Kad je Muster bio tijesan

Tragom neostvarenog projekta izgradnje nove župne crkve u Komiži

Viđenja tvojih proroka
bijahu varka i laž,
oni nisu objavili krivnju tvoju
da te od izgnanstva odvrate.
Varali su te utvarama
lažnim i zamamnim.
(Tuž 2, 14)

Riječ prije riječi

Otočna naselja, bilo veća bilo manja, s pravom se diče svojim povijesnim pričama i ostvarenjima. Često je riječ o minulim prilikama koje s nama danas nemaju mnogo poveznica. Drugo, razumljivo je da svako vrijeme ima svoje okolnosti, interese i brige, no vrijedno je nad njima zastati kao nad ključem razumijevanja sadašnjih i budućih putanja duha. Prošlost svedena na turističku priču, čini se, unosna je i ima svoje opravdanje, ali je daleko od pedagoške uloge u vidu odgoja sadašnjih i budućih naraštaja. Zaborav prošlosti nije toliko mučan koliko je mučan zaborav zaborava. Dakako, potrebno je to gledati takvim očima, a u tomu smo različiti. Stoga se uvijek vraćamo čovjeku kao ključnom čimbeniku prosuđivanja, jer stanje svijesti je uvjet svih uvjeta.

Iako može izgledati da je riječ o igri riječi, riječ je o mentalnom stanju bez kojeg se ne može razumjeti prostor zavičaja. Družeći se s dokumentima prošlosti svaki put se zapanjim kad se susretnem s onima izvorima koji bacaju novo svjetlo na prošlost i, dakako, relativiziraju naš današnji pojam napretka i tobožnje elite. Dug prema precima, ako se to smije tako kazati, nije u pukom znanju o prošlosti ili u unosnom politikantstvu na njihov račun. Dug prema precima je u jednoj vrsti htjenja u potomcima. Htjeti imati izoštren sluh za razumijevanje sadašnjeg stanja nije moguće bez uvida u prošlost, bilo bližu bilo daljnju. To bi, čini se, bio dug kojega bismo trebali biti svjesni. Nad time, dakako, treba istodobno bdjeti, jer se pozivanje na prošlost može prometnuti u nemar spram izazova vremena ili se može koristiti kao puko sredstvo plitkih zavođenja u ime boljih vremena ili radi otupljivanja kritične svijest širih masa.

Ljudi izoštrena duha s lakoćom vide da u Hrvatskoj dobrim dijelom robujemo naslijeđu oblikovanom u vremenu u kojem je kriterije kvalitete i napretka oblikovala komunistička ideologija i s njom povezana oligarhija. U tom se razdoblju – a ono se izjednačavalo s napretkom, točnije ostvarenjem najavljivane svijetle budućnosti – pojam napretka vezivao uz gospodarska ostvarenja i rastući standard. Navedeno, razumije se, nije pohvala sadašnjem stanju. Dapače, doprinosi boljem uviđanju šupljina neoliberalnog koncepta i potrošačkog kapitalizma. Vladavina površnosti, gluposti i ispraznih fraza dobrim je dijelom polučila u minulom režimu otpor prema prošlosti, a danas to čini bez ikakavog otpora. Naslijeđeno onečišćenje kriterija kvalitete najbolje se vidi u našim današnjim društveno-političkim nadmetanjima koja bi se mogla nazvati „tržištem šupljih fraza“ (Francis Wheen). Epidemija neznanja i pošast tobožnjeg znanja – o čemu zgodno govori Damian Thompson – danas je poprimila neslućene razmjere. Na tragu rečenoga potonji tekst želi izazvati nova pitanja i poljuljati sigurnosti koje to nisu.

