LJUBAV SAZRIJEVA PRAŠTAJUĆI

Riječ uz evanđelje 24. nedjelje kroz godinu - 17. rujna 2017.

NEDJELJNO EVANĐELJE

Mt 18, 21-35

Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

***

Koliko god nam se čini da smo napredovali, da bi nam preci s pravom zavidjeli, prije ili poslije, a nadasve u nesporazumima i sukobima, podmetanjima i mržnjama, vidimo da je u prvom redu napredovala tehnika, ali ne i mi s njom. Stari utezi ljudskih navika, stari čovjek u nama, ne mijenjaju se izvanjskim zahvatima. Glede toga uvijek smo na početku, ma koliko pohađali kure “iscjeljenja”. Čim nam netko stane na žulj, kad nas netko povrijedi, kad smo izloženi nepravdi i omalovažavanju, kad nije zadovoljena naša pravda i pravičnost, kad je poljuljana naša slika o nama samima, kad je netko ugrabio ono što nama pripada, bude se u nama razumljivi otpori i obrambeni mehanizmi te se pokaže kako je teško slijediti put Isusa Krista koji “na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio”.

Pa ipak, lako je slušati i govoriti o Kristu, pa i s ambona, ali nije lako živjeti na način iz kojeg se vidi da ga slušamo, da njegova riječ u nama odjekuje i donosi odlučujuće korake iz kojih se vidi da se vodimo Bogom. Pokrenuti srce, doseći više na putu približavanja Isusu Krista, nikada nije bilo lako, pa nije ni danas, a neće biti ni sutra. Tehnološki napredak često dovodi do bulimije srca, jer nove tehnološke mogućnosti, a na njima smo Bogu i ljudima zahvalni, ne polučuju rast cjelovitog čovjeka u kojem bi se našlo mjesta za Božju logiku praštanja, tj. za srce Evanđelja – milosrđe.

Iako nas nitko ne može zamijeniti u našoj odgovornosti i nitko ne može umjesto nas živjeti naš život, očito je da okolnosti u kojima živimo ili slabe ili olakšavaju prianjanje uz Krista. Nije to izlika. Ne možemo se izvlačiti na okolnosti, ali je očito da s njima treba računati. Zgodno je to uočio kardinal Ravasi kad je kazao da se danas nalazimo u stanju anoreksije vrijednosti, nutrine, značenja i etike. Ti mudri uvidi mogu nam pomoći da budemo budni za rast vlastitog srca i nužnu otvorenost Božjem djelovanju u nama. Uvijek je bilo teško praštati i tako će zauvijek ostati. Opraštanje se teško probija. Ne događa se preko noći, ali uvelike uklanja mrak iz naših odnosa. Često nam izgleda čudnim da netko ne oprašta drugome, a onda se nađemo u stanju u kojem na vlastitoj koži vidimo kako je teško praštati i otvarati zatrpane putove međuljudskih odnosa. I nije to naš današnji problem. S tim su se nosili ljudi svih naraštaja.

Iz kruga Isusovih učenika iznjedrilo se Petrovo pitanje u kojem se zrcale drevna traganja rabinskih škola za odgovorom na pitanje o granici praštanja. Petar nam je time veoma sličan. Čak i nama izgleda razumljivim da bi trebala postojati kakva-takva mjera praštanja, ali kad se ona probije, onda bi trebalo stati i podići zid. Međutim, Petar, koji čak probija onodobnu granicu od tri puta, ne pita Isusa o smislu praštanja, nego se njegovo pitanje sužava na koliko puta bi trebalo oprostiti. Isus ga dovodi na drugu razinu. Nije stvar u broju, jer količina i smisao opraštanja se međusobno isključuju. Opraštanje nije tehnika, nego dinamika srca. Za opraštanje se ne ide u školu interesa ili diplomacije, nego u školu Božjega srca. I nije to nešto patetično i sladunjavo, nego uvijek iznova teško i izazovno. Teško je jer se naša priroda budi, jer se opraštanje doživljava kao poraz, kao ismijavanje, jer se naši prirodni mehanizmi trebaju nadići i slomiti, a Evanđelje bi htjelo da se vodimo Božjim pogledom na čovjeka koji čovjeka pretječe praštanjem. Teško, teško, ali nije nemoguće. Da je moguće, posebno kad su udarci neočekivani i veoma bolni, vidi se na koži Isusa Krista.

