Fundamentalizam (prema lat. fundamentum: temelj, osnova) nije nova pojava u svijetu. Nalazimo ga na svim stranama svijeta i u različitim oblicima, iako se izvorno vezuje uz religijsko područje. Svojom žilavošću posebno iznenađuje onda kad se pomisli da više nije moguć, da su potrošeni preduvjeti njegova opstanka. Njegova današnja prisutnost nam jasno govori da se uz prijeđeni i tekući razvoj tehnike i znanosti nije dogodilo njegovo odumiranje. Dapače, kad se podrobnije promotri, nije isključeno da će ga u budućnosti biti sve više, i to upravo ondje gdje se mislilo da je nemoguć.
Uživa li fundamentalizam dobar glas?
Dakako, moramo biti oprezni sa spomenutim izjavama. Naime, svijet nije posvuda jednak. Komunikacijska umreženost i sekularizacijska zračenja ne polučuju na svim stranama svijeta jednake posljedice. Iako se fundamentalizam posljednjih godina najviše vezuju uz islam, nije novost da ga danas nalazimo na brojnim religijskim i društvenim staništima. Sve nas to navodi na zaključak da se različite fundamentalizme ne može razumjeti bez razumijevanja životnog okruženja u kojem nastaju i opstaju. Ništa manje nije važno razumjeti povijesnu podlogu, posebno idejna strujanja koja su obilježila prijeđena stoljeća, ali i psihološka i sociološka saznanja o čovjeku i društvu.
Međutim, promotrimo li opreznije vidjet ćemo da upotreba pojma “fundamentalizam” pokazuje njegovo veoma rastezljivo značenje. Uz fundamentalizam se sve više vezuju bliski pojmovi kao što je fanatizam, dogmatizam i radikalizam. U običnom govoru se najbolje vidi da se rijetko pravi razlika u njihovu značenju. Njihovo zaokruženo značenje ne probija iz njihova korištenja. Školsko značenje tih pojmova je jedno, a redovita upotreba je drugo. Sve u svemu, promotri li se pažljivije, vidjet ćemo da je fundamentalizam mnogima odbojan, dok istodobno mnoge privlači. Jedni se u njemu skrivaju, drugi razotkrivaju. Jedni ga dovode u pitanje, drugi dovode u pitanje one koji ga dovode u pitanje. Osim toga, što nije rijetkost, najčešće se nekritički tumači i uzima kao etiketa kojom se određene ljude ili skupine želi ocrniti, odbaciti i prokazati kao nepoželjne, zaostale, nižerazredne, relikte, neprosvijećene, itd. S druge strane, govor o fundamentalizmu ne može biti sveden samo na religijsko područje. Posebno to vrijedi danas kad svjedočimo pojavi političkog fundamentalizma koji daje pečat društvenim procesima. No, kako bilo da bilo, rast različitih fundamentalizama pokazuje da mnoge stvari u društvu nisu onako čvrste i jasne kako nam se to na prvi pogled čini. Dovoljno je vidjeti kako se u Europi na političku scenu vraća žudnja za jakim vođama koje bi trebale povezati mase u otporu prema mogućim prijetnjama ili zbog očuvanja dosadašnje sigurnosti. Mesijanski kompleks, izražen u spomenutoj žudnji, nije novost, ali su novi dometi njegove rasprostranjenosti, posebno u društvima koja su imala kult ličnosti i unosno slijeganje ramena pred autoritetima.
