama i maskama koje su se unosno mijenjale na licima ljudi, bilo u Crkvi bilo u društvu. Učeni Ferdinand, mladić koji će u Lisabonu i Coimbri steći veliko znanje i teološko obrazovanje, prionut će darom mudrosti uz put siromašnog Franje i zateći se u društvu Franjine braće. To što je Antun bio jedan od najučenijih ljudi svoga vremena u Crkvi, nije ga spriječilo da vrednuje put kojim je Franjo pristupao Evanđelju, tj. da prione Kristovoj riječi ne uklanjajući njezinu izvornu zahtjevnost koja očekuje život kakvim ga je živio Učitelj.

II.

U Coimbri – a u drevnu portugalsku prijestolnicu je dospio zbog uznemiravanja i odvraćanja kojima je bio otežan njegov boravak u lisabonskom samostanu – mladi Ferdinand će biti zaređen za svećenika u 25. godini života. U tom gradu dogodit će se Ferdinandovo “preslagivanje”. Mučenička smrt petorice franjevaca u Maroku i prijenos njihovih kostiju u Coimbru ostavit će na Ferdinanda duboki trag. Životi svjedoka vjere zadiru u njegov život. Ferdinand hoće biti dionik njihova puta. Odjednom mu je tijesno u samostanu. Širina njegova zanosa sukobit će se s ograničenjem samostanskih zidina. Njihov pokop donio je Ferdinandu novo rađanje koje je značilo krenuti njihovim stopama, pa i doslovce poći u Afriku. Tako će potaknut primjerom franjevačkih mučenika Ferdinand napustiti regularne kanonike sv. Augustina i njihov samostan Sv. Križa te će u Coimbri pristupiti novom redu kojeg je osnovao sv. Franjo, redu koji je imao sve odlike pokreta. Prelazak među Franjine sinove označio je uzimanjem novog imena – Antun.

Iz Coimbre Antun kreće na put u Maroko. Napustio je Coimbru oboružan svojim planovima, znanjem i predanjem, no u Maroku će stvari krenuti drugim putem. Još jednom s Antunom ne ide kako se očekuje. Nije ni onako kako on očekuje. Njegov je put prepun raskršća i prepreka. Prst Božji ima u Antunovu životu svoj smjer i Antun mora dozrijevati u Božjem vodstvu. U Maroku će se, znamo, Antun razboliti. Tako će biti spriječen u ostvarivanju svoga nauma. Životni san vezao ga je uz ideale, ali ga je bolest vezala uz krevet. I tu će Antun ući u životnu školu vjere – odricati se od svojih nauma u kojima se Bogu stavljao sučelice. Iz Maroka se Antun zaputio kući, u Portugal. Smjer broda je krenuo prema odredištu, ali će nevrijeme preusmjeriti brod i Antun će dospjeti na obale Sicilije. Iscrpljen od groznice, uz blagi oporavak, uputio se prema Asizu. Bilo je to 1221. godine o Duhovima. Učeni i iscrpljeni Antun vidjet će u Asizu priprostog Franju. Bili su u zajedništvu reda, ali se nisu u Asizu susreli. Susret pogledom značio je za Antuna novu snagu. Vidio je na Franji ono što se na licima Božjih ljudi dade prepoznati kao odraz Neba. I to će Antunu bilo dovoljno da se u njemu nastani mir. Spletom okolnosti Antun će izići iz anonimnosti prigodom svećeničkog ređenja u Forli. Kako nije došao predviđeni propovjednik, Antunu je bilo određeno da on propovijeda.

Iz dotadašnje anonimnosti iz Antuna je potekla bujica riječi snažnija od oluje koga ga je dovela na talijanske obale. Nazočni su bili zadivljeni slavljem riječi, jer se iz Antunovih usta probio silan dar propovijedanja i propovjedničkog umijeća. Od tada je postalo jasno da više nema povratka. Glasoviti propovjednik ulazi u svoju drugu životnu borbu. Proći će Antun u malo vremena sjevernu Italiju i Francusku. Bilo je to u vrijeme kad se na ulicama i u javnosti trebalo susretati s krivovjerjem. Pred krivovjernike Antun stupa oboružan mudrošću Božje riječi, životom koji ju je pratio i nadasve dobrotom srca. Možda ni jedna čudesna zgoda iz Svečeva života nije danas toliko dojmljiva kao Antunova propovijed ribama. U Riminiju, koji se bio zahvaćen krivovjerjem, stanje je bilo krajnje nepovoljno. Naišao je na zatisnute uši i otvrdla srca. Nije naišao na zainteresirane. Prazne crkve i prazni trgovi bili su dijelom unaprijed skovanog plana vođe krivovjernika. Kad nije bilo ljudskih ušiju, Antun izlazi na more i obraća se ribama. Čudesan prizor “pozornih” riba izazvao je promjenu u srcima ljudi. Ako je ovo puka mašta ili legendarna dosjetka, svakako ima svoju simboličku vrijednost jer ukazuje na moć Božje riječi koja se nikada ne vraća bez ploda. Obilje čuda koja su pratila Antunovo djelovanje, posebno među krivovjernicima, lihvarima, nasilnicima, o kojima se može čitati na drugim mjestima, govori o Božjem govoru u jednom vremenu po rukama čovjeka koji nije podlegao duhu vremena, nego je bio sav predan Božjem Duhu. Antun nije samo bio putujući propovjednik. Iako je kratko živio, bio je poglavar reda na sjeveru Italije, profesor na franjevačkom učilištu u Bologni.

