Gospa Gusarica

Uz povratak slike Gospe Gusarice s prve cjelovite obnove (2012. - 2017.)

Među brojnim slavljima Velike Gospe rijetko se kod nas nađe slavlje označeno Gospinim naslovom koji bi se izravno mogao povezati s nekim “ratničkim” Gospinim podvigom. Na prvi pogled bi se to moglo reći za Komižu na otoku Visu, jer se neupućenom putniku, turistu ili strancu slavlje Gospe Gusarice može doimati posljedicom Marijinih ratničkih umijeća. Međutim, nije riječ o bojovnom Marijinom statusu, nego o štovanju koje nas vezuje uz stoljetne teškoće otočnog stanovništva. Naime, Vis je stoljećima bio izložen napadima gusara koji su u prošlosti predstavljali jednu od ozbiljnih prijetnji njegovim stanovnicima. Razumljivo je da je priča o oslobođenju Gospine slike iz gusarskih ralja, kako ćemo vidjeti u potonjem tekstu, predstavljala podloga na kojoj su počivali molitveni zazivi prema Bogorodici kako bi i njih u sličnim prilikama oslobodila iz gusarskih ruku ili iz bilo kakve vrsti nedaća u koje bi mogli upasti. U tom kontekstu je razumljivo zašto je štovanje Gospe Gusarice u prošlosti bilo veoma veliko i zašto se njezina slika smatrala čudotvornom.

Prvi spomen čudotvorne “Gusarice”

Do sada je poznato da se naziv “Gusarica” za Gospinu crkvu u Komiži prvi put spominje 1542. godine. Te se godine taj naziv nalazi u tekstu u kojem se vezuje uz službeni naslov crkve, a to je Pohođenje Marijino (ecclesia siue capella sub inuocatione Visitationis Sanctae Mariae, nuncupate Cursarizza) pod kojim je 1513. hvarski biskup Franjo Pritić (1510. – 1523.) odobrio njezinu izgradnju na zamolbu skupine osnivača koji su potjecali iz različitih slojeva komiškog stanovništva i koji su nad njom stekli pravovlasništvo (juspatronat).

Obnovljeni triptih Gospe Gusarice. Radove na triptihu, pozlaćenom okviru i okviru vratnica niše oltara Gospe Gusarice proveli su djelatnici Restauratorskog odjela u Splitu na teret Ministarstva kulture (56,000,00 kn).

Bula, izdana u Zadru, kojom hvarski biskup Pritić 1513. god. dopušta izgradnju crkve Gospe Gusarice sadrži imena i prezimena osnivača te ističe želju Hvarana i Višana da se u spomenutoj uvali podigne crkva za obavljanje bogoslužja. Istima se daje pravo izbora jednog kapelana koji će u crkvi obavljati bogoslužje, ali ne na štetu jurisdikcijskih prava viškog župnika i župne crkve. Naime, tada je na otoku samo jedan župnik kojem je povjerena briga za cijeli otok. Kasnije se naslov Pohođenja Marijina ne koristi, jer se u dokumentima susreće samo naziv Gospa Gusarica (Madonna di Corsarizza), kao i u zapisnicima triju apostolskih vizitacija. Kako stvari stoje u biskupskim vizitacijama, to tek treba provjeriti.

Kad se razmotri dokument iz 1513. god. ne može se naslutiti neki poseban razlog izgradnje crkve Gospe Gusarice koji bi ukazivao da se crkva gradi u povezanosti sa štovanjem Gospine slike. Najvjerojatnije razlog njezine izgradnje leži u činjenici blizine i pristupačnosti dolaska do liturgijskog prostora, jer je benediktinska crkva sv. Nikole bila daleko. Neki drugi razloga za sada nam nije poznat, iako se povezanost s Gospinom slikom, vezanom uz taj položaj, ne treba zanemariti. Drugo, izvor vode koja prolazi ispod oltara i kroz crkvu kanalima dolazi do bunara u crkvenom dvorištu može predstavljati jedan od razumljivih razloga podizanja crkve na tom prostoru.

