Riječ uz evanđelje 13. nedjelje kroz godinu, 2. srpnja 2017.
NEDJELJNO EVANĐELJE
Mt 10,37-42
»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
***
Pred nama je niz zahtjevnih Isusovih riječi koje obiluju kontrastima. Isus ih je nedvojbeno izgovorio u različitim situacijama. Matej, kako priliči piscu, poredao ih je u jedan niz gledajući pred sobom mučne prilike u kojima se zatekla mlada kršćanska zajednica. Prilike s kojim se suočavala prva Crkva u okviru židovskog društva, posebno izbacivanje iz sinagoge, značilo je uložiti veću pozornost na one Isusove riječi koje u tim stanjima imaju proročku ulogu i daju dublji uvid u izvorni Isusov izričaj. S istom nakanom i mi se uvijek iznova susrećemo. Životne prilike se mijenjaju, ali Isusova riječ nudi priliku da se u svim okolnostima očituje kao životni oslonac.
Danas je to veoma teško, jer živimo vrijeme u kojem su ljudi izrazito osjetljivi na svoja prava, kad se pod pritiskom ideje napretka nalazimo u stanju zagubljenih ciljeva. Osluškujući evanđelje vidimo da je najprije potrebno Isusove riječi razumijeti iz onodobnog konteksta, no sigurno je da današnji duh vremena, ritam života, prevladavajući oblici življenja, kao i kult samoostvarivanja, dovodi do sve težeg razlikovanja laži od istine pa se na žrtveniku samoostvarivanja prinose pogubni prinosi i za sobom ostavljaju opustošene krajolike ljudskog duha. “Istrošeni u trčanju za materijalnim interesima, ljudi nalaze samo golemu prazninu” (Aleksandar Solženjicin).
Cijena učeništva je križ
Isusova riječ nije zakopana u prošlosti. Ne traži od nas da se izložimo nemogućem. Štoviše, omogućuje nam vidjeti kako se to dade živjeti kad se Boga postavi za središte života i kako postaje mogućim ono što nam se čini utopijom. Stoga je očito da se Isusove riječi ni u kojem slučaju ne smiju uzeti kao povod fundamentalističkom razumijevanju kršćanstva ili kao poticaj na preuzimanje obrazaca iz prošlosti kako bi se u ime kršćanstva omogućila ova ili ona poluga društvene moći ili pomoglo u lakšem samorazumijevanju neupitnih veličina i autoriteta. Isusova riječ ne pruža dobrodošlicu ideološkim nabojima, podjelama i obračunima. U svojoj dubini Isusova riječ je nedvojbeno radikalna, pogađa do dna osobe i ne ostavlja prostor za trgovanje, jer nepotkupljivo ukazuju na Božji apsolutni položaj u životu čovjeka. Tek svjetlom vjere sve druge vrijednosti spoznajemo kao relacijske vrijednosti kojima pripada određeno mjesto, ali ne i mjesto koje isključivo pripada Bogu. Bog se ne da zbrajati s drugim vrijednostima. Riječima se dade varati, no to kako živimo pokazuje je li nam ili nije Bog sidrište duše, odnosno temelj na kojem gradimo život.
Biti Isusov učenik, slijediti ga, dati se pokrenuti njegovom riječi i primjerom, kako u prošlosti tako i danas, dovodi do neugodnosti. Biti dostojan Krista – a zanimljivo je kako se to najčešće (i jedino) vezuje uz primanje pričesti! – ne znači biti bez grijeha, imati neki duševni mir iz svijesti da smo “podmirili” Boga. Dostojan je Krista onaj tko Boga stavlja u središte života, pa i pod cijenu kidanja veza, neugodnosti i odbacivanja koja mogu zbog toga nastati. Stoga vjerovati Kristu znači drugačije držanje iz kojeg se lako mogu poremetiti odnosi i naslijeđene sigurnosti. Bilo je toga u ranom kršćanstvu kad je odluka za Krista donosila osudu i gubitak položaja. Ima toga i danas, ali na drugačiji i ponešto lukaviji način. Kad se Isusove riječi iščitavaju u svojoj dubini, onda je jasno da one ne potiču nijekanje obiteljskih odnosa ili bilo koju drugu vrednotu. Staviti Boga na prvo mjesto znak je da živimo iz vjere u Boga koji čovjeka stavlja u središte svoje ljubavi.