Moramo toga uvijek biti svjesni, jer Antun je začetnik teološke naobrazbe među franjevcima. Ma koliko bi danas mnogi htjeli da se uklone zahtjevi uma pred izazovom Božje riječi i u susretu s Objavom, Antun nas uči da to nije moguće, da se iz molitvenog predanja nužno valja dati na teološko tkanje i korištenje darova razumijevanja s kojima nas je Bog obdario. Srećom, Antun je ostavio svoje pisane propovijedi kao pomoć mladim franjevcima. Iz spisa je vidljivo s kakvim se stilom Antun služio i da je obdarenost teološkom strašću zaogrnuo dosezima teološke znanosti svoga vremena koja je bila pred rađanjem skolastike. Nije Antun pljuvao po teolozima kao što se to danas može sresti među onima koji se često pozivaju na Antunova čudesa ili se Antunom služe u širenju plitke i sentimentalno iščašene duhovnosti koja nije u stanju mijenjati duhovni krvotok u ljudima i zahvaćati u društvene nepravde. Zato je veliki Antun s pravom dobio naslov naučitelja Crkve, jer je riječ potekla iz njegova duha pomogla i pomaže u dubljem razumijevanu Pisma koje je nadahnuto Božjim Duhom.

III.

Imamo pravo i dužnost moliti Antunov zagovor, ali nemamo pravo izdati Antunov primjer. Stati pred Antuna znači da nam je stalo plivati protiv struje, biti svojevrsna manjina koja primjerom svijetli i ondje gdje se mrak predstavlja kao žuđeno stanje. Da bi se to moglo nije dovoljno poći i doći u Antunova svetišta, prići njegovim kipovima i slikama, zapaliti svijeću i izreći koju molitvu, odnosno njegovati antunovsku pobožnost ili tradicijsku sjetu za čarima izgubljenog djetinjstva, nego nam sve to mora pomoći da se uvijek iznova damo pokrenuti istim Duhom kojim je Antun bio ražaren i koji uvijek iznova osvaja srca ljudi za novi svijet. Čudesna moć koja se po Antunu širi svijetom znak je Neba koje nikada ne zanemaruje čovjeka. Drugo, Antun je prepoznat kao svjetlo koje razotkriva lažna bogatstva, uklanja laži i na čiju riječ prestaju svađe i sukobi. Riječ je o omiljenom svecu koji nam svjedoči da je moguće povratiti izgubljeni identitet i naći izgubljenu stvarnost u moru stvari koje nas okružuju i koje nas svode na stvari. Antunov primjer svjedoči da je kršćanina dostojno izići iz zatvorenoga i bojažljivoga stanja, nadići sigurnosti i ograničenja, nositi se s prijeporima, uhodanim i besplodnim mehanizmima, nedoumicama i strahovima, predrasudama i mučninama. Ni Antun nije živio u ozračju sklonom promjenama, nego je bilo privučen Bogom koji mijenja nutrinu ljudi.

Zato uz blagdan Sveca svega svijeta, slavnog čudotvorca, sveca koji razumije i pomaže u nemoćima, branitelja pred nemoćima izgubljenosti, dolazimo s molitvom i žudnjom da povratimo izgubljeni odnos prema Bogu, prema drugima i prema samima sebi. Da bi to bilo moguće Antun nas poučava da je potrebno Boga staviti u središte svoga života. Bez toga su uzaludne molitve sv. Antunu za pronalazak izgubljenih stvari, jer nas stvarnost odaje kao bića otuđena od svoga Izvora. Bez Boga sve je unaprijed izgubljeno, a s Bogom su i izgubljene stvari na sigurnom.

← KUDA S KRŠĆANSKOM INICIJACIJOM?

“NE” IZGNANSTVU U AUTOCENZURU →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.