Sve u svemu, može se zaključiti da se događaj s gusarima i krađom Gospine slike dogodio najvjerojatnije između 1513. i 1542. god., a možda i prije 1513. god. Da je događaj s gusarima imao velikog odjeka možemo zaključiti iz gore spomenute činjenice da se u kasnijim dokumentima spominje samo naziv “Gusarica”, a potpuno je izostavljen službeni naslov. Ponekad se s pravom moglo sumnjati da je Navještenje (Blagovijest, 25. ožujka) izvorni naslov crkve. Naime, na to bi mogli upućivati dva velika kipa koji tvore prizor Navještenja na glavom oltaru, no ta se slutnja ne može održati na temelju najstarijih dokumenata. Drugo, spominjanje naslova Cursarizza već 1542. g. daje za pravo zaključiti da naziv ne potječe iz vremena nakon 1571. godine, odnosno nakon Uluč-Alijeva pustošenja.

I u dokumentu o potvrđivanju bratovštine Gospe Gusarice, koji potječe iz 1549. god., opet se koristi i službeni i pučki naslov crkve. Međutim, Valierova vizitacija 1579. godine ne spominje pučki naslov, nego bilježi crkvu sv. Marije koju je nedavno sagradila mjesna bratovština. Iduća apostolska vizitacija iz 1603. godine u naslovu crkve navodi pučki naslov – de Cusarizze. Pored razumljivog navoda da je crkva podignuta milostinjom, vrijedno je uočiti da se prema njoj odnose s velikom pobožnošću. Navodeći da crkvu uzdržavaju ribari, može se zaključiti da su ribari tvorili najveći broj članova istoimene bratovštine. Priuli spominje da se bratovština uzdržavala od prihoda dobivenih od ulova koji su ribari davali u naturi. I treća apostolska vizitacija iz 1625. g. spominje crkvu pod naslovom de Cursarizza.

Crkva je još 1603. g., kako proizlazi iz Priulijeve vizitacije, bila bez bočne lađe, odnosno postojao je samo njezin središnji dio. Već 1627. postoji istočna lađa. To nam govori zapisnik vizitacije apostolskog vikara Petra Morarija iz 1627. god. koji na glavnom oltaru crkvi Gospe Gusarice zatiče stanje gotovo jednako današnjem. Krajem 17. st. biskup Zorzi bilježi da se Gospina slika veoma štuje, oko nje i oko oltara se nalazi mnogo zavjetnih darova od srebra i voska, željeza i konopa. (Kad je Morari 1627. god. bio u Komiži jedan mu je od ispitanih svjedoka, Danijel Cezareo kazao da je zadnjih sedam godina ulov ribe u opadanju).

Bratovština Gospe Gusarice

Sasvim je razumljivo da je podizanje nove crkve povuklo za sobom i osnivanje nove bratovštine. Bratovština Gospe Gusarice započela je svoje djelovanje nedugo nakon izgradnje središnjeg dijela trodijelne crkve, odnosno, prateći dokumente, u rasponu između 1542. i 1549. godine. Službeno je potvrđena 1549. g. i tada se spominje 59 članova koji su pripadali različitim slojevima komiškog stanovništva, a među njima je bilo i doseljenika. Iz poznatih dokumenata se po ničemu ne može zaključiti da je riječ o isključivo ribarskoj bratovštini, kao što to ne možemo zaključiti ni iz njezinih pravila.

Oltar Gospe Gusarice, fotografija Petra Ruljančića (Vis, 1888. – Split, 1935.)

Imala je svoja pravila po kojima su bili određeni odnosi, prava i dužnosti. Godišnja skupština se održavala na Svijećnicu (2. veljače) kad bi se, sukladno pravilima, birali novi ili potvrđivali stari dužnosnici: tri gaštalda, dva suca i dva prokuratora. Bratimi su imali svoje bratimsko ruhu – tuniku na kojoj je bio njihov znak s prikazom Gospe s Isusom. Tako odjeveni morali su sudjelovati u procesijama na Veliki petak, Tijelovo, Uzašašće, ali i na sve Gospine blagdane. Gaštaldima je pripadalo pravo određivanja reda u procesijama: tko će što nositi i tko će što pjevati. Na sprovodu pokojnog bratima su također morali sudjelovati te, kako nalazimo i kod drugih bratovština, o svom trošku prenijeti tijelo pokojnog bratima u Komižu do udaljenosti od 100 milja i o svom ga trošku pokopati u Komiži. Izgleda da je Svijećnica (po starome: Očišćenje Marijino, 2. veljače) bio njezin glavni blagdan, a očito je procesija s Gospinom slikom uslijedila osnutkom druge Gospine bratovštine u istoj crkvi, a to je bratovština sv. Pasca (sv. Monike i sv. Augustina), odnosno “Gospe od Utišenja”, jer se tom prilikom određuje da spomenuta bratovština održi procesiju na Veliku Gospu. Još u razdoblju između dva svjetska rata nalazimo da se svake četvrte nedjelje u mjesecu popodne obavlja u Gospe Gusarice pobožnost “Gospi od Utišenja” s procesijom “oko crkve”, i to kao vlastita pobožnost bratovštine sv. Pasca (“Centure”).

