Posvuda je zavladao svjetovni advent. Negdje više, negdje manje, ali njegov utjecaj polagano raste. Udružio se s potrošačkim mentalitetom u kojem su reklame novi evanđeoski ulomci, a spasenje se traži u kupovnoj moći. Raduje se svjetovni advent svakom hotelskom gostu. Nisu mu mrske visoke kategorizacije smještajnih kapaciteta. Okusi i mirisi domaćih proizvoda tražena su roba. Gradovi se po njemu dijele na one s boljom i one s lošijom ponudom. Za Zagreb se već poslovično kaže da je meka adventskog turizma. Očekuju se nove kreacije i svakojake inovacije. Već viđeno polako zamara, a traži se nova priča. Jer, znamo, uče nas posvuda da priča prodaje proizvod. Blještavilo svijetlećih ukrasa, omota, proizvoda, pjeva i gesta po trgovima i ulicama naših gradova – a svake godine je toga sve više – ima nešto zajedničko s našom prirođenom strašću za sjajem u službi prekrivanja mraka. Kao i inače, pod izlikom lijepoga i ugodnoga uklanja se pozornost na svakodnevno, jer tko može reći nešto protiv lijepih trenutaka, ugođaja i zadovoljnih ljudi, posebno u vremenu brojnih neizvjesnosti.
Beznačajnost adventa
Advent potrošnje, ponude i potražnje, advent turističkih zajednica i lokalnih samouprava, marketinga i grafičkih rješenja, nameće se kao jedno od umješnih sredstava zarade i potvrda umješnog upravljanja ljudskim željama. Pa tko bi mogao biti nasuprot događanja u prosincu? Povod izlasku, druženju, okupljanju, pjesmi i veselju uvijek je dobro došao. Unijeti vedrinu u zimske dane nije loše. I tko zna što bi se sve moglo reći. Izgleda da nabrajanju ne bi bilo kraja, jer svjetovnom adventu “neće biti kraja”. Sve rečeno vrijedit će i iduće godine. Tako nam postaje sve jasnije da smo ušli u novu društvenu paradigmu kojoj nema konkurencije i koja se vezuje uz stil tekuće modernosti. Pa tko bi svjetovnom adventu moglo oduzeti privlačnu moć? Pa kako i bi kad to i nije advent. Ono što se naziva adventom daleko je od smisla liturgijskog adventa.
Čim se malo zagrebe ispod površine predbožićne scenografije, lako se vidi da svjetovni advent mnogo govori o našoj zapadnjačkoj nestrpljivosti, otporu prema čekanju, želji da ovdje i sada dođemo do lijepih ugođaja, da se što više nađe razonode, zabave i razbibrige. Sve treba postići odmah. Nema iščekivanja. Ako je pak iščekivanje neprijatelj ljudske sreće, onda se kreće u lov na prava. Svjetovni advent govori o dosegu zapadnjačkih utjecaja, ali istovremeno oblikuje novi duhovni reljef sadašnjeg trenutka. Žudnja, iščekivanje, rast i napor prema cilju duboko su povezani sa smislom kršćanskog života i tu liturgijski advent ima svoje uporište, jer budi pozornost za Božji dolazak. Advent nas stavlja u stav osluškivanja Božje prisutnosti u svijetu. Stoga se jedna od ključnih zadaća adventa tiče naših očiju i srca. Prepoznavati Boga u svijetu, razabrati njegove poticaje i korake u buci svijeta koju stvaramo svojim nadmetanjima, bilo bi premalo kad se ne bi za Boga odlučivali. U tom nas smjeru advent odgaja. Podržavati i održavati žudnju postalo je odbojno, jer kad se nešto hoću, onda se to mora odmah postići. Istinski duh adventa nas odgaja za trijeznu postupnost, rast putem malih koraka koji se probijaju prema punini. Kad bismo smisao adventa vezali isključivo uz predbožićno razdoblje, bilo bi to promašeno. Advent govori životu i govori o životu.
“Stražaru, koje je doba noći?”
