Uz naslov svake apostolske pobudnice jasno je naznačeno da je upućena biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima. Dakle, tiče se cijele Crkve, a ne samo zaređenih službenika. No, kad se stvar promotri odozdo, tj. polazeći od stanja na terenu, onda s povećalom valja tragati za pokazateljima koji će nam potvrditi da se neka pobudnica doista tiče biskupa, prezbitera, đakona, itd. Oprezniji će lako naslutiti da se ovime otvara dublje pitanje: Zašto je moguće da nas se ne tiče? Zašto, polazeći od današnjeg stanja, “Radost evanđelja” i “Radost ljubavi” nisu pokrenule buđenje i preispitivanje u našim mjesnim Crkvama? Je li posrijedi umor, pospanost, beznadnost ili gubljenje tla pod nogama?
Gledamo li podrobnije, uočit ćemo da je stanje vjere u našim župama takvo da mirne savjesti može prespavati papinske i ostale crkvene dokumente. Možda je ponegdje drugačije, no više je riječ o iznimkama. Razlozi su višestruki. Jedan od razloga je vladavina pučkog katolicizma. Nema dvojbe da je to, barem kad se promotri našu crkvenu zbilju, jedan od uzroka nezainteresiranosti za novije crkvene dokumente. Kad spominjem pučki katolicizam, onda time ne izričem osudu ili prezir, nego otklanjam pogled od pokušaja zavaravanja samih sebe. Naime, kod nas se sadržaji pučkog katolicizma traže i nude s nadom da će se po njima polučiti obnova vjere i morala u obitelji, župi, društvu, itd. Zacijelo nije riječ samo o pojavi prisutnoj na selu, jer se slično može naći i u gradu. Ako bismo pokušali reći suprotno, stvarnost nam govori da crkveni dokumenti nisu poželjna roba, da se doživljavaju kao nešto beskorisno ili kao dio pukog crkvenog protokola. Izgleda da bi se u vezi odjeka Papinih pobudnica, barem kad je o našem okruženju riječ, moglo reći iste riječi koje je Brückner kazao za znamenitog Jurja Križanića: “Križanić je bio izvoditelj bez publike, virtuoz bez koncertne dvorane, propovjednik bez zajednice, zastupnik napretka kojemu se nitko nije priključio.”
Svaki put kad se nad ovom temom zaustavimo uočit ćemo da se interes za crkvene dokumente uglavnom svodi na prigodna i stručna okupljanja, prigodne rasprave, rekolekcije, okrugle stolove, predavanja, znanstvene članke, no ne i na sustavni rad oko promjene mentaliteta. Ovime ne želim reći da spomenuta nastojanja nisu potrebna i poželjna, no riječ je o onome što ostaje vezano isključivo uz “stručnu” Crkvu, a ne Crkvu u cjelini. Dakako, pitanje je koliko i “stručna” Crkva istinski žudi za njima. Uz spomenuti pučki katolicizam – a on je uvjetovan minulim stoljećima – valja uočiti i vladavinu podvojenog, odnosno suženog poimanja Crkve po kojem se Crkva isključivo svodi na hijerarhiju. Pučkom katolicizmu ne smeta takvo sužavanje Crkve. Stoga je za očekivati da će kod nas još dugo biti na snazi pučki katolicizam sa svim svojim pogonom. Tko god dvoji oko ovakvog gledanja, dovoljno je da osluhne govor svakodnevice i lako će vidjeti koliko se u njemu zrcali svijest prosječnog katolika.
