Tragom božićnih propovijedi biskupa Badurine
Već nekoliko godina u Hrvatskoj se ponegdje bilježi pad masovnijeg broja vjernika na misi polnoćki, osobito mlađih i djece. Saznanja o tomu crpim ponajviše iz osobnih kontakata sa svećenicima, pa je time, razumije se, isključen sveobuhvatni pregled našeg domaćeg stanja. Razlozi koji tomu kumuju, barem kad se promatra jedno područje, višestruki su i složeni. Motivi odlaska na polnoćku, koji su obilježavali razdoblje komunističke getoizacije, danas su uglavnom postali suvišni i istrošeni. Polnoćka se, blago rečeno, više ne doživljava kao trenutak identifikacije s ovim ili onim određenjem, nije prostor “dešpeta”, pa ni legitimacije osobne pripadnosti narodnom, tj. kolektivnom tkivu, posebno ne zavičajnom identitetu. Kad se navedeno promotri u kontekstu današnjeg, našeg vremena – a vrijeme tvore ljudi – možemo reći da su osjetno praznije klupe na polnoćkama očiti vjesnik novih buđenja i novih stremljenja.
Razdoblje 90-ih godina 20. st., prožeto ratnim, političkim i društvenim zbivanjima, imalo je posebnu težinu. S njom se rađao i održavao odnos prema polnoćki. Bilo bi suludo ne priznati da se taj odnos nije hranio društvenim kontekstom, što se danas lako vidi po smanjenom interesu, iako ne posvuda u jednakoj mjeri. Zanimljivo je da, kao ni 90-ih, tako ni danas, u javnim medijima nismo imali obilje sadržaja koji bi ukazivali na proročku dimenziju božićnog otajstva, na ono kritičko i izvorno vjerničko u Božiću, osobito nismo imali ukazivanje na političku dimenziju božićne duhovnosti koja se i danas u propovijedima teže probija. Kao da je bilo dovoljno dovesti Božić na ulicu, dati mjesta pjesmi, pa da sve bude u najboljem redu. Međutim, ulica je nametnula svoja pravila i više nije moguće ne računati s uplivom ulice. Cijena je plaćena i sada se valja nositi s novim izazovima.
Nije na odmet reći da rijetki razbijaju glavu zbog toga. Sjećam se da smo ponekad u užem krugu studenata raspravljali o tome, ali rijetko i s rijetkima, jer rijetko je tko takve razgovore smatrao životno važnima. Štoviše, ni danas nije drugačije. Prosudbe stanja više su se doživljavale i doživljavaju kao mlaćenje prazne slame, nešto naduto, umišljeno, pomalo i oholo, jer ljudi ionako to ne traže, njima je potrebna – kako je “milicioner” u legendarnoj epizodi “Borbena ponoćka” definirao župnički posao – “uslužna djelatnost”. Dakako, tko nije pogođen ovom temom, tko u njoj ne prepoznaje pitanje svoga identiteta, tomu će biti teško pojasniti da se ovdje ne radi o pukim teoretskim pitanjima, da se kroz prizmu Božića vide krize kojima smo izloženi.
Dovoljno je podsjetiti da se u medijima nakon 90. godine uglavnom predstavljao i poticao folklorni sloj Božića, nekadašnje i naslijeđeno slavljenje blagdana, posebno na selu u sprezi sa seoskim običajima. Javnost se hranila isključivo populističkom slikom Božića kojom se, barem podsvjesno, htjelo legitimirati novonastalo društveno stanje i dati oduška zbog desetljeća u kojima je bilo odstranjeno slavljenje Božića u javnosti. Dio vjernika, tj. dio članova Crkve, nedvojbeno je smatrao da će u javnosti ozvučen Božić sam po sebi polučiti božićnu duhovnost u javnosti i potiho su se nadali da je moguće vratiti stanje iz 30-ih godina 20. st. Međutim, kad bi to tako bilo, onda nas povijest ne bi poučavala svojim lekcijama i ne bismo se suočavali s brojnim pokazateljima koji to opovrgavaju. Medijski sadržaji 90-ih godina, posredovani u krugu božićnih blagdana, najčešće su nudili sadržaje koji su se bavili pitanjem kako se nekada slavio Božić i kako je slavljenje preživjelo do danas, dok su rijetki sadržaji u medijima prokazivali na što bi nas Božić trebao obvezivati na osobnoj i društvenoj razini. Ta je razina posadašnjenja Božića ostala preživljavati u propovijedima i vjerskim časopisima. Ostala je ondje gdje je cijelo vrijeme komunizma i bila – u crkvi i kući. Dalje od toga nije odveć stigla, a i ne vidi se da bi mogla.