Podsvijest u nama nikada ne miruje. S blizinom Božića budi se u nama ponešto od njegove hipnotske moći. Kroz sjećanja i uspomene misao probija do jaslica. Poznati prizori kućnih i crkvenih jaslica postaju ujedno i prozori duše. Ponegdje se u njima nađe pastir koji spava, usnuli čuvar ovaca. San nije rijetkost kod biblijskih ljudi. Štoviše, u Pismu san svjedoči Božju budnost za čovjeka i ljudsku slabost. Za Petra, Jakova i Ivana, trojicu Isusovih učenika, znamo da ih je svladao san u Getsemanskom vrtu. Nisu budno pratili Učitelja u molitvi i iščekivanju njegova uhićenja. Oči su im se sklapale te ih je obuzeo san. Za pastire je pak rečeno da su “pod vedrim nebom čuvali stražu kod svojih stada”. Tko je od njih bdio, a tko spavao, nije rečeno. S vremenom su mašta i umijeće umjetnika iznjedrili lik pastira koji spava i pastira koji je našao počinak uz vatru. Upravo u ozračju svjetovnog adventa lik pastira koji spava mogao bi se uzeti kao slika društva u kojem se nalazimo. Štoviše, mogli bismo reći da smo dio društva pod narkozom, općom anestezijom.
Izdvojeni od stvarnosti, rastreseni i dezorijentirani, usnuli u svoje paralelne svjetove, nezainteresirani i ravnodušni, često ne vidimo koliko smo izloženi manipulaciji i gubimo osjećaj za stvarnost. I nije to samo obilježje društva u cjelini, nego i Crkve koja često u mnogim svojim članovima ne svjedoči krsno preporođenje, već moć svjetovne narkoze. Često smo omamljeni slasnim zalogajima udobnosti religijskog formalizma i tradicionalizma pa u nama slabi moć proročke prodornosti u društvu. Sav sjaj svjetovnog adventa na tragu je društva pod narkozom koje duboko spava u svojoj rastresenosti i neprepoznavanju stvarnosti u njezinoj istini. Svjetovni advent samo je dio opće anestezije koja svjetovnom kulturom življenja Boga nastoji staviti u službu naših interesa kao da bi Bog bio promotor slike naše veličine. Svjetovi advent, kakvim nam se očituje, nije u javnosti radi Boga, jer kad je nešto radi Boga, onda je Bog u službi osobnog obraćenja, odmicanja od maski, licemjerja, prekrivanja, lažnih bogova, religijsko-političkih mitova i klanskih privilegija. Sintagma “društvo pod narkozom”, uzeta iz misli don Fabija Rosinija, može nam pomoći u izražavanju općeg obilježja zapadnjačkog života koje ni u kojem slučaju nije strano našim stranama.
Moć društvene narkoze slabi kritičku moć rasuđivanja i potiče neosjetljivost. Nju prati i sekularizacija. Jedno i drugo dovodi do slabljenja budnosti za odgovoran odnos prema trenutku u kojem živimo, za povjerene talente kojima smo obdareni na službu osobnog i zajedničkog rasta. Svojim liturgijskim ritmom advent svjedoči da nije moguće ići naprijed bez ukorjenjenja u prošlosti. Biti ukorijenjen u prošlosti i robovati prošlosti nije isto. Ideologizirana slika budućnosti, kao i mitologizirana slika prošlosti, daleko su od adventskog iščekivanja koja se oslanja na Boga. Pospanost, drijemež, san i narkoza samo su slike stanja koje advent želi kritički preispitati i reći nam gdje nas Bog danas očekuje, gdje bi trebalo biti težište naše pozornosti. U svojoj dubini advent je zainteresiran za našu pozornost. Rasuđivati što se s nama zbiva, gdje smo i kako se ophodimo u sadašnjem trenutku, jedna je nosivih poluga adventa. Biti i ostati pozoran za Božji prolazak znači suočiti se s kvalitetom naših interesa. Tko adventskim očima gleda na život zna da mu se mijenja pogled, da vidi na način kako Bog gleda na svijet.
Sve što je ovdje napisano daleko je od bilo kakve osude. Riječ je o pogledu koji prepoznaje našu zajedničku umreženost koja nas prokazuje u našoj nevjerodostojnosti i nekritičkom slabljenju vjerničkog identiteta. Do izražaja ima doći uvijek nova snaga adventskih poticaja koji idu ruku pod ruku sa željom da ne budemo uspavani u ravnodušnosti i da ne odumre ni najmanji trag nade u Božje “da” čovjeku. Advent koji u središte stavlja naše “gušte”, naše interese i naše hirove, nikako, pa da je i ne znam koliko puta optočen pobožnim frazama, pjesmama i željama, neće polučiti vjernički učinak. Samo iz istinske strasti za Bogom, proročkog nemira, žudnje za Božjom blizinom u svijetu, moguće je umrežiti ljude i polučiti plodnost koja izgrađuje. I ne treba se bojati reći “ne” svjetovnom adventu.
Gospodo, hvala vam! Radije biramo mrak katakomba, nego blještavilo vaših trgova!
Odgovori