Komižani su, kako je to i drugdje bila redovita pojava, tijekom stoljeća ostavljali pojedinim crkvenim naslovima i bratovštinama svoja dobra i time stjecali legatska prava da im se tijekom godine od prihoda ostavljenih dobara služi određeni broj misa. Gospa Gusarica je imala dvije povezane kuće u blizini crkve. Jednu je ostavila Andrijana pok. Blaža Martinisa-“Udovac” 1711. god., a drugu Katarina pok. Ivana Blaževića-“Lamboii”. Tu drugu dugo godina je koristio “remeta” Gospe Gusarice. Osim toga crkvi Gospe Gusarice su pripadala određena zemljišta s kojih je ubirala ugovorene dohotke.

Tijekom godine kapelan je morao služiti dvanaest misa na naslov pojedinih legata, tj. na godišnjicu smrti za dobročinitelja crkve Gospe Gusarice: kanonika Fabijana Ančića, Ivana Mihatovića, Katarinu Marinković, Andriju Mazzocco, Jerolima, Gabrijela i Augustina Pervaneo, Petra Mazzocco, Pavla Marinkovića i Andriju Zanchija. Osim toga, nedjeljom je služio misu za dobročinitelje. Ova su imena davno nestala iz sjećanja živih, a crkve nisu “pale s neba”, stoga je dostojno da ih se barem negdje spomene.

Spomenimo i to da jedina zavjetna slika u komiškim crkvama pripada crkvi Gospe Gusarice. Riječ je o slici kapetana Alibanovića iz 18. st. koji prikazuje gusarski brod u potjeri za manjim brodom, očito gajetom.

Krađa Gospine slike – zapis iz 1627. godine

Apostolski vikar Petar Morari (? – 1652.) donosi prvi zapis o čudesnoj slici 1627. god. Morari je bio kanonik u rodnoj Chioggi, a kasnije biskup u Kopru.

Prvi do sada poznati zapis o gusarskoj krađi Gospine slike iz komiške crkve Gospe Gusarice – a dokumenti je uvijek nazivaju Madonna di Corsarizza – donosi nam veoma vrijedan zapisnik vizitacije apostolskog vikara Petra Morarija iz 1627. godine. Riječ je o dokumentu koji je pohranjen u Biskupskom arhivu u Hvaru i, međuostalim, opisuje onodobni izgled crkve koja je sljubljena s morem. Kad je Petar Morari bio u Komiži zatekao je samo dvije lađe, a to su središnja i bočna lađa s istočne strane. Iako nema podrobnijih podatka o gusarskoj krađi, Morari navodi da su gusari (a Piratis, vulgo corsarris), dva puta ukrali Gospinu sliku, ali je slika opet nađena kod njezine crkve. To je, barem za sada, najstarije svjedočanstvo predaje koja je do danas prisutna u različitim inačicama pučkog kazivanja. Što se doista zbilo, a što je legendarno tumačenje stvarnih događaja, druga je priča.

Zapis don Luke Kuljiša iz 1716. godine

U prijepisu pisma koje je komiški župnik don Luka Kuljiš 1716. g. poslao Višaninu dr. don Antunu Matijaševiću Karamaneu nalazi se zapis o pričama koje su vezane uz sliku Gospe Gusarice. Tekst pisan talijanskom jezikom nalazi se pohranjen u Kaptolskom arhivu u Hvaru. U njemu Kuljiš navodi da je nekom čovjeku po imenu Ivica (Ivizza), a predstavlja ga kao rodozačetnika svih Ivčevića, triput u snu objavljeno da se Gospina slika nalazi na obali, na mjestu gdje je danas crkva Gospe Gusarice. Zatim Kuljiš navodi da neki drugi kažu da je spomenuti krenuo prema Knez-Ratu ribariti “na tunju” te da je prolazeći obalom tri puta čuo glas, pa je njime vođen, našao u maloj špilji Gospinu sliku pokrivenu smrčom. Potom je obavijestio mjesnog kapelana koji je sliku prenio u crkvu sv. Nikole. U njoj je slika ostala dok se nije sagradila mala crkva sv. Katarine u koju je kasnije postavljena. Kuljiš navodi da je crkva sv. Katarine služila kao sakristija i da se na njezinu mjestu kasnije sagradila istočna lađa u kojoj se, kako navodi, častio sv. Ivan Krstitelj.

