Lijepo vrijeme, novac, dobra volja i pripreme omogućili su nastavak radova na obnovi Mustera (lat. monasterium = samostan), odnosno dvaju krovišta stambenog dijela Mustera koji se naslanja na župnu crkve sv. Nikole u Komiži. Riječ je o istočnom dijelu bivšeg benediktinskog samostana u kojem je kasnije, po svemu sudeći, živio poslužnik župne crkve (“remeta”). Komižanima je taj prostor poznat pod nazivom “kuhinja”, jer se u jednoj od prostorija nalazi “komin”, a toj će ulozi prostor i nadalje služiti. Domaćima je dobro poznato da se u tom prostoru redovito objeduje kad se uređuje crkva za Veliki tjedan, što predstavlja još jednu od sastavnica arhitektonskog sklopa sadržanu u lokalnom pojmu Muster. Naime, Muster je arhitektonski sklop koji danas u sebi sadrži: župnu crkvu sv. Nikole, groblje (u crkvi je zadnji ukop obavljen 1822. god.) i obrambeni dio iz benediktinskog i mletačkog razdoblja.
Kao i prošlih godina, radove na Musteru izvode djelatnici građevinskog poduzeća XIA INŽENJERING d. o. o. iz Splita pod vodstvom Konzervatorskog odjela u Splitu i gratis nadzorom arhitekta Ante Mardešića iz Komiže. Za ovogodišnje radove je Ministarstvo kulture odobrilo iznos od 180.000 kuna, dok će se ostatak predviđenih i, dakako, nepredviđenih radova podmiriti doprinosima župljana, odnosno Komižana.
Zbog velikog novčanog iznosa sanacijski radovi vrijednih crkava nezamislivi su bez državnih sredstava, pa tako i obnova Mustera. Međutim, Muster, kao i mnogo drugih zdanja, nije pao s neba, nije ga podigla ova ili ona vlast, nego je, barem od kraja 16. st., dograđivan i obnavljan doprinosima domaćeg stanovništva, zaslužnih pojedinaca (npr. legat Mate Ivčevića), te, što je važno istaknuti, od ulova ribarskih mreža, kao i iz sredstava mjesnih bratovština.
Danas smo gotovo posvuda dionici drugačijeg mentaliteta po kojem se mali broj ljudi identificira s crkvama-građevinama koje su u našim naseljima pa se to odražava i na mali broj osoba koje su, sukladno mogućnostima, spremne doprinijeti za vlastite crkve, što je, znamo, vidljivije u mjestima s rastućom turističkom privredom i, dakako, općenito na otocima, za razliku od, primjerice, župa Dalmatinske zagore gdje je po tom pitanju svijest neusporedivo drugačija od svijesti prosječnog otočanina. Čast iznimkama! Ima više razloga da je tomu tako, no to je područje vrijedno zasebne analize koja mora uključiti poznavanje povijesnih uzroka.
Odnos prema sakralnoj baštini nedvojbeno govori da je važnije i dugoročno smislenije kad se u bilo kojoj lokalnoj zajednici što veći broj ljudi uključi u obnovu svojih vjerskih objekta, nego kad se to rješava državnim ili lokalnim proračunom. Možda će netko reći da je to primitivno, da to nije u skladu sa standardom današnjeg načina življenja, no razlog je krajnje jednostavan: bez spremnosti na izdavanje za vlastitu crkvu, očito smo na tragu iskorjenjivanja iz zavičajne svijesti o pripadnosti. Čuvajući crkve, ma koliko to nekomu zvučalo sablažnjivo, čuvamo sebe!
Da ima onih, bilo domaćih bilo iseljenih otočana, koji imaju i plivaju u novcu, a za vlastitu crkvu ne bi izdvojili ni jednu jedinu kunu, ni jedan jedini dolar, pa i ne osjećaju da se to njih tiče, jer po njima bi se ionako sve moglo rasuti, to nije samo prisutno na otocima, nego i drugdje. U takvoj klimi, gdje su rijetki uznemireni nedolično održavanim i zapuštenim vjerskim objektima, priča je završena, a put u narcističku i samodopadnu religijsku praksu potpuno je otvoren.
(Za lokalne pratitelje bloga donosim nekoliko fotografija tekućih radova na Musteru.)
Odgovori