Zar ne bi trebalo drugačije? Da, trebalo bi, ali ne ide. Svi pokazatelji nam govore da se rijetko među kršćanima susreće zrela svijest o Crkvi, odnosno svijest o Crkvi koju tvore svi Kristovi vjernici, a ne samo zaređeni službenici. Jasno, put do zrele svijesti o crkvenosti svih krštenika veoma je mukotrpan i dug i, kako sada stvari stoji, teško će u budućnosti doći do nestanka te povijesno uvjetovane podvojenosti. Usto, na raznim se razinama naših župa vidi da se ne mijenja lako naslijeđena i prevladavajuća svijest, da uobičajeni tijek stvari guši svaki drugačiji smjer. Mijenjalo se stanje ili ne, pronicljivi uvidi jasno govore da se nalazimo pritisnuti rastućom sekularizacijom i naslijeđenim navikama koje streme prema očuvanju onoga što se uvijek činilo. Izgleda da će kod nas još dugo stvari ići kako su i prije išle, no dolazi vrijeme, a ponegdje je već nastupilo punom snagom, kad će se, na primjer, na nedjeljnu misu ići isključivo autoritetom razloga i osobne motivacije, a ne iz puke navike ili formalne dužnosti. Ovo s razlogom ističem jer u pobudnici “Radost ljubavi” Papa kaže: “Ono što se od nas traži jest odgovoran i velikodušan trud da se predstave razlozi i motivacije za opredjeljenje za brak i obitelj i na taj način pomogne muškarcima i ženama da budu spremniji odgovoriti na milost koju im Bog nudi”. Razlozi i motivacije za stupanje u brak koji su bili u prošlosti više ne vrijede; oni su u njoj i ostali. Isto vrijedi i za drugo u Crkvi.
Vrijeme u kojem danas živimo, koje nas oblikuje, ma koliko u njemu prepoznavali laži, zavođenja, iluzije i srozavanja, traži od kršćana autoritet života, a ne pozivanje na autoritet vlasti kako bi se došlo do željenih plodova. Pred nama je vrijeme u kojem će biti sasvim razumljivo da glas zvona ne jamči spontani dolazak ljudi u crkvu. Nije nam potrebna nečija dozvola da bismo to s lakoćom zaključili. Društveni okoliš u kojem živimo ukazuje što nam doskora slijedi. U budućnosti će teško biti moguće da vjernici laici budu puka “klijentela” klera koji im nudi religiozne usluge koje su se uvijek tražile. Zato moramo još više postati svjesni dubine riječi pape Benedikta XVI. koji je isticao da nisu problem forme crkvenih institucija, prazne crkve i kriza zvanja, nego da je dubinski problem vjera.
Pobudnice pape Franje – a mnogi ih, nažalost, vide kao put u provaliju – nisu samo, kako se uvriježeno kaže, odgovor na suvremene izazove, nego su same pobudnice izazov. Vode nas prvenstveno prema promjeni mentaliteta, a ne prema povećanju silosa novih formi, dogmatskih formula i moralnih apologija. Nastale su iz određenog senzibiliteta. Mi, kako vidimo i osjećamo, nismo još pobudili takve senzibilitete. Odglumljeni interes nikako ne može zamijeniti stvarni interes. Htjeli mi to priznati ili ne, pobudnice bi nas morale zanimati. Oduševljeno o njima govoriti i voditi se njima, nije isto. Kao da smo gluhi za Papine riječi. Kao da nam je nestao sluh za razlučivanje stanja. No, brojne “skrivene kamere” otkrivaju da nemamo jasnih vizija o ciljevima pastoralnih nastojanja. Prepušteni rutini lako gubimo strast za uvide i time povećavamo probleme.
I jučer i danas, a tako će biti i sutra, pastoralnom radu potrebno je intelektualno i proročko dostojanstvo. Stoga je najprije potrebno uvidjeti gdje se nalazimo. Odatle kreće određivanje ciljeva i opravdavanje njihove valjanosti. Svaka pastoralna strategija podrazumijeva protivne vjetrove, otpore, usporavanja, prepreke, strahove. Teško je, znamo, povjerovati da ima neki jednostavan put koji ne bi tražio obnavljanje izdržljivosti i apostolske hrabrosti. U smislu svega navedenoga jasno je da nam je potrebno pastoralno razlučivanje, a ono uključuje vizije, prioritete, strategiju i akciju. Time, jasno, nismo rekli nešto što već nije poznato, no ovime se želi podsjeti na ono što je u praksi zanemareno. Vjernost Bogu i čovjeku u sadašnjem trenutku naših mjesnih Crkava ne traži “status quo”.
Odgovori