Sebe nalazi tko drugima služi
“Izgubiti svoj život” ne znači živjeti nakaradno, otuđeno ili izobličeno. Vjera daje kvalitetu životu, a nije zamjena za život. Stoga “izgubiti svoj život” znači odreći se zadaha okrenutosti sebi i izručiti se Kristovu putu prihvaćanja vlastitog križa – života za druge. Riječ je o radikalnoj promjeni svijesti i praksi koja mijenja poimanje važnosti u životu. Posrijedi je cjeloživotni proces koji se često lomi na našim sebičnim ili grupnim interesima. Prihvatiti križ ne znači strpljivo i s vjerom u srcu nositi teškoće, bolesti i životne probleme. To se nekako samo po sebi podrazumijeva. Drugo, prihvatiti križ ne znači podgrijavati uvjerenje kako nam Bog iz ljubavi šalje probleme (čitaj: križeve) da bi nas iskušavao ili izgrađivao kroz patnju te nam pokazao da samo nevolje dovode do spasenja. Bog ne šalje nevolje niti se raduje ljudskoj patnji. Tko ljubi Krista spoznaje da je najveća nevolja ne biti spreman na nevolje zbog Boga. Upadati u nevolje zbog Boga je razumljiva posljedica nasljedovanja Krista u odnosu prema ljudima. Slijedeći Krista, na način da se ide putem kojim je on išao, ali u prilikama svoga vremena i prostora, to je kršćaninov put.
Cjelovito pripadati Kristu nikada nije bilo lako. Odbacivanja, otpori, nerazumijevanja, podsmijeh i ostalo razumljive su posljedice vidljivosti vjere, tj. života koji je uronjen u odnos s Bogom i koji time ostavlja tragove na sve odnose koje čovjek ostvaruje. Toga uvijek moramo biti svjesni. Kršćanin ne pripada uglađenoj građanskoj religiji s kojom društvo ili država računaju kao sa čimbenikom stabilnosti i pred kojim se ponašaju blagonaklono ili se služe tobožnjom političkom korektnošću. Kršćanstvo unosi u svijet izazove i novosti, prokazuje i ukazuje na zatajenja i otpore, ali na način kako to Krist čini. Nisu kršćani poslani u svijet s ciljem ideološkog posluživanja iz torbe svojih vjerskih istina, nego svjedočiti kako se živi kad se ima uporište u istini, da se vidi kakvo bi lice zadobilo društvo kad bi bilo više životom osvjedočenih kršćana. To je, znamo, zahtjevno, ali i izrazito drugačije od plitkog korištenja kršćanstva za obračunavanje s neistomišljenicima. Pravi neprijatelji nisu ljudi koji se opiru ili osporavaju vrijednost evanđelja. Istinski “neprijatelji” dolaze iz čovjekova srca, nadasve iz srca Isusovih učenika. Moguće je da toga ne budemo svjesni pa se nađemo u stanju koje našom krivicom spriječava da se Božja riječ širi na sve strane.
Usto, svođenje kršćanstva na privatno područje ili na nutrinu, srce, znak je nerazumijevanje njegove proročke snage koja zahvaća u stvarnost i iznutra je mijenja. S druge strane ne smijemo zanemariti da je ljudska nutrina mjesto gdje se susrećemo s Bogom, gdje Božja riječ čisti i podiže čovjeka. Stoga uvijek valja imati na umu da kršćanstvo ispovijeda očitovanje Božje volje u Isusu iz Nazareta. Ne smijemo to previdjeti ili olako shvatiti. Pitanje Božje volje je pogodno tlo za donošenje krivih prosudbi, stavova, sukoba, nerazumijevanja. Nerazumijevanje Božje volje dovodi do različitih posljedica, pa i do odbacivanja Boga u ime nakaradne slike Boga čiju volju se pokušava izjednačiti s životnim nevoljama. Brojni oblici fanatizma kod kršćana rođeni su i odgajani na krivom poimanju Božje volje. A put kojim kršćanstvo ide hoće reći da je u Isusu Kristu Božja volja dobila pojavni oblik. Božji Sin očituje što i kako Bog hoće. Stoga to što Bog hoće, moramo razumijevati kroz razmatranje života Isusa Krista i iz otvorenosti istom Duhu koji je u Kristu djelovao. Nije slovo na papirusu ili koži očitovanje Božje volje. Nije Bog postao tekst, nego je Isus iz Nazareta konačno očitovanje Božje volje i po njemu se ima mjeriti sve ono što Pismo prenosi, jer Pismo za nj svjedoči i po njemu dobiva temelj razumijevanja. Stoga je razumljivo da biti Kristov učenik ima nezaobilazno značenje za pitanje naše volje, jer smo pozvani htjeti kao što Bog hoće i voljom pristati na nasljedovanje Kristova primjera.
Don Ivica Huljev
Glede postavljanja pitanja vrijedi ono što je Bajsić 1975. god. kazao: “Koliko puta je u ovo turbulentno pokoncilsko vrijeme bilo rečeno i pisano kako vjernike ne valja uznemirivati, tj. potresati zajedničku sigurnost, stalnost i jedinstvo u idejama i slikama, pa ni onda kad su stvarni problemi opravdavali pitanja i alternative, tako da se jasno pokazalo kako su stanovita pitanja i pokušaji njihovih rješavanja izvan formulacija što ih većina prihvaća kao temelj svoje sigurnosti daleko manje važni nego upravo ta sigurnost.”
Pozdrav!
Ante Gverić
Izvrsno razmatranje s nekoliko značajnih, tek načetih pitanja kojima treba posvetiti posebnu pažnju. Bravo!