Priča sa svetom Katarinom je razumljiva. Naime, slika Gospe Gusarice prikazuje mistične zaruke sv. Katarine Sijenske, što navodi i Kuljiš u svome pismu. Tu se priča ne završava. Kuljiš dalje navodi pripovijest o gusarima koji su u dva navrata bezuspješno ukrali Gospinu sliku. Gusari su s galijama prispjeli u Komišku uvalu i pored ostaloga odnijeli Gospinu sliku te pritom zarobili dva mještanina: nekog Borčića i jednog kojem se više nisu sjećali imena. Kad su Turci izlazili iz uvale nisu mogli isploviti. Bacili su sliku u more i pritom je oštetili, a potom se Gospina slika vratila na žalo ispod crkve iz koje su je oteli. Od tada su je mještani prozvali Gospa Gusarica. Potom su je još jednom oteli, a onda se našla na predjelu Ivanda Spila (teško čitljiv toponim!) pa su je odatle mještani vratili na njezino mjesto. Navodi da mu je ovo pripovijedao pokojni don Antun Foretić koji je priču čuo od svoga oca i djeda te od bake iz roda Marinković, a ona je živjela 99 godina. Kuljiš nastoji što temeljitije predstaviti priču pa kao kazivača navodi i pokojnog Andriju Bjaževića i neke starije osobe iz roda Ivčevića. Navodi da im se može vjerovati jer uživaju povjerenje u narodu.

Poruka na leđima ribara i čudesna pomoć u obrani Visa

Osim ovoga zapisa imamo zanimljiv novinski članak Vinke Bulić u Novom dobu od 26. lipnja 1931. u kojem nalazimo izrazito legendarna kazivanja u obradi pučke mašte. “I doista, duboko se u Komiži štuje Gospa Gusarica, čija je slika bila dva puta po pola prelomljena i od divljih gusara opljačka i ugrabljena” – zaključuje Bulić. U tom kratkom i dojmljivom članku donosi kazivanje komiške starice Lukrice koja navodi je gusare “na Punti kneza Rata napram Stupišću” zateklo nevrijeme te su Gospinu sliku prelomili i bacili u more. “Ali u taj čas svi oslijepiše, a brod udari o klisuru, razbije se i potone, dočim Gospa dopliva natrag na žalo i ribari je postave na svoje staro mjesto. Drugi put se dogodi isto i tad je puk nazva ‘Gusaricom’. Ali jednog dana ukaže se Ona nekom ribaru, kad je lovio ribu i reče mu da kaže ‘kurotu’ neka joj zgradi kapelu. Ribar podje u župnika, al ovaj nikako neće da mu to vjeruje. Tad se Gospa ponovno ukaže ribaru i reče mu isto, al župnik ni da čuje, još mu se naruga veleć: – Neka ti Gospa to napiše. Treći put ukaže se ona ribaru i veli mu neka ide i svuče košulju, a župnik da će na njegovim ledjima pročitat šta je zapisano. I dodje ribar i skine košulju, a župnik pročita slovima ispisanu želju Gospinu na ledjima ribara. Sad se ovaj uvjeri, a ribar navuče košulju, no župniku se učini da nije dobro zapamtio sve riječi i zamoli ribara da ju čas skine – a kad tamo – ledja čista ni slova više nema na njima. Župnik se sad ponovno uvjeri o čudu Gospinu i zauzme se svim žarom da joj se što ljepša crkva zgradi.”

Procesija s likom Gospe Gusarice u večernjim satima na Veliku Gospu u Komiži. Gospina slika se skida s oltara i postavlja u okvir za nošenje u procesiji te se ukrašava zavjetnim darovima vjernika. Procesija kreće iz Gospine crkve, prolazi obalom i nastavlja se do crkve Gospe Žalosne (Nova crikva) odakle se istim putem vraća na mjesto polaska. Tijekom blagoslova sa slikom pjeva se tri puta zaziv: “Odvjetnice naša, moli za nas!”