Isus Petru ne daje “precizan” odgovor, jer ga želi odmaknuti od naslijeđene logike iz koje dolazi Petrovo pitanje. Pred Petra donosi priču. Stavlja ga pred izazov jedne prispodobe iz koje se vidi kamo ga Isus vodi. Kao da mu njome poručuje: Petre, kad prihvatiš da je Bog drugačiji od ljudskih predodžbi, da su njegova mjerila drugačija od naših, kad budeš gledao na svijet i čovjeka u njemu Božjim očima, onda ćeš spoznati da Božja ljubav nema mjere, da nas Bog jednako i bezuvjetno ljubi i onda kad smo u grijehu. Ali ne samo to, priča otvara novi pogled na nas same. Bez toga priča bi se svela na usko gledanje.

Da bi se razumjelo kamo Isus vodi Petra potrebno je krenuti od svijesti da se Božja ljubav ne može zaslužiti, da nas Bog ne ljubi zato što smo to mi zaslužili, nego da moramo odrasti u školi Božjega prihvaćanja kako bismo se osposobili za umijeće praštanje koje nas uvodi u iskustvo Boga na zemlji. Drugo, moramo uvijek bdjeti nad vlastitim poimanjem Boga, jer se može dogoditi da se u nama nastani kriva slika Boga, da se klanjamo bogu-idolu, a ne Bogu Isusa Krista. Posebno moramo bdjeti da nam u tomu ne bi kumovale klasične religijske predodžbe koje mogu iskriviti sliku Boga, kao i naše naslijeđene predodžbe koje se temelje na projekciji ljudskih odnosa i feudalnih uloga. Kamo smjera Isusova riječ u prispodobi o okrutnom dužniku vidimo iz njezina početka. Započinje kao i mnoge druge prispodobe s riječima: “kraljevstvo nebesko je kao kad”. To ne smijemo zanemariti, jer pričom Isus govori o Božjem kraljevstvu, otvara vrata za svijet novih međuljudskih odnosa unutar našega svijeta i otvara uvid u naše mogućnosti. U njoj nas susreće sa slikom gospodara koji je svome sluzi oprostio izrazito veliki dug, no onaj komu je oprošteno nije se pokazao milosrdnim prema svome dužniku koji mu je dugovao mali iznos. Otpušten mu je dug, ali se nije upustio u duh opraštanja. Opraštanje, dakle, ne polučuje nužno promjenu drugoga, ali ga na to obvezuje. Bog koji oprašta ne oslobađa me odgovornosti da i ja tako činim drugima. Dužnik iz Isusove priče nije promijenio srce. Opraštanje ga nije oduševilo da i sam bude takav. Kad je trebalo oprostiti mali dug svome bližnjemu, bio je nemilosrdan.

Opće je poznato da će se dug iz Isusove priče promatrati kao grijeh. No, je li to primjereno i dostatno? Dugo smo i predugo na takav način navikli sužavati Isusovu prispodobu o nemilosrdnom dužniku. Nema dvojbe da se pod dugom iz Isusove priče ima misliti i grijeh kao zao čin, ali je potrebno promatrati pod dugom i grijeh propusta. Bogu više dugujemo pod vidom neostvarivanja poziva na koji smo pozvani, na odbijanja poticaja njegova Duha. Dug pred Bogom je naše stanje u kojem srce držimo u prigušenom stanju i ne trudimo se činiti da Božja prisutnost u svijetu po nama bude još više djelatna. Mislim na sva ona zatajenja misli, riječi i djela kad smo više slijedili sebični smjer i unosili u svijet učinke grijeha koji su drugima slabili vid za Božju blizinu u svijetu, za lijepo, dobro i istinito. Naš dug pred Bogom više je u stanju srca i življenju kao da Boga nema, nego u deklarativnom nijekanju Boga. Stoga jednom zauvijek treba izbiti iz glave da bi bilo tko i bilo gdje mogao biti uzor u praštanju. Jedini uzor i motiv opraštanja je Bog. Sve drugo ne drži vodu, jer će se kad-tad pitanje opraštanja svesti na pitanje mjere, okolnosti, taktike, diplomacije, psihologiziranja, itd. Radi Boga, kako bi stari znali reći, predstavlja jedini kriterij. Ali ne radi Boga u smislu izbjegavanja Božje srdžbe ili kazne, nego jer ne može biti promašaj ono ponašanje koje odgovara Božjem pristupu ljudima, koje se naslanja na Boga i Bogom pokreće. Božje opraštanje uključuje poziv na obraćanje, a obraćanja nema bez pravde i istine.

← Pukotine, rane i opraštanje

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.