Trijeznost pred jalovim iluzijama
Želi li se doista razumjeti što se ima misliti pod izrazom “fundamentalizam”, moramo se vratiti njegovu izvornom staništu. Pritom nam valja prijeći na religijsko područje kršćanske provenijencije. Krenemo li od sadašnjosti, lakše ćemo doći do jasnoće. Naime, kad je riječ o kršćanima i fundamentalizmu, valja reći da veliku napast predstavlja biblijski fundamentalizam. Rijetko se javlja sam. Redovito ga prati dogmatski i liturgijski arheologizam. Naime, odavno znamo da pristup Svetom pismu može biti fundamentalistički, iako se taj pristup najčešće vezuje uz američko tlo i različite vjerske grupacije protestantskih nadahnuća i baština. Na američkom prostoru njegovo jačanje je krenulo u 19. st., a s vremenom se nastavilo do danas. Bilo je to vrijeme novih prirodoznanstvenih spoznaja nad kojima su se mnogima “odsjekle noge”, jer su doživjeli potres i pretres ustaljenih vjerskih poimanja, odnosno ljuljanje temelja svojih vjerovanja o početcima svijeta i čovjeka, a gotovo svi su smatrali da biblijski tekst proturječi teoriji evolucije. Stoga je razumljivo da je fundamentalizam nedvojbeno vezan uz prijepor oko razumijevanja Biblije, odnosno oko redefiniranja temelja vjere. Da je na protestantskom prostoru to bilo najsnažnije, razumljivo je zbog značenja koje se u tom religijskom okružju pridaje Svetom pismu. Moderna biblijska znanost i njezini zaključci u tom su vremenu posvuda dočekani na nož. Teorija evolucije doživljena je kao zaraza, laž, napad na istinu koju je Bog objavio. Doslovno shvaćanje biblijskog teksta i negacija svih dosega moderne biblijske znanosti jedno je od glavnih obilježja biblijskog fundamentalizma koji do danas pokazuje svoje žilavost. Kad se sve zbroji i oduzme, kako jučer tako i danas, lako ćemo vidjeti da se iza fundamentalističkog pristupa Bibliji – a ljudi se i danas lako služe Biblijom kao zbirkom svevremenskih odgovora na suvremena životna pitanja ili kao da je riječ o izvoru prirodoznanstvenih spoznaja – najčešće krije psihološka i intelektualna nezrelost, nestabilnost ili skučenost koja je uvjetovana brojnim čimbenicima. Nije čudno da je o opasnosti biblijskog fundamentalizma progovorio 1993. god. dokument Papinske biblijske komisije “Tumačenje Biblije u Crkvi” u kojem se, pored ostalog, navodi da fundamentalizam “dovodi do suženja mišljenja”.
Nema dvojbe da fundamentalistički pristup – a dovoljno se sjetiti nedavnog pozivanja na Zemlju kao ravnu ploču ili upornog, neurotičnog i slavodobitnog nijekanja biblijskih književnih vrsta u pobožnjačkom sletu duhovnjaka svih predznaka – nastaje ondje gdje se stečene vjerske stavove i vjersko raspoloženje želi učitati i ukorijeniti u biblijskom tekstu kao da je Biblija nastala u našem današnjem kontekstu. Jer, kako kažu, riječ je o svetom i nadahnutom tekstu, a to bi trebalo značiti da se značenje riječi u Bibliji ima shvaćati doslovno onako kako su napisane. Da, nedvojbeno je da treba čuvati biblijske riječi u njihovoj izvornosti, no pitanje je kako se ima misliti i razumjeti ono što u pojedinim dijelovima Biblije piše, jer ono što u Pismu piše ima svoj kontekst sa svim svojim obilježjima geografskog, kulturnog, religijskog i povijesnog određenja. Sve što je navedeno može se dopuniti saznanjem da biblijski fundamentalizam redovito prate uskovitlane strasti i bučna nadmetanja oko istine, ali i maniheistički pogled na život u kojem ne nedostaje krutosti, otpora dijalogu i samokritičnosti. Razumijevanje biblijskog teksta u Crkvi, koja se Božjom riječju hrani i njeguje, ne može se pretočiti u idolopoklonstveni stav prema Bibliji kao da je Biblija isto što i Bog. To je opasnost koja uvijek vreba, pa je pred njom potrebno jačati biblijski pastoral.
