Među dojmljivije slike kojima se želi približiti razumijevanje Crkve u suvremenom svijetu ubraja se slika svjetionika i slika baklje. Na tom tragu posebno je dojmljivo kako se njima služi isusovac Antonio Spadaro. I sam će reći da se ponešto konzervativniji katolici radije vezuju uz sliku Crkve-svjetionika, dok će oni ponešto progresivniji – ma koliko ti pojmovi ne odgovaraju naravi Crkve – više pristati uz sliku Crkve-baklje. Naime, svjetionik je redovito na kopnu i ukazuje na sigurnost i opasnost. Ne pomiče se. Valja ići prema njemu da bi se uočilo njegovu “poruku”. S druge strane, baklja također svijetli, ali valja ju uzeti i s njom krenuti na put. Njezina je uloga da nam osvijetli dio puta kojim ćemo ići, da bude s nama na našem putu i da nam bude sredstvo kojim se rasvjetljava mrak svijeta. Dakako, jedna i druga slika odgovaraju naravi Crkve. Bilo bi suludo misliti da je dovoljno samo jedno, jer Crkvi je svojstveno i jedno i drugo značenje.
Ako to vrijedi za Crkvu u cjelini, onda se to može reći i za svakog njezinog člana. Svjetlo vjere koje bi trebalo isijavati iz nas dano je svijetu da ukazuje na sigurnosti i opasnosti, da ne bježi od poslanja kad izgleda da se promijenio plovni put, da prati ljude na njihovu putu i da im ulijeva sigurnost. Svjetlo vjere trebalo bi ponajprije doprijeti do srca, a pamet do glave. I jedno i drugo nužno je potrebno. Danas neodgodivo, a bit će potrebno i sutra. Kršćani, srećom, nisu izvan svijeta. Sve radosti i nade, muke i tjeskobe dotiču ih i pozvani su na njih odgovoriti. Budnost nas uči da su mnogo opasnije prerađevine koje se lažno predstavljaju kao svjetlo i kao pamet, da se estradna svjetla mnogima doimaju kao zora bolje budućnosti. Kad je tomu tako, onda krenimo na put.
Poznavatelji psiholoških podloga na kojima se temelje i oslanjaju naša turistička kretanja znaju da je nemoguće očekivati porast kritične svijesti kod većine domaćih ljudi koja bi pomogla da se umno i budno postavimo prema prošlim, sadašnjim i nadolazećim odrednicama života u turističkim mjestima. Razloga je više. Uvelike kumuje naš mentalitet i karavana naslijeđenih obrazaca ponašanja. Usto, po naravi stvari, većina se ne bavi pitanjima koja zahvaćaju u dubinu, a kad stvari krenu po zlu, onda se većina čudi nad onim o čemu je manjina odavno govorila i najčešće bila ismijavana te okrivljuje neku drugu manjinu. I tako se to smjenjuje kroz cijelu povijest. Najprije se proroke ubija, a onda im se podižu spomenici. Uostalom, zar je opravdano očekivati da većina pokaže interes za pitanja koja dovode u pitanje neupitne obrasce ponašanja, općeprihvaćena očekivanja, stremljenja, kao i smjer kojim smo se zaputili, a, jer to dobro znamo, odustajanje od zadanog smjera bi pojedincima smanjilo “kesu” i sve što je s njom povezano. Da se to izbjegne, gazi se sve i sva, pa i ponos i dostojanstvo, a pojedine teme i osvrti više su stvar dekora, a manje potrebe.
Priliv kapitala po sebi nije loš. Međutim, jer nas iskustvo uči i mudrost opominje, kad se kapital udomi u zapuštenoj duši, kad nađe svoje sluge, nužno povlači za sobom infantilizaciju poimanja života, jer teško se nositi sa zavodljivom slašću novca i s njim povezanog osjećaja moći koju sa sobom nosi. Razbuđeni um razumljivo će se pitati o smislu stečenog kapitala i nastojat će da kapital ne ovlada njime. S druge strane, probuđena gramzljivost i poistovjećivanje s onim što se posjeduje, kao i pogubni osjećaj da nam pripada sve što i drugima, uvlači nas u okove kapitala koji kad-tad nama zagospodari i postaje kriterij po kojem se ravnamo u životu. Požudna moć kapitala lako dovodi do stanja u kojem ljudi lako žrtvuju svoju individualnost i kreativnost kako bi bili dio neupitnog ponašanja, “đira”, većinskog stremljenja, itd. Što je kod nas požudna moć kapitala proizvela na planu urbanizma, to ne treba isticati. Tek će nadolazeća desetljeća otvarati oči za uvide koji će otkrivati posljedice površnog i gramzljivog “širenja” koje je uvelike opustošilo građansku svijest koja se vezivala uz pripadajuću arhitekturu.
