A Šimun Petar isuče mač koje je imao uza se
pa udari slugu velikog svećenika i odsiječe mu desno uho.
Iv 18, 10
U Šimunu Petru, galilejskom ribaru koji će spremno prijeći na stranu Isusova ribolova ljudi, ocrtava se drama vjernosti i nevjernosti svih Kristovih učenika. Petar, kakvim se pokazao u posljednjim satima Isusova života, nije drugačiji od ostalih Kristovih učenika. U Petru se zrcali svatko od nas i drama naše (ne)vjernosti. Pogled na Petra, ma s koje god strane motrili, polazeći od svjedočanstva Pisma, kaže nam da Petra okolina prepoznaje kao Isusova učenika. Ni u mraku se ne da skriti da njegova pojava upućuje na Isusa. Nagli, nepromišljeni, vatreni i ishitreni Petrovi koraci ne mogu poništiti pripadanje Isusu. Ni mrak noći, ni njegov hod izdaleka, kao ni skrivanje u mnoštvu, ne mogu skriti ono što je svima vidljivo.
Još nešto. I Petar i ostali učenici Isusov su izbor. Pozvani su, ali im Isus nije oduzeo slobodu. Štoviše, Isusov poziv i njihov hod s Isusom imao se pretočiti u nutarnje oslobođenje. Stoga, vraćati se na biblijsko iskustvo bijega Isusovih učenika, znači ponirati u izazov evanđeoskog ideala koji se neizbježno sudara s ljudskom malaksalošću i gubitkom svježine u nasljedovanju Isusa Krista.
Kad u noći prije svoje smrti Isus krene prema Getsemaniju na Maslinskoj gori, i dok iz njegovih usta dopre najava o skoroj sablazni koja će ih nad njim pogoditi, odnosno da će zbog Isusa posrnuti, Petar sebe neće prepoznati u Isusovu proroštvu. Petar sebe vidi iz osobnog doživljaja samoga sebe. Isusova riječ mu ne izgleda uvjerljivo. Suprotna je njegovu osjećaju sebe samoga i njegove snage. Radije bi pristao i na tamnica i na smrt, ali ne i na nijekanje Učitelja. Zato se Petar svim silama opire Isusovim riječima. Ipak, ne će dugo proći i pokazat će se da je Petar već u tamnici svoga “ja”. Petar nudi samouvjereno rješenje. Kad Isusa budu privodili Petar će otkriti čime je vezan. Petrovo “ja” oslanja se na mač. Hvata se sigurnosti koja mu je prva pri ruci, no i tada ga Isus vraća u sigurnost mira. “Djeni mač u korice!” – kaže mu Isus i ujedno proriče novo bojište koje Petru valja osvojiti. Tek kad Učitelja budu vodili u smrt, Petar će započeti put spoznaje samoga sebe kroz bijeg iz Isusove blizine. I Pismo svjedoči da će Petar još mnogo vremena dozrijevati dok ispusti mač iz ruku i bude razoružan Isusom. Tek kad dopusti da ga mijenja Kristova nemoć, kad snagom Duha Svetoga bude pridružen sudbini Učitelja, napustit će tamnicu lažnih sigurnosti koju nudi moć mača i zavodljivost ratničkog poimanja Mesije.
Ostanimo još oboružani pozornošću za zbivanje na Maslinskoj gori. U noći prije svoje smrti sučelio se Isus s Ocem i s učenicima. Noć će učenike poticati na san, a Isus ih potiče na budnost i molitvu. Između poziva i sna Isus je u molitvi. Ponire u ono najdublje, jer samo je predanje Ocu put rušenja iluzija, iskušenja i maski. Učenici, znamo, ne uspijevaju ostati budni. San će ih svladati. Jedini koji te noći neće biti svladan je Isus. I kad ga budu vezivali i odvodili, Isus ostaje slobodan. Slično se ponavlja kroz cijelu povijest ljudskoga roda: Bog ne prestaje pozivati ljude na budnost. Na različite načine se približava stanju naše malaksalosti i potiče nas na budnost.
Raskorak vjere i života velikodušno nas dariva novim idolima. U središtu suvremenog svijeta suvremeni je čovjek postavio nezasitnog idola – samoga sebe. Tom idolu koriste razna opuštajuća sredstava koja izazivaju pospanost i sljepoću za stvarnost. Obožavanje samoga sebe pothranjuje čovjeka uvijek novim čarima, a njima se zatvara put prema Bogu i čovjeku. Očaran lažima, čovjek se budi razočaran. Zacijelo je jasno da su čari jedno, a stvarnost drugo. Očaranost suvremenim načinom života, kao mjerom sretnog i uspjelog življenja, pretače se u poricanje Boga putem ravnodušnosti. Napast ravnodušnosti prijeti svim Kristovim učenicima. Nikada nije bila žilavija kao danas. Tko joj se prepusti, lako mu slijedi razilaženje s Bogom. No, Isus zna da nije moguće izbjeći napasti. Život ih danomice poslužuje. Dolaze iz blizine i iz daljine. S druge strane, Isus zna da je moguće u njih ne upasti. Nadvladavanje napasti ne može ići bez Boga. Zato Isus potiče učenike da mole. Po molitvi se čovjek stavlja na put Božje volje, a onda se uklanja pogled od iluzija i otvara stvarnosti.
To će reći da je moguće s Bogom graditi život koji se odupire zamamnim iluzijama. Bez suočavanja s iluzijama nema sretnog hoda u životu. Petar je potpao pod iluziju mača, jer mu se mač u trenutku Isusova uhićenja činio najboljim rješenjem. I ne samo njemu. Zlo uvijek očekuje da se poslužimo zlom. Mač izaziva mač. Takvom slijedu nema kraja. Potrebno je iznutra satrti zlo. Usmrćivanje zla događa se samo unošenjem dobra. Tamo gdje nas zla nagnuća pozivaju na princip mača, gdje izgleda da će se stvar najbolje riješiti kad na zlo odgovorimo zlim, moguće je ponuditi poučak iz Maslinskog vrta.
U suvremenoj noći kršćanske osrednjosti i licemjerja, poruka Getsemanija nikako ne može biti istrošena. Ako se danas kršćanima ne nameće neko vidljivo ‘zlatno tele’, onda je očito da se nameće izazov blagostanja kao umiljati idol kojem je sve podređeno. Nesalomljiva je njegova privlačnost. Kad nam izmiče iz ruku, lako se laćamo “mača”. Imamo dojam da će nas jedino blagostanje dovesti do žuđene sreće, da će unijeti mesijanska obećanja u naš život. No, jer je riječ o idolu, pred idolom se čovjek može različito postaviti. Može utonuti u san blagostanja i zablude koje sa sobom nosi. Ipak, jer smo u Velikom tjednu, a proživljavanje i slavljenje Kristova djela spasenja uvijek nas budi i ozdravlja, potrebna je osvježena prilagodba, usklađivanje s Isusovom riječju koja i nas poziva na budnost. Zato je Veliki tjedan od posebnog značenja za pojedinačnu i zajedničku duhovnu obnovu Kristovih vjernika. Istina, udvaranje idolima možda nas privlači zbog općeg društvenog smjera, no povijest nas gromoglasno opominje: kad god je čovjek nosio popudbinu Bogu, kući se vraćao s novim idolima!
Odgovori