Osim tog dijela legende, zanimljivo je da članak prenosi priču o čudesnoj pomoći Gospe Gusarice u obrani Visa od talijanskog brodovlja u Viškome boju 1866. godine. “I stara Lukrica sada prenosi čudesa Gospina na tvrdjavi Humac. Talijani su već bili osvojili Vis i gostili se na svojim ladjama, kad Gusarica brže preleti na tvrdjavu, koju su naši vojnici bili napustili i nadje tamo još jednog bolesnog vojnika. Ona mu zapovijedi odmah da ustane i da puca iz topova. – Slab sam i nemoćan, a topovi prazni – veli vojnik ženi koju nije poznavao. – Brže, brže, sve je spremno, samo pucaj, topovi su puni – uvjerava ga Gusarica. I on se pridigne, osjeti se jakim i ispali. Prvi hitac povije sve na neprijateljskom brodu. Drugi hitac presječe sidro, a čim to ugledaše ostali brodovi, počeše uzmicati. Još i danas – veli Lukrica – viri sidro iz ‘porta inglese’ a naši momci pivaju: Magnarema viteški se brani / Talijane i bije i rani / Na Stupišće nemogoše doći / Jer im Humac bio u pomoći!” Uz tu priču mudro i suvislo zaključuje Bulić: “Čemu kidati koprenu maštanja, sa jezgre istine, koju ti jednostavni ljudi ovijaju oko svojih slavnih dogadjaja?”

Nešto kasnije imamo rukopisni zapis Višanina i komiškog župnika don Pave Tomića iz 1935. g. U jednoj uredovnoj knjizi zapisuje komišku legendu u ovom obliku: “Ne daleko od položaja današnje crkve, neki je ribar našao tu sliku u grmu mirte. Gospa mu se javila i reče da saopći župniku da je tu i da joj se tu sagradi crkva. Župnik tomu nije dao važnosti, već sliku uzme i ponese u crkvu maticu ‘Mujstir’. Iz Mujstira se slika sama povrati na ono isto mjesto, gdje bijaše sagrađena prvobitna kapela. Gusari gusareći našim morima u dva su navrata pokrali kapelu i odnijeli tu sliku, ali nemogavši nikako izaći iz luka bijahu prisiljeni da tu sliku bace u more, koja se je svaki put vraćala na svoje staro mjesto. Na to bude crkvica proširena i slika postavljena na njezino mjesto gdje se je ‘ab antico’ štovala.”

Obredi i sporovi oko obreda

Procesija s Gospinom likom u Stepinčevoj ulici ispred Nove crikve

Kapelan bratovštine Gospe Gusarice imao je obvezu slaviti misu svakog blagdana i pritom održati propovijed. Tako se jutarnja misa održavala u Gospe Gusarice, a župna misa u prijepodnevnim satima u župnoj crkvi sv. Nikole. Zbog udaljenosti župne crkve, kako nam govore zapisi, misa u Gospe Gusarice, koju je slavio njezin kapelan, bila je izrazito posjećena.  Iz zapisa koje nam je ostavilo 19. st. znamo da se po običaju svake subote “pred čudotvornom slikom” pjevale Gospine litanije i da je ta pobožnost bilo veoma posjećena. U crkvi Gospe Gusarice je župnik obavljao i druge obrede, kao što su večernje i propovijedi, jer je crkva pristupačnija nego li je to župna crkva. Zato se često navodi kao sužupna (conparrocchiale, Semi-Parrocchiale) ili pomoćna (succursale) crkva, jer su se u njoj obavljali obredi koji pripadaju župnoj crkvi.

Po svemu sudeći položaj ovih dviju crkava dovodio je do toga da je posjećenost mise u Musteru bila manja pa se tomu doskočilo odredbom. Naime, dokumenti pokazuju da je postojao spor oko termina nedjeljnih i blagdanskih misa u crkvi Gospe Gusarice, pa i nakon izgradnje crkve Gospe Žalosne. Biskup Riboli donosi 1780. g. odluku – a donosi nam je Liber Commisiae – da se tek poslije podizanja na župnoj misi u župnoj crkvi smije zvoniti za misu (pro Missa Capellana) u crkvi Gospe Gusarice i crkvi Gospe Žalosne. Iz toga je jasno da je osim nedjeljne i blagdanske mise u Musteru tijekom prijepodneva bila misa u Gospe Gusarice i misa u “Novoj crikvi”. Odredba je, istina, već bila donesena kod pohoda Ribolija 1776. g., ali se očito nije poštivala.