Istina, nije riječ o lakoj temi. O ovome je bolje i ne govoriti, jer je odveć bolno i izaziva mučninu, a osim papira, rijetke dotiče. Čini se da nam je nužno potrebno shvatiti: vrijeme klasičnih imperijalnih presizanja dio je prošlosti velikih sila, no na svakom prostoru, jučer i danas, nedvojbeno je opasnija kolonizacija duše vlastitim iluzijama, pa i onima u vezi turizma. S tim u vezi valja reći: sanjati glamuroznu budućnost života u turistički privlačnim destinacijama na našim otocima znak je da smo potpali pod kolektivnu iluziju o zaradi kao ključu kvalitete života o kojoj bi dobra psihoanaliza želja mogla imati pune ruke posla, posebno neke Lacanove smjernice.
Možemo mi gledati kroz prste, praviti se da ne vidimo, no već nas sadašnjost demantira. Opipljivo se dade kušati uzduž naše obale i otoka, gdje susrećemo naselja u kojima, iako su na kopnu, turistička privreda donosi slasni obol, ali ne uspijeva zadržati mlade, već se postupno pojedina mjesta pretvaraju u isušena korita kojima je nekada prolazila rijeka života, a iz njih bjesomučno bježe mladi koji očekuju više od života. Mjeriti kvalitetu života količinom novca nije nova napast, no u svakom je vremenu žilavo budna. Stoga, ako se netko s pravom želi uvjeriti zašto i u kolikoj mjeri je danas duša ugrožena, ma što tko pod dušom mislio, onda se uvid u stanje duše neće dobiti iz pogleda na broj ljudi u crkvenim klupama ili listajući statistike primljenih sakramenta, nego iz politike, pa i one koja se odnosi na turističku privredu i razvoj. Najbolji prostor na kojem se vidi kako danas stvari stoje s dušom nedvojbeno je politika. Riječ je o prostoru na kojem duša “gine”. No, nije politika sama po sebi smrt duše, nego je politika prostor na kojem se vidi tko u nama vlada i tko s nama vlada. Tim je jasno da se stanje duše najbolje vidi na području političkih planova i programa, bitaka i rovarenja, strančarenja i opiranja, zakulisnih igara i naivnih očekivanja, što je neodvojivo od duhovnosti i duha vremena.
Lako se dogodi da se to ne želi priznati, da se duhovnost dijeli od politike, no to je nemoguće. Iako se danas pojam politike krivo shvaća, njezina narav je pozitivna i za kršćanina obvezujuća. Stoga se za vjeru, ukoliko se misli na nasljedovanje Isusa Krista, a ne na neko pobožnjačko duhovnjaštvo ili hipnotsko prakticiranje obreda, može govoriti da je »politička«, jer nije moguće pripadati Kristu bez evanđeoske odgovornosti za svijet. Kršćani su “dušobrižnici” u svijetu, jer Kristova ljubav potiče da se pristupa problemima svijeta, da se bude bliz ljudima na način da se nikada ne zanemari duša bez koje čovjek gubi sebe. Dakako, ukoliko smo vlastitu dušu izručili Kristu.
Bili bismo slijepci kad bismo kazali da se danas ne primjećuje umor od ukazivanja za dubinu problema, na prave probleme, na ono što većina ne vidi kao problem, na vladavinu banalnosti. Možda bi stvar bila lakša kad bi se prema tim ukazivanjima, procjenama, kritikama i osvrtima odnosilo s podcjenjivanjem ili obrazloženim osporavanjem, no danas nije riječ o tome. Riječ je o ravnodušnosti koja se hrani banalnošću i životom u kojem vlada veliko “ne” moralu kao takvom.