Vratimo se polnoćki. Stari koncept je urušen i novi odnos prema polnoćki govori da smo u novonastaloj, sekularizacijskoj situaciji kušali potrošački koncept Božića. U tom smislu valja reći: to što su danas u pojedinim sredinama jedan dio mladih privukle adventske kućice pa su radije ostali u uličnoj “liturgiji” božićne noći, ne treba nas čuditi. Ono što je nekada polnoćka značila na društvenoj razini, to su danas tzv. adventski sadržaji na trgovima i ulicama. Doživljaj crkvenog prostora, koji je često doslovce hladan, kao i liturgijski sadržaji prožeti tradicijskim božićnim pjesmama, ne mogu konkurirati zavodljivoj moći ulične liturgije ili kućnog ozračja u kojem topao i ukrašen dom, stol opremljen jelom, oku ugodan ekran i uhu prihvatljiv zvuk donose više ugodnog doživljaja, a svemu kumuju medijski sadržaji koji već u adventu stvaraju ozračje svjetovnog Božića. Kad se sjetimo kako su danas pojedini domovi ukrašeni, a imao sam prilike vidjeti nekoliko slika iz domova mlađih obitelji, zanimljivo je da u nekima od njih više nema jaslica, onda je jasno da se iselio jedan sadržaj, a udomio se drugi, važniji. Ni najbolja katehizacija, duhovne obnove, zahtjevane mise i pobožnosti nisu moglo dati ono što jedino može dati evangelizacija ljudske nutrine. Dakako, nije svjetovni Božić došao svjesnim izborom, nego podsvjesnim uštimavanjem s društvenim silnicama koje nastaju posljednjih godina i koje su donijele na površinu bipolarno shvaćanje Božića. Izbacio nam je svjetovni Božić na društvenu površinu naše vjerničke pličine te jasno govori da nije moguć prijenos vjere kao da bi vjera bila poput rada na arheološkom lokalitetu.
Zanijekali bismo istinu kad ne bismo priznali da je bilo odrješitih glasova koji su 90-ih ukazivali na opasnost podvojenosti u proslavi Božića. Ima ih i danas. No, jedan od velebnih glasova, koji i danas zrači snagom svježine, bio je glas šibenskog biskupa Srećka Badurine (1930. – 1996.). Na Božić 1992. god. u šibenskoj će katedrali reći: “Mi se nakon jednog razdoblja kada je to bilo potisnuto nanovo želimo punim bićem i punim plućima, osobno, obiteljski i cjelovito narodno i državno, napajati na toj baštini Božića koja je obilježila našu kulturu i cjelovitost bića našeg naroda. Ali, prilagoditi se i nanovo usvojiti sociološke elemente božićnog shvaćanja i ponašanja lakše se i brže ostvaruje nego unutarnje susretanje, prihvaćanje i ukorjenjivanje svojega bića i svoga života u onoj bitnoj unutarnjoj tajni i sadržaju Božića, utjelovljenju Sina Božjega. Kao da postoje dva ritma, ovaj vanjski – društveni i onaj unutarnji – osobni u kome se istinski ostvaruje susret Boga i čovjeka, susret čovjeka i Boga u Isusu Kristu.”