Prijelomi u sjeni Velikog rata i sloma Monarhije

Prvi svjetski rat (1914.-1918.), masovna iseljavanja i općepoznati ekonomski razlozi proizveli su stanje u kojem je postalo suvišnim ostvarenje brojnih građevinskih zahvata s kojima se računalo početkom 20. st., pa i projekt izgradnje nove župne crkve u Komiži. Nije novost da su iseljavanja u prekooceanske zemlje najjasniji pokazatelj burnog vremena i civilizacijskih mijena na našim prostorima. Nakon Velikog rata krenula su najveća iseljavanja, iako su prva započela još u 19. st. Da bismo dobili kakvu-takvu sliku o iseljavanju potrebni su nam zapisi. Jedan oskudan zapis dolazi nam iz ožujka 1913. god., odnosno prije rata, kad je komiški župnik don Juraj Braičin izvjestio Biskupski ordinarijat da se u posljednjih pet godina iselilo oko stotinu Komižana, najviše u Bellingham, San Pedro, San Francisco, Chicago, te u Argentinu i Čile. Uglavnom odlaze, kako navodi, muževi i mladići, a rjeđe cijele obitelji. Spominje i odlazak djevojaka, ali radi se o djevojkama koje se u Americi namjeravaju udati za naše ili strance.

Pojava filoksere (žiloždere) – na Hvaru se pojavila 1909., a na Visu tijekom rata – proizvela je gospodarsko posrnuće dalmatinskih težaka. Poratno razdoblje bilo je obilježeno općim siromaštvom i talijanskom okupacijom. Lov plave ribe tijekom rata bio je u prekidu. Što je takvo stanje značilo za onodobnu Komižu, nije potrebno isticati. U tom i takvom društvenom i ekonomskog kontekstu mnoge gospodarski napredne ideje s početka stoljeća izgledale su kao daleki san. Propašću Austro-Ugarske Monarhije cijeli jedan svijet je nestao, a drugi se rađao u porođajnim bolima. Stabilno razdoblje posljednjih desetljeća austrijske uprave u Dalmaciji nije se nastavilo u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata. Prestanak talijanske okupacije u travnju 1921. dočekan je s oduševljenjem. No, “narodno ujedinjenje” – kako se onda govorilo, što predstavlja zasebnu temu u kontekstu razumijevanja posrnuću u velikosrpsku hegemoniju – pokazat će doskora drugačije lice u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Na tragu tih i takvih zbivanja valja promatrati odustajanje od izgradnje nove župne crkve u Komiži, kao što je to bio slučaj i u drugim mjestima na našoj obali i otocima, ali i kasniji zaborav tog projekta o kojoj ćemo ovdje iznijeti oskudne, ali do sada poznate podatke. Primjerice, Braičinov dopis iz svibnja 1927. zorno svjedoči u kakvom se imovinskom stanju nalazila komiška župa: Crkva je u neprilici, da doskoči i potrebama bogoštovlja, za što treba da se preko godine duži, a kamo li da je u stanju da troši na popravak kuća. Težaci, osobito viški, uskraćuju i ono malo dohotka; predratne obveznice i ratni zajmovi leže bez koristi, a trebalo bi novca da se učini najpotrebnije popravke u crkvama i da se nabavi barem nužna zvona, koja su u ratu bila oduzeta.

Crkva u sredini mjesta kao uvijet napretka

Najviše podataka o neostvarenom projektu izgradnje nove župne crkve u Komiži nalazimo u dopisu komiškog župnika don Ivana (“Zaneta”) Bojanića (Komiža: 1887.-1904.) upućenog 28. travnja 1898. godine Biskupskom ordinarijatu u Hvaru. Uz taj dokument imamo još nekoliko drugih iz župnog arhiva u Komiži, ali je riječ o neznatnom broju spisa, pa je, pored sačuvanih ulomaka nacrta i troškovnika, nemoguće dati zaokruženu sliku tog velebnog projekta. Iz Bojanićeva izvješća vidi se da je on idejni začetnik izgradnje nove župne crkve. U javnosti je svoju ideju prvi put očitovao na sjednici općinskog vijeća u travnju 1898. god. na kojoj se raspravljalo o proslavi 50. obljetnice vladanja cara i kralja Franje Josipa. Bojanić u izvješću kaže:

Ovakve svečanosti i prigode najpriličnije su, da štogod liepa i koristna izvede, jer su sve nadležne Vlasti sklone da podupru svako liepo i koristno poduzeće, što nebi učinile u redovitu toku stvari bilo zbog jednog ili drugog razloga. U ovakvim prigodam i privatnici, koji u obće nebi niti novčića potrošili, žrtvuju štogod, a to i ako ne da pokažu svoju darežljivost, a ono barem da se nebi posumnjalo u njihovoj lojalnosti. Imajući sve ovo pred očima podpisani je smatrao, da je nadošao zgodan čas, da se doskoči velikoj nevolji i potrebi ove župe, te da bi bila prevelika pogrieška kada bi se propustila liepa zgoda.

Ima se – može se!

Gleda li se iz današnjeg povijesnog okvira i današnjih prilika, Bojanićeva zamisao izgleda krajnje nestvarna. Da je Komiži potrebna veća crkva, i to u sredini mjesta, jer neće biti ikakva napredka u ćudorednom življenju u našem mjestu, da se neće nikada zaživiti pravi kršćanski život, jer će, zbog dalečine crkava, uvijek faliti sveobće pravo i obširno podučavanje u vjeronauku, to nam danas izgleda krajnje daleka priča. U nastavku dodaje: Kako gladan vapije kruha, a ozebao sunca, tako i naša savjest mora da vapi sagradjenje crkve u sredini mjesta.

Novac je, znamo, uvijek predstavljao okosnicu bilo kojeg projekta, stoga je Bojanić pred vijećnike došao s razrađenom financijskom strategijom. Potanko je naveo zašto se nova crkva može podići “kroz trinaest ili četrnaest godina”, navodeći izvore financiranja. Projekt je, dakako, podržala Općina. Na toj se sjednici Općina obvezala izdvojiti 1.000 forinta, a kroz idućih 12 godina još 6.000 forinta, svake godine 500 forinta. Crkvinarstvo se obvezalo izdvojiti 11.000 forinta. Usto, Bojanić je računao da bi svaka komiška obitelj – a spominje da ih ima oko 500 – svake godine mogla dati najmanje 4 forinte. U detaljnom izračunu, a ovdje ga nećemo prenositi u cijelosti, smatrao je da bi se od očekivanih sredstava i kamata na oročene primitke već 1911. godine imalo 71.627 forinta, a da se kao najmanji iznos može očekivati 66.196 forinta. Stoga u izvješću navodi:

Podpisani cieni da bi se i sa for: 66.196 dalo sagraditi liepu, ali bez velika nakita, i veliku crkvu na tri broda. Ali osim toga neće li i c. k. Vlada podieliti kakvu pripomoć? Neće li i N. V. naš milostivi i milosrdni Kralj priskočiti u pomoć? Neće li i članovi Vladajuće Prejasne Kuće dati pomoći? Neće li se naći dobrih i plemenitih duša, koje će nas uzpomoći? A ono množtvo Komižana u Americi, neće li i ono štogod prinieti? Pa kroz ovu 12 godina neće li se više duša pri svršetku svoga života spomenuti nove crkve, te neće li štogod ostaviti?

Pošumljavanje Palagruže i građevinski planovi

Na dan proslave 50. obljetnice vladanja cara i kralja Franje Josipa, 2. prosinca 1898., osnovan je Odbor za gradnju nove župne crkve. Istoga je dana započelo prikupljanje novčanih priloga. U sklopu proslave je 1. prosinca dovršeno pošumljavanje Palagruže u spomen “Vladarskog Jubileja”, a u Visu je na ondašnjem trgu “Karamaneo” podignut spomenik Franji Josipu, rad Ivana Rendića (Il Dalmata, 99/1898.). Članovi Odbora za sada nisu poznati, ali je poznato da je blagajnik Odbora bio Antun Petrić pok. Nikole. Stvar je krenula dalje pa nas idući važan dokument izvješćuje da 10. siječnja 1899. god. biskup Fulgencije Carev obavještava da je Namjesništvo prihvatilo ideju podizanja nove crkve crkvenim sredstvima, no Carev pita bi li bilo pametnije najprije graditi župnu kuća, a potom crkvu.

