Tragom afrokubanske religioznosti
U naselju El Rincòn, udaljenom 30 km od Havane, glavnog grada Kube, nalazi se kubansko nacionalno svetište sv. Lazara. Smješteno je na mjestu gdje je bila bolnica za liječenje oboljelih od gube, a kult sv. Lazara posebno se razvijao od 1917. godine. Riječ je o katoličkom svetačkom kultu koji je doživio sinkretističku preradu. Naime, s vremenom se razvilo preklapanje štovanja sv. Lazara s kultom afričkog boga iscjeljenja Babalú Ayé. Slično se dogodilo i sa štovanjem kubanske zaštitnice, Gospa od Milosrđa. Taj marijanski kult iz El Cobrea doživio je preklapanje s afrokubanskim božicama.
Međutim, tu priča ne završava. Religijska posebnost tog svetišta dovodi nas do saznanja da je riječ je o “svecu” iz Isusove prispodobe o bogatašu i Lazaru (Lk 16, 19-31), a ne o povijesnom liku kao što je Lazar, brat Marte i Marije ili nekom drugom svecu istog imena. Kako se približava 17. prosinca – a toga dana je kalendarski spomen sv. Lazara, brata Marte i Marije – tako se uz to kubansko svetište sve više kristalizira pučka religioznost. Već 16. prosinca slijeva se rijeka hodočasnika prema Svetištu. Kod mnogih se mogu vidjeti vjerničke prakse nalik srednjovjekovnim pokorničkim radnjama. Kao da su posudili kostime i senzibilitete iz prošlosti, a s njima i mentalitet drevnih flagelanata s afektivnim pristupom u štovanju Kristove muke. Snimke i fotografije omogućuju nam pogled u način štovanja sv. Lazara. Posebnost vidimo kod hodočasnika koji puzajućim hodom ili klečeći vuku za sobom kamen ili neki drugi teret privezan za svoje gležnjeve kao iskaz svoga zavjeta ili pokore. Drugi vuku za sobom kutije ili vreće u koje skupljaju darove koje će prinijeti Svecu, a među darovima se osim novca i svijeća nađu cigarete, rum, itd. I jedni i drugi često su odjeveni u platno od jute.
No, to nije sve. Posrijedi je mješavina, sinkretizam. Sve je utopljeno u afrokubansku svijest koju ni razdoblje režimskog potiskivanja Katoličke Crkve nije moglo istisnuti. Sinkretizam je olakšan činjenicom da se sv. Lazara štuje kao zaštitnika bolesnika, patnika i gubavaca. Kad se sve zbroji i oduzme, onda je jasno da je posrijedi mješavina drevne religije robova dopremljenih s područja između Nigerije i Benina i katoličkog utjecaja španjolskih osvajača. S vremenom će religija zapadnoafričkih robova iz naroda Joruba poprimati katoličke elemente, posebno štovanje svetaca, te će se razviti do danas žilava religijska posebnost Kube poznata pod nazivom Santorija. Riječ je o mješavini religije, filozofije i stila života. U određenom smislu može se govoriti o mnogobožačkom katolicizmu, kako se ta religiozna posebnost na Kubi tumači u stručnim krugovima. Preuzimanje katoličkih elemenata omogućilo je da drevna religija zapadnoafričkih robova preživi te da danas svjedočimo čudnom spoju po kojem jedna te ista osoba samorazumljivo sudjeluje na sakramentima i na inicijacijskim obredima koje obavljaju svećenici kubanske Santorije. Dakle, pobožnost prema sv. Lazaru izvodi na površinu kubanski religijski i kulturalni identitet koji je plod mješavine afrokubanske religioznosti koja svoj senzibilitet vuče od poganske religije (usp. Brenda CARRANZA, Katoličanstvo i sinkretističke religije. Istraživanje provedeno u Santiago de Cuba , u: Concilium, 5/2011.).
Kad smo kod kubanskog kulta sv. Lazara, vrijedno je ovdje prenijeti anegdotu i zaključne riječi jednog od poznatijih katoličkih bibličara, isusovca Luisa Alonsa Schökela (Madrid, 1920. – Salamanca, 1998.), profesora na Biblicumu u Rimu. U jednom svom djelu piše: U jednoj četvrti Havane vrlo je popularna svetkovina sv. Lazara. Mnoštvo pobožnih vjernika okuplja se svake godine na svečanu. Jedan biskup koji nije odobravao to obožavanje sveca htio je ukinuti svečanost. To slavlje bijaše zasigurno zloporaba jer se nije slavio Lazar iz Betanije, Martin i Marijin brat, nego prosjak Lazar koji je, po paraboli, žudio za mrvicama sa stola bogatog rasipnika. Narod se protivio jer je smatrao nepravdom što mu se uskraćuje njegov čak u Evanđelju zajamčeni svetac kojeg su, po samom Kristovom svjedočanstvu, anđeli odnijeli u Abrahamovo krilo. Tko je u toj svađi imao pravo: biskup sa svojom vjerskom revnošću i autoritetom ili narod sa svojim biblijskim dokazom? Biskup bez sumnje. Biblijski dokaz obožavatelja siromašnog Lazara temeljio se na krivoj predodžbi: oni su jednu parabolu, usporedbu, uzeli kao povijesnu zbilju. U ovu anegdotu može se sažeti trenutačna situacija. Jedan dio vjernika, uključujući i neke svećenike, koji su svoje teološke studije odavno završili, prigovaraju što se biblijski stručnjaci usuđuju osporavati povijesnost likova i događaja koje oni smatraju strogo povijesnima (Luis ALONSO SCHÖKEL, Današnji čovjek pred Biblijom, KS, Zagreb 1994., 44.).
Odgovori