Još snažnije, proročki, progovara na Božić iduće, 1993. godine. Njegovo motrište ogleda se u tada izgovorenim riječima: “I Božić se vraća. U ovim patničkim i prognaničkim godinama Božić se vraća i u Hrvatsku, u naše gradove, u naša sela. Vraća se na širom otvorena vrata, od najjednostavnijih naših obiteljskih sredina do javnog života, do političkog života, do društvenog života. Božić se vraća. I mi možemo reći: ‘Radujte se, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin se vraća.’ Moramo ipak pitati, vraća li se na ono pravo mjesto koje je njegovo: u dušu, u srce, u savjest, u žarište našeg osobnog, duhovnog života, vraća li se tamo odakle proviru sve misli, svi osjećaji, odakle se ravna svim našim životnim stavovima i svim našim ponašanjima? Za njega nije dovoljno da se vrati na neki vanjski način, u vanjštinu naših društvenih običaja, i našeg društvenog života. On ide ravno u srž. On ima mjesto u samoj biti, intimnosti, čovjekove osobe i svega što čovjek jest i što čini. Smijemo li mi pitati sami sebe, svoj narod, svoju Crkvu, naše obitelji, naše mlade, naše starije, sve naše ljude, smijemo li pitati: da li se Gospodin vraća na razvaline duhovnog, moralnog, obiteljskog života?” Tako je govorio biskup Badurina. I njegov govor ostaje svjedočanstvo vremenu i svjedočanstvo vremena o čovjeku koji se nije opravdavao vremenom. Njegova propovijed na polnoćki 1994. god. nosi slične upitnike. “Grijeh se pretvorio u krepost. Tami se govori svjetlo. Laži se klanjaju kao istini” – kazat će Badurina na sam Božić, i te bi riječi dobro došle za naslov ovog teksta.
Ozdravljenje svjetovnog Božića nije moguće, jer svjetovni Božić ne računa s Bogom, nego sa čovjekom. Zahtjevi tržišta imaju svoja pravila, a na nama je da povećamo strast za božićnom duhovnošću, jer novi način proslave Božića, ma kako ga nazivali i potiho maskirali, dovodi do novog formalizma koji za sobom ostavlja veću i dublju pustoš. Mnogo toga se zbiva iz navike, kao i čestitke koje obiluju frazama. A Božić je poziv na iskorak, na odricanje od sebičnih interesa te ne može biti puko građansko slavlje, kao neko kalendarsko određenje. Svjetovni Božić se prometnuo u samoobožavanje ljudskih odnosa i tobožnju proslavu obitelji koja se predstavlja kao da je riječ o glamuroznim likovima s reklama kod kojih je stvarnost potpuno nestvarna. Međutim, ako se u Božiću slavi dolazak Boga među ljude, onda se valja zapitati o bogovima (idolima) koje izabiremo kako bismo došli do samostvarenja i o našim odlukama u prilog ljudskog dobra. Može li se slaviti Božić ondje gdje se sve satire i podređuje da bi se došlo do što veće karijere, moći i ugleda, gdje se Boga zaobilazi, a dodvorava Herodu? Može li se slaviti Božić ako se ničim ne pokazuje da nam je stalo do mira o kojem pjeva božićna noć, ako su nam draže ideološke utakmice i napetosti, a ničim ne pokazujemo da nam je stalo do čovjeka koji je njima zarobljen? Božića nema gdje se njeguje ravnodušnost, pa i ona unutarcrkvena koja se hrani nostalgijom i slijepim prizivom na bogohulno i nevjerničko načelo “uvijek se tako radilo”.
Jakša Maroević
Gotovo je nemoguće ne složiti se s pokojnim biskupom Badurinom i don Ivicom. Obojica pogađaju “u sridu”. Nije lako ni nešto dodati gornjem tekstu, osim možda male nadopune o ulozi vjerničke “elite”, kako laičke tako i službene crkvene.
Bojim se da je ova “elita” početkom devedesetih prošlog stoljeća bila toliko impresionirana ostvarenjem samostalne hrvatske države, a posljedično i demokracije i pune slobode ispovijedanja vjere, da je pojedine zaslužnike za ostvarenje tog “višestoljetnog sna hrvatskog naroda” izdigla “iznad razine oltara” i na taj način doprinijela da je vjera tretirana kao jedan nužni, ali folkorni dodatak naciji, koja je privremeno preuzela primat nad vjerom.
Ova “elita” ako i nije poticala ovo stanje, svojim nečinjenjem mu je pripomogla i na taj način dokazala svoju nedovoljnu zrelost i nespremnost da se u ključnim povijesnim okolnostima postavi vjerski ispravno.
Za vjernika je Bog, a time i vjera uvijek na prvom mjestu u usporedbi sa svjetovnim zaslužnicima, pa ma kako velike njihove zasluge bile.
Nadati se je da će ljudi kao duhovna bića s vremenom stvari postaviti na pravo mjesto, te da će uprkos šarenilu trgovačkih centara i adventskih kućica, vjeri a time i Božiću vratiti onu ljudsku toplinu koja grije dušu i širi ljubav među ljudima.