Dakle, u korijenu fundamentalističkog pristupa tinja problem shvaćanja biblijskog teksta, odnosno što se ima misliti pod izrazom “Božja riječ” i što se smije preispitivati. Čovjek oboružan fundamentalističkim stavom teško će uočiti da se nalazi u zatvoru intelektualne tromosti i suženog poimanja Biblije, da je postao žrtva učitavanja smisla. Štoviše, spomenuti pristup niječe da je Crkva u svom povijesnom hodu prožeta i nošena Duhom Svetim koji uvodi u dublje shvaćanje onoga što Bog htjede objaviti radi našega spasenja. No, to nije isto što i fosilizacija biblijskog teksta, nego se valja pitati što u određenom povijesnom trenutku i za konkretne ljude Božja riječ znači i kamo ih usmjerava. Stoga bi kršćanima fundamentalističkog naboja, ali i svima koji se žele ozbiljnije pozabaviti ovom tematikom, valjalo uzeti u ruke sjajan Ratzingerova tekst “Vjera u stvaranje i teorija evolucije” koji, pored sličnih tekstova, svjedoči koliko su nam potrebni rasni teolozi koji će cijelim svojim bićem, umnim i inim sposobnostima doprinijeti dubljim uvidima bez kojih ni pastoralno djelovanje ne može imati zdrave temelje. Dakako, pitanje je koliko je takav tekst današnjim studentima na hrvatskim teološkim učilištima izazovan i poticajan za predano poticanje i hranjenje teološkog erosa. Pastoralni ciljevi ni u kojem slučaju ne mogu biti odvojeni od odgovornog odnosa prema studiju kojeg su izabrali i koji je sastavnim dijelom formacije za obnašanje pojedinih službi u Crkvi.
Kršćani s mentalitetom prijelaza iz 20. u 19. st.
Zasigurno ova tema ne bi došla do izražaja da se u Hrvatskoj posljednjih godina ne mogu zamijetiti klice novog fundamentalizma pod krinkom kršćanske revnosti. Kad to kažem, onda valja znati što je bio katolički antimodernizam s kraja 19. i početka 20. st. Danas se zadah antimodernizma najviše očituje u mentalitetu lišenom dijaloškog odnosa prema drugome i drugačijem, ismijavanju teološke misli i teologa, pozivanju na “malene” do kojih se treba doprijeti srcem, preuzetnosti u odnosu prema budućnosti, kao i na plitku samouvjerenost u pastoralne lijekove i terapije koje bi trebalo primjenjivati u današnjoj kulturi. Vidljiv je posebno ondje gdje se površno i selektivno poseže za predkoncilskim vremenom kao idealnim ostvarenjem Crkve, jer, kako mnogi predlažu, trebalo bi se barem vratiti u ozračje Pija XII. da bismo spasili ono što još “modernisti” nisu uspjeli uništiti. Nije ni kod nas mali broj glasova koji misle da je Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) proizveo današnje stanje tihog otpada od vjere, da je popuštanjem poljuljao temelje Crkve koje je neupitno trebalo držati i dogmatski braniti, da je Koncil potaknuo gaženje autoriteta klera i protestantizaciju mise, da je upravo papa Franjo do neslućenih razmjera pomračio ideal papinstva i unio pomutnju svjetskih razmjera, da se najbolji, žuđeni i bogomdani cilj pastoralnih nastojanja u društvu treba usmjeriti tragom pjesme “Hoćemo Boga”. Usto, barem se to tako meni čini, zabrinjava činjenica svjesne ili nesvjesne klerikalizacije pojedinih vjernika laika i vjerničkih grupa koji su osjetno bliži antimodernističkom mentalitetu 19. st. nego koncilskom poimanju vjernika laika u Crkvi. Razumljivo je da će se u njihovim krugovima teško “probaviti” naznake nove Papine pobudnice “Radujte se i kličite”. Možda sve ovdje rečeno zvuči trivijalno, no duboko sam uvjeren da svaki fundamentalizam, pa tako i onaj biblijski, unosi sve više razdora, pomutnji i otvara ponor između suvremene kulture i Evanđelja. Upravo fundamentalizam tvori niz čimbenika koji doprinose da je Bog sve manje na dobrom glasu, a o Crkvi ne treba ni govoriti.
Odgovori