Da se u sklopu izgradnje nove župne crkve računalo i s izgradnjom župne kuće, govori nam dokument iz 1907. god. u kojem župnik Braičin izvještava Biskupski Ordinarijat slijedećim sadržajem:

Do časti je pisućemu prosljediti Tom Prepošt. Bisk. Ordinarijatu predlog-molbu Odbora za gradnju “Hrvatskog doma u Komiži”, uz sliedeći izvještaj: Stara župska kuća [danas: “Riblji”, o. a.] u Komiži, kako je poznato Tom Prepošt. Ordinarijatu i c. k. Vladi, nije za stanovanje, samo konoba i dvorište služe danas za pravljenje i držanje vina žup. Nadarbine i Crkovinarstva. Poznato je takodjer predpostav. Vlastima, da je od prieke nužde, da se u Komiži, u sredini mjesta, sagradi nova župska Crkva, i da je Crkovinarstvo za ovu svrhu odlučilo dio svoje novčane imovine (glavnice) i pretičak dohodaka. – Kada se dodje do ostvarenja ovog nauma, što moraju da podupru svi koji žele dobro Komiži, uz Crkvu sagradit će se bez dvojbe i župska kuća, kako se običava svagdje. Za gradnju župske kuće moraju doprinieti pozvani čimbenici, kako zakon propisuje, ali kad bi se imao gotov znatan dio svote potrebite za gradnju iste kuće, umanjio bi se u velike doprinos potrebnih čimbenika. Prodajom stare župske kuće pruža se liepa prigoda, da se dobije znatan iznos od K. 10,000, koji će na svoje vrieme služiti za gradnju nove. Kad bi se htjelo sagraditi novu župsku kuću na položaju, gdje je stara, ili ovu preurediti razorivši je mal ne svu s temelja, potrošilo bi se preko 20,000 Kruna. Podpisani upravitelj župe, kao zastupatelj župske nadarbine, pristao bi na prodaju stare župske kuće uz ove uvjete: 1. da se svota utjerana od prodaje uloži u državne ili druge sjegurne, zakonom dozvoljene obveznice za svrhu gradnje nove župske kuće u Komiži, 2. da kamate utjerane svote ili veći dio istih bude do svršetka gradnje nove župne kuće u Komiži namienjen župniku ili njegovu zamjeniku u ime naknade stanarine, a možebitni ostatak (suvišak) na povećanje glavnice. […] Komiža pravi iznimku, ona je možda jedina u Dalmaciji, gdje župnik niti ima stana u naravi niti prima odštetu, naknadu za najam kuće, što ga zakonom ide.

Kao sardele u barilu

Što se sve na planu ostvarivanja nove crkve i kuće odvijalo, nije nam poznato. Sve u svemu, kako se dade razumijeti, porastom broja stanovnika postalo je sve očitije da je gradnja nove župne crkva neizostavna potreba. Dovoljno je podsjetiti da je 1910. god. u komiškoj župi bilo 198 krštenja, što je najveći broj zabilježen u njezinoj povijesti. Koliko će ratne godine i mobilizacija unijeti prekid rasta, vidi se po broju do 166 krštenih 1914. god, dok su 1916. bila 72 krštenja, a 1918. samo 50 krštenja. U dokumentu iz 1911. god. nalazimo slijedeće:

Prigodom funkcija prošle velike sedmice i uskrsnih Blagdana imao se je vidljivi i osvjedočujući dokaz o potrebi nove i prostrane crkve u Komiži, kad množina puka nije mogla unići u crkvu, a oni koji su bili unutra nisu mogli mirovati ni bogoljubno prisustvovati zbog velike stiske. Bili su poredani kao srdjele u barilu, govorio je sviet.