Epigram velebnog rukopisa Liber Commisiae kojeg je 1784. god. sastavio Komižanin don Nikola Borčić. U poznatom prijevodu Veljka Gortana glasi: Epigram domaćem čestitom čitaocu. Ova knjiga, ljubljeni čitaoče, na jednostavan način prikazuje vrlo brojne prošle zgode zajedničkog nam zavičaja. Naučit ćeš sve što budeš htio, no neka te želja drži toliko dok tvoja bistra pamet ne upozna zgode našeg zavičaja. Stoga dobrostivo svrati pogled na moj trud, molim te lica oblivena suzana. Zdravo!

Biskup Toma Rovetta je u pohodu 20. svibnja 1703. odredio da se u Gusarice zvoni poslije Glorije u Musteru, a ako se to ne poštuje, onda slijedi kazna od 25 dukata koji će pripasti katedralnoj sakristiji. Ujedno određuje da se za župnu misu u Musteru zvoni tri puta, a za misu u Gusarice jednom prije mise. Poziva se na odredbu sinode održane u vrijeme biskupa Cedulina kad je određeno da ni jedna privatna misa ne smije početi prije velike mise u župnoj crkvi.

Komiški prvopričesnici s don Dušanom Nazorom 1947. godine kod crkve Gospe Gusarice.

Kad je riječ o obredima u Gospe Gusarice nailazimo na šutnju dokumenata. Tek iz 1907. god. dolazi nam jedan zapis da se blagdan sv. Antuna Padovanskog u 9 sati slavi pjevana misa u Gospe Gusarice, a popodne je bilo pjevanje “života”, večernja i procesija s kipom, potom blagoslov s Presvetim. Ujedno se navodi da toga dana malo tko radi. Na Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, pjevana misa je bila u 9 sati, popodne večernja i kratka procesija “oko križa” s relikvijom te se u njoj slavi i Gospa od Zdravlja, 21. studenoga. Osim toga u crkvi su se slavili: sv. Ivan Trogirski (14. studenoga), sv. Katarina Aleksandrijska (25. studenoga), sv. Barbara (4. prosinca) i sv. Antun Opat (17. siječnja). Tih dana u rano jutro pjevao se “život” i bila bi tiha misa.

Članice Djevojačkog društva Srca Isusova pred crkvom Gospe Gusarice sa župnikom don Pavom Tomićem (Komiža: 1935. – 1943.)

Povijesni poučak: ribari važniji od kupališta

I evo nas do jedne poučne zanimljivosti. Povijesna su zbivanja često prožeta malim događajima koji ukazuju na mentalitete koji su neusporedivo drugačiji od današnjih. Stoga je vrijedno navesti stav župnog crkvinarstva iz 1927. godine u kojem su bili župnik don Juraj Braičin, Petar Mardešić, Franjo Ivčević i Vicko Marinković. Zaključili su da u odgovoru komiškom Društvu za poljepšavanje mjesta priopće svoj stav glede ustupanja terena za izgradnje javnog kupališta na crkvenom zemljištu zapadno od crkve Gospe Gusarice. Na sjednici 3. travnja 1927. godine zaključuju: “Kad bi ribari navlastito tratari iskazali svoje negodovanje ovom ustupu i dokazali potrebu pomenutog tla za steranje svojih mreža i trata, koje su tlo i dosada upotrebljavali, tada crkovinarstvo neće ustupiti teren Društvu za poljepšavanje mjesta zbog shvatljivih razloga”. Naime, Društvo je u veljači 1927. izrazilo mišljenje “da je jedino podesno mjesto za tu stvar žalo zvano ‘pod Sv. Antuna'”, te je predložili da se dotično crkveno zemljište ustupi na livel od 29 godina ili da se proda.

Ljetni prizor i pogled na crkvu Gospe Gusarice

Ovo posebno ističem jer je povezanost ribara i komiških crkava kroz povijest bila veoma velika. Sve do osnivanja župnog crkovinarstva 1818. g. predviđeni prihodi od ribarskih ulova dijelili su se na dva jednaka dijela: za udržavanje župne crkve sv. Nikole i za uzdržavanje crkve Gusarice. Pod ribarskim ulovom misli se na ljetne mreže te se navode ulovi srdela, skuša, lokardi, inćuna i šnjura.

 

← Velika Gospa u viškom svetištu

Pukotine, rane i opraštanje →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.