Izgleda da nam opet treba čuti moćnu proročku riječ Ivana Illicha: Lako se može predvidjeti da će strojevi koji oponašaju čovjeka prodrijeti u svaki aspekt ljudskog života i da će takvi strojevi natjerati ljude da se ponašaju kao strojevi. Nove elektroničke naprave doista tjeraju ljude da s njima ‘komuniciraju’ u kategorijama stroja. Sve ono što strukturalno ne odgovora logici strojeva, bit će djelotvorno uklonjeno iz kulture kojom dominira njihova uporaba. Ponašanje poput stroja čovjeka prikovana uz elektroniku umanjit će njegovu dobrobit i dostojanstvo, a to će, za većinu, dugoročno postati nepodnošljivo. Opažanje mučnih posljedica programirane okoline pokazuje da ljudi u njoj postaju nemarni, nemoćni, narcisoidni i apolitični. Politički proces prestaje funkcionirati jer ljudi više nisu u stanju vladati sobom; oni traže da se njima upravlja. (Vernakularne vrijednosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2013., 95.)
S tim u vezi, vodeći brigu o našem društveno-političkom okolišu, kao i o stanju vjere, glasno se pitam: je li 150. obljetnica organiziranog turizma u gradu Hvaru, odnosno obljetnica utemeljenja Higijeničkog društva, prigoda da se ponajprije na nacionalnoj razini krene s temom turizma pod vidom strateškog odnosa u koji se ima uključiti sva pitanja života? Bilo bi smiješno da državne institucije slijede način kojim Crkva slavi svoje obljetnice u kojima se najčešće ne vidi put u budućnost. Ne želeći nikomu zanijekati pravo da u svom domu radi kako najbolje umije, bilo bi oskudno svesti proslavu na manifestaciju turističke promidžbe. Valjalo bi mnogo više, bolje i cjelovitije, a nadasve tako da se vidi kako se može i mora graditi odgovorniji pristup životu koji je postao neodvojiv od turističke privrede. Ima kod nas ljudi, volje i pameti da se stvar drugačije postavi, da se obračuna s turističkim mitovima, no potrebno je žar koji je u njima, kao i kritičku snagu uma, staviti u središte interesa, da ražari “periferna” pitanja i odmakne se od novca kao jedinog pojma dobiti u turizmu. Odgovorno ponašanja nužnije je no ikada, jer već vidimo koliko nas košta neodgovorno oponašanje koje se osvećuje u zimskim mjesecima. Izgleda da bismo se končano trebali pozabaviti istinskim dušobrižništvom.
Tekst je objavljen u: Kruvenica, br. 42, god. XI, rujan 2017., Hvar.
Don Ivica Huljev
Zahvaljujem na Vašem osvrtu i još bih dodao ovo:
Ako promišljanja o turizmu barem i puževim korakom mogu doprinijeti bistrenju pojmova, promijeni i pomicanju pogleda, uznemiravanju i suprotstavljanju gledišta, onda je to u našoj učmaloj klimi mnogo. Mislim da je na mnogim mjestima već kasno za velike i kvalitetne zahvate, što mi je, istina, bolno izgovoriti i, vjerujem, drugima čuti. Ponegdje ima još vremena za popravke, ali se tomu teško nadati u kontekstu našeg mentaliteta.
Loše demografsko stanje i odljev mladih i stručnih članova lokalnih zajednica, pored svima nama dragih ljetnih kulisa i šminke, više me potiče da na stanje gledam kao na pompozne barokne sprovode u kojima ni zlatovezom protkan baršunasti pokrov nije mogao sakriti istinu da je pod njim mrtvac.
Lijep pozdrav!
Boško Budisavljević
Bravo don Ivica !
Malo je ljudi koji u ovoj euforiji od eura iz turizma vide dalje i kritičnije. Vaš apel je vrlo vrijedan, ako pretpostavimo da ga hrvatski katolici čitaju, a pogotovo slušaju. No znamo da je broj kritički mislećih ljudi vrlo malen a i da je pripadnost vjeri, odnosno deklariranost kao vjernik vrlo lepršava. Malo ih je koji vjeru stavljaju ispred vlastitog ega i vlastitih eura.
Koliko je malo brige na Visu, suštinske brige za budućnost otoka vidljivo je gotovo na svakom koraku. Razvojne strategije imaju i Vis i Komiža, ali su one vrlo općenite i ne uvažavaju specifičnosti otoka ni njegove posebnosti.
Ja sam okorjeli ateist, ali ovaj Vaš članak, a čuo sam da su i drugi izvrsni je za svaku pohvalu, ali bi se više trebao čitati a pogotovo primjenjivati.
Čestitam i pozdravljam
Boško Budisavljević,
Vis – Zagreb