Na sjednici Crkovinarstva od 12. prosinca 1912. god. raspravljalo se kako najbolje uložiti i povećati sredstva namijenjena izgradnji nove župne crkve. U njemu čitamo:

Braičin don Juraj, župnik, predlaže, da se povraćenom svotom [sredstva koja je Crkovinarstvo dalo Općini u zajam, jer je 1896. godine kreditiralo izgradnju nove školske zgrade s 22.000 kruna uz kamatu 4,2 %, o. a.] kupi založnica Zemljišno-Veresijskog Zavoda Kraljevine Dalmacije u Zadru i da Crkovinarstvo odredi još Kruna 21,000 (dvadeset i jednu tisuću) od glavnica utjeranih prodajom zemalja bivše opatije, čim će se povećati Zaklada za gradnju nove Crkve i tako prije doći do oživotvorenja ovog vitalnog pitanje za ovu varoš i župu. Stara župska crkva je nešto udaljena od mjesta, a što je gore, malena i pretiesna. Osobito prigodom većih blagdana u crkvu ne može unići sav bogoljubni puk, već mnogi moraju ostati vanka. Oni u crkvi u velikoj su stisci i pogibelji da se zaduše, a nie riedko da ih više pade u nesviest. Sve ovo uvaživ predpostavljene će Vlasti bez sumnje ne samo odobriti već pohvaliti ovog predlog. – Stavljen ovaj predlog na glasovanje bi oduševljeno i jednoglasno primljen dodatkom, da se, u slučaju nužde, t. j. kad bi izdala ljetina (plod zemlje), potroši dio dobitka za potrebe crkve.

Završne naznake

Kako je već spomenuto, za sada znamo samo ponešto. Nisu nam dostupni brojni podatci bez kojih nije moguće razumjeti cjelinu neostvarenog projekta nove župne crkve, kao ni sva pažnja i nastojanja koja su tom projektu bila posvećena. Put nije vodio od zamisli do ostvarenja. Slutnja da je većina spisa stradala, potpuno je uvjerljiva. Broj raspoloživih dokumenata je veoma oskudan i pozorniji će čitatelj lako uvidjeti s kojim se šupljinama ovdje susreće. Izgleda da dio dokumenata na višim razinama odlučivanja više ne postoji, no moguće ja da nešto novo ispliva iz službenih arhiva ili obiteljskih spisa, pa čak i sa smetlišta, kao što je nedavno “osvanula” jedna dalmatika s početka 18. st. na smetlištu i u zadnji čas spašena.

Nije nam poznato ni koji joj se naslov htjelo dati, odnosno kojem je svecu trebala biti posvećena. Po svemu sudeći njezin je smještaj, kako proizlazi iz nacrta, trebao biti iznad Školske ulice na zemljištu zvanom “Njiva”, koje je trebalo otkupiti od braće Nikole i Jakova Petrića pok. Ante. Nacrt nove crkve i s njim povezan troškovnik izradio je ing. Gjuro Linardović, kako nam svjedoči njegov potpis. I to je sav trag koji nam je o Linardoviću poznat. Ponuda braće Petrić je iznosila 9.50 kruna po m². Njihovu je ponudu crkovinarstvo razmatralo 7. srpnja 1909. god. i pritom zaključilo da je cijena previsoka, te da bi pristali na cijenu od 3 krune. Luka Zuanić-Zanchi je u travnju 1909. god. nudio svoje zemljište (8.000 m², čest. zem. 931 i 929/1, predio “Njiva”) po cijeli od 5 kruna, a potom je u lipnju iste godine sve ponudio po nižoj cijeni za ukupnih 32.000 kruna.

Više od navedenoga nije poznato. Srećom, sadašnjost i budućnost neusporedivo su važniji od prošlosti.