KAKVO SMO TLO?

Riječ uz evanđelje 15. nedjelje kroz godinu, 16. srpnja 2017.

NEDJELJNO EVANĐELJE

Mt 13, 1-23

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

***

Slika sijača, sjemena i tla predstavlja jednu od najdojmljivijih Isusovih prispodobi. Jer nam je veoma poznata, kao i mnoge druge, moguće je prečuti njezinu prodornost, njezino “danas”. Isus, kako je poznato, koristi prispodobe kako bi na neredoviti način, koristeći slike i poredbe iz redovitog života, stavio slušatelje u stav osluškivanja i razumijevanja Božjega kraljevstva. Razumijevanje s kojim prispodobe računaju nije puki intelektualni napor ili vježba, ali se razumijevanje prispodobi nužno služi i intelektom. Nije cilj prispodoba stjecanje znanja, nego mudrost življenja. Nažalost, uvriježeno se misli da se Isus služio prispodobama kako bi na jednostavan način govorio ljudima. Međutim, prispodobe nisu ni banalan ni jednostavan način govora, ponajmanje nisu pobožnjačko štivo.

Riječ potiče krizu

Neuki nisu razlog zbog kojih je Isus koristio prispodobe, jer prispodobe nisu riječ za neuke. Štoviše, prispodobe su izazovniji, prodorniji i zahtjevniji način Isusova govora kojim slušatelja dovodi u krizu, tj. do odluke “za” ili “protiv”. To je slušanje koje se tiče srca i razumijevanja stvarnosti. Ne treba previše isticati da prispodobe imaju čudesnu moć pripovijedanja. Dijaloške su naravi. Tko ih sluša ne znači da ih je čuo; tko ih želi čuti, mora sebe i stvarnost oko sebe staviti u pitanje. Da bi se moglo razumjeti prispodobe, potrebno je biti otvoren stvarnosti koja nas okružuje, dopustiti da nas stvarnost pouči i da nam se otvore oči za ono što oči ne vide. Kako bilo da bilo, prispodobe idu protiv općeprihvaćenoga načina života. Izvode iz mase i traže stav opredjeljenja i prepoznatljivosti. Ne obraćaju se kolektivu, nego pojedincu. Žele mijenjati pogled na život. Stoga su izazov shvaćanju i prihvaćanju. Razbuđuju razum, ali ne računaju samo s razumom. Prije svega, prispodobe pokazuju da se pred Božjom riječju ne može ostati neutralan. Izazivaju na opredjeljenje. Isusove riječi, vezane uz proroka Izaiju, hoće reći slijedeće: Tko ne primi sjeme Božje riječi, taj ostaje izvan njezina utjecaja. Njega riječ ne dohvaća, a onda se ne događa očekivani plod. Usto, sjeme ne prodire na silu. Ne koristi mehanizme prisile ili vanjsku potporu protiv neprikladnog tla. Valja ovdje kratko zastati da bismo uočili ljepotu Evanđelja: u svijetu se Božja riječ pojavljuje na način slabosti. Poštuje ljudsku slobodu i ostavlja prostor slobodi da se opredijeli “za” ili “protiv”.

“Gle, iziđe sijač sijati”

Sijač ne može ostati u kući. Izlazi iz svoga doma i sa sobom nosi sjeme koje sije na otvorenom. Na njivi se sjeme izlaže (ne)prilikama vremena i tla. Bez tla sjeme “šuti”. U spremištu je u izolaciji, a na njivi dolazi na svoje. Rizik susreta s tlom je neminovan. Polazeći smjerom poredbe vidimo svijetli primjer Sijača u svijetu, tj. Boga i sjemena njegove riječ. Prispodoba ne tamni kako prolaze stoljeća. Danas je slušamo svojim ušima i zaključujemo da nam je slijediti Sijača koji izlazi, tj. biti Crkvom koja izlazi i koja se ne zadovoljava sigurnošću svojih povijesnih stečevina i minulih žetvi. Nije nam ostati u spremištu, nego valja ići na otvoreno. Potrebna je Crkva koja izlazi na polja suvremenosti i izlaže se neprilikama koje, istina, ranjavaju, ali po kojima se uvijek iznova vidi da se bez oslonjenosti na Boga ne može doći do punine koju Bog dariva. I danas ima tla, tj. ljudi u kojima Božja riječ ne nailazi na odjek i ne pokreće ih. I danas je potrebno sijati i ondje gdje sjeme neće donijeti roda, gdje jedino Božji pogled vidi uzroke neplodnosti. Mjera Sijačeve velikodušnosti ne može potamniti. Paradoks vjere uvijek iznenađuje. Izvorna novost Evanđelja uvijek rasvjetljava mrak naših izolacija.

“Da” proročkoj snazi Riječi

Sijač obilno “rasipa” sjeme. No, tlo nije “rasipno”. (Ne)mogućnosti tla ograničavaju i guše rast. Iako sjeme dopire do različitih vrsta tla, tek kad iznikne, pokaže se kriza rasta. Bez aktivnog odnosa biljke i tla nema ploda. Tako slikama i pripovijedanjem Isus ukazuje na ljudsko držanje prema Božjoj riječi. Nepovoljno držanje nalazi se oko nas i u svakome od nas. Božja riječ može se primiti samo sa strašću, ali je potrebno i strastveno prianjanja uz nju kad nas dovodi do stanja koja nas izlažu zalaganju i promjenama. Bez unutarnjeg života riječ će teško pustiti korijenje. Iako većina ne prihvaća, ma koliko nam govorili da je bilo kad je svijet bio kršćanski, kod onih koji prihvaćaju, plod je iznenađujuće velik. Iako pod Božjom riječju mislimo ponajprije na svetopisamski tekst, Božja komunikacija s ljudima je mnogo šira i uvijek ima za cilj poticati čovjeka na spasenje (DV 2).

Isusove riječi nikada nisu bile ugodne. Nije izgovarao prispodobe šutnje ili manipulacije. Stoga nam je današnja društvena i crkvena stvarnost bogomdani trenutak iz kojega možemo slušati prispodobu o sijaču. Mnogo je prepreka u nama i oko nas što sprječavaju Božju riječ da urodi, da nas mijenja. Kruti i bešćutni mentaliteti, hladnoća odnosa, kriteriji udobnog i sebičnog življenja, prizemni i površni interesi, religijski formalizmi, klerikalizam i nekritičko dodvoravanje religioznim navikama i autoritetima. Kad se tomu pribroji nastojanje da se ne ispadne iz kruga općeg mišljenja i ponašanja, onda je očito da postkršćansko društvo sve više napreduje. Ići protiv struje, biti manjina koje svoje većinske težnje stavlja na stranu dobra, to je uvijek teško.

Danas i u svojoj okolini susrećemo ljude za koje Bog pripada muzejskim temama ili odrastaju u ozračju koje guši prirođene silnice duše. U svom tom stanju lako se prepustiti depresivnim i obeshrabrujućim uvidima u stvarnost. Pa i crkveni pastiri se lako prometnu u dužnosnike hramskog kulta i servisere folklornog kršćanstva, a slabe proročku službu u Crkvi i svijetu. Zato moramo bdjeti da nam današnje ozračje ne uguši nadu i povjerenje u Božje skriveno djelovanje u svijetu. Ne smijemo se prepustiti sijačima beznađa koji se zaustavljaju nad preprekama rasta Božje riječi, nego se valja uvijek iznova oduševiti tlom koje daje da sjeme donese plod i Sijačem koji sa čovjekom računa bez računice.

← MALENI KOJI SU VELIKI

Trpi li pastoralna strpljivost? →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.