Stari “Ivanečki intervju”, kojeg sam jučer prenio, urodio je zanimljivim pitanjem i još zanimljivijim odgovorom u Glasu Koncila. Objavljen je božićnom broju 1968. god. Budući da s minulim godinama pitanje nije “umrlo”, dobro ga je susresti kao svjedočanstvo u prilog boljem slavljenju liturgije, posebno u sadašnjem trenutku kad se virtualnim putem mnogi oduševljavaju za potrošene crkvene tradicije (čitaj: arhivsku liturgiju, arheologiju), a sve se teže nose s Tradicijom koja uključuje razvoj i s razvojem neizostavno produbljenje razumijevanja Pisma.
U GK od 3. studenoga izašao je intervju s ivanečkim župnikom vlč. Habdijom. Značajne su riječi vlč. Habdije s obzirom na hrvatski jezik u liturgiji. Rekao je da se boji da se sve ne vulgarizira kad bude sve razumljivo, pa će ljudi izgubiti poštovanje što su do sada imali. Dobro to govori vlč. Habdija, i svi novotari morali biste se zamisliti u te riječi. Bog je misterij, i služba Božja mora imati u sebi nešto otajstveno, mistično, a ne da bude sve razumljivo, često vulgarno, pa smisao i značenje liturgije pada, ljudi gube i ono malo poštovanja prema Crkvi što su do sada imali. Ovo se tiče i oltara licem prema narodu što toliko forsirate. Pojedine radnje na oltaru moraju biti tajanstvene, a ne otkrite. Inače postaju smiješe, a autoritet pada. Svećenik mora na oltaru jesti i piti, i te se radnje ne smije otkriti nego pokriti velom tajanstvenosti, jer inače dijelovi liturgije postaju smiješni.
Zašto su “sekreta” (tajne) postale javne? Riječi pretvorbe, koje završavaju formulom “tajna vjere” nisu više tajna nego se govore glasno. A to mora biti najtajanstveniji dio svete mise. Proučite malo odgovore tog seoskog svećenika koji radi na terenu, a daleko je od visokih formula Koncila i Nadbiskupije, pa ćete vidjeti da u mnogome ima pravo, da je bolje ići starim brazdama koje su ocrtala stoljeća. Crkva pada u istu pogrešku koju pokazuje Komunistička partija. Sve novo hvali se na sva usta, a staro se kudi, a kad ono novo postane staro, onda se i to kudi. Bolje je da se držimo parole: NIHIL MUTETUR! Vjernici, Zagreb
Dragi “vjernici”, sve naše dosadašnje iskustvo osvjedočuje nas da anonimna pisma potpisana na sličan (pluralni) način ne potječu od grupe, nego od pojedinaca koji želi stvoriti dojam da iza njih stoje mnogi. Želite li da vas uzmemo ozbiljno, potpisujte se punim imenom i adresom. Znajući ipak da niste usamljeni zastupnik takva mišljenja, osvrćemo se na vaše pismo.
Vi, dakako, imate pravo na vlastito mišljenje, ali vas moramo upozoriti da vas u ovome slučaju to mišljenje stavlja protiv II Vatikanskog koncila, dakle protiv službenog stava Crkve. Zatim, vaše mišljenje o potrebi tajanstvenosti da bi se sačuvalo dostojanstvo misterija, izražava silno nepovjerenje prema misteriju. Ako je sva misterioznost kršćanskih tajni u tome da budu izrečene nerazumljivim jezikom i zakrivene leđima, onda su to umjetni a ne pravi misteriji. Ako bi trebalo čuvati takve misterije, onda bi bilo još uputnije da ni svećenici ne uče latinski, jer kako će oni, jadnici, vjerovati misterij i poštivati ga, ako ga baš moraju razumjeti i spoznati da je, kako vi kažete, vulgaran? Tajna vjere je tajna VJERE, a ne tajna “hokus-pokusa”. Zatim, vi držite da je smiješno – jesti. Da se svećenik mora sakriti kad jede na gozbi zajednice. Tako je mišljenje i urodilo time da je kroz stoljeća izumro običaj masovnog pričešćivanja kod mise. Kasno je sad zastupati i braniti takvo mišljenje: trebalo se javiti nekoliko sati prije Posljednje Večere. Ovako je Isus ustanovio misu kao gozbu, a na gozbi se – jede. I to nije smiješno.
Koji se stavljaju pod parolu “Nihil mutetur!” (Ništa mijenjati!) nalaze se u najbližoj opasnosti da otpadnu od živog tijela Crkve, da stvore sektu. Tako su redovito u prošlosti nastajali rascjepi (shizme) i hereze. Crkva je kao živo biće rasla i razvijala se, a oni koji to nisu shvatili, morali su zaostati hvaleći okamenjenu prošlost.
Mateo Bratanic
Zanimljiv, premda izmišljen interview: http://www.aldomariavalli.it/2018/01/16/intervista-a-papa-gregorio-magno/