Pokora i postkršćanski katolik

Ako u Crkvi postoji neka solidarnost, onda bi trebala postojati i solidarnost grešnika. Grijesi nisu tu da se ljudi svrstavaju u neku ljestvicu pravednosti ili grešnosti. Takvo gledanje na grešnost čovjeka nije dostojno kršćanina. Svećenik a i cijela zajednica morali bi pomagati penitentu. Ako je Crkva sakrament spasenja, onda se zna što po prilici ta riječ znači. Čitava je crkvena organizacija zato tu da pomogne čovjeku otkriti sama sebe u svojoj intimnosti i da te svoje probleme može riješiti pred Crkvom i Bogom. 

(Vjekoslav Bajsić)

 

Našim suvremenicima, ljudima koji se sada nalaze u osmom i devetom desetljeću života, možemo pristupiti kao bogomdanom izlogu promjena koje su zapljusnule svijet tijekom njihova života. Pamćenje tih generacija i njihova iskustva zrcale svijet koji ubrzano nestaje i novi koji još uvijek nastaje. Higijenske i tehnološke mogućnosti, smjena obiteljskih i religijskih uporišta, kao i brojne društveno-političke promjene, toliko su velike i brze da se s pravom može reći da ih ni jedan naraštaj prije njih nije mogao kušati u tom obliku.

Jasno, nijedan identitet nije okamina. Sve je podložno promjeni i izloženo raznovrsnim utjecajima. Ako su nekada masovna iseljavanja omogućavala brisanje i slabljenje identiteta, njihovo stapanje s drugima i drugačijima, danas se prekrajanje i slabljenje identiteta ostvaruje bez ispaljenog metka u svakome domu. Suvremeni mediji donijeli su strani svijet u naše domove. Štoviše, omogućili su šarolikost svjetova za obiteljskim stolom pa je potpuno promašeno govoriti o međugeneracijskim sustolnicima. Radije se treba govoriti, slikovito rečeno, o planetima koji kruže oko stola i nikad se ne dotiču. Brzina pojavljivanja novoga i odumiranje staroga dovodi do antropološke neistovremenosti koja se, kako je prethodno rečeno, dade osjetiti već i kod najobičnijeg objeda pri kojem se za stolom okupe tri generacije istoga obiteljskog kruga.

Suvremena SMS generacija, odnosno naraštaj virtualnih, brzih i kratkih oblika komunikacije i sadržaja, površnih pristupa i poluistina, sve teže prihvaća institucionaliziranu religiju za okoliš vlastite duše. Iz ponude institucionalizirane religije uzimaju se samo oni sadržaji koji odgovaraju trenutnom ukusu pojedinaca i trenutnim strujanjima u društvu. Sve više se religijski sadržaji uzimaju i prekrajaju do mjere neprepoznatljivosti i podlažu utilitarnim motivima koje je iznjedrila potrošačka kultura i ukusi vremena. Na tom tragu, možemo spomenuti da su društveni procesi iznjedrili brojne oblike svjetovne religioznosti, posebno u području ekonomije i zabave. Kad to kažem, onda se dovoljno zaustaviti na oskvrnutom pojmu adventa i Božića. Posvuda se blagdanska sajmišta i njegovo ozračje promeću u hramove svjetovne religije koja nudi usrećujuće sadržaje kao svojevrsno spasenje od svakodnevice iz koje se ulazi u bajkovitu blagdansku idilu. Sve to, a primjera ima više, ukazuje na nemoć deklarativnog kršćanstva, društvenog katekumenata, tradicijskog crkvenog pastorala i tradicijskog obiteljskog života koji su se pokazali nemoćni u susretu sa svjetovnom religijom konzumerizma i pred najezdom sekularizacije. Zato nije začuđujuće da pad životnog standarda predstavlja najveću prijetnju, a žudnja za većom kupovnom moći najbrže pokreće ljude. Stoga je ovdje zgodno navesti misao pape Franje iz 2015. godine kad je u Firenci kazao da se ne nalazimo u epohalnim promjenama, nego u promjeni epoha.

Izazov Crkve odbačenog Boga

Kad je aachenski biskup Klaus Hemmerle 80-ih godina prošlog stoljeća govorio o Crkvi budućnosti, govorio je o Crkvi odbačenog Boga i istodobno o Crkvi koja živi iz vjere u Božju nazočnost među ljudima. Te su riječi, vjerujem, bile proročki uvid u Crkvu sutrašnjice, riječi koje se već danas obistinjuju pred našim očima. Je li teže stanje odbačenog Boga ili je dramatičnije stanje zaborava Boga, drugo je pitanje. Kako bilo da bilo, sigurno je da se sve više u hrvatskim prilikama vide brojni primjeri prerastanja u Crkvu odbačenog Boga, odnosno u stanje nezaustavljivog raskoraka između deklariranih kršćana i njihove životne prakse. Stanje o kojem je 8o-ih godina Hemmerle govorio danas je naša zbilja. Jasno, mnogi to niječi i ističu da kod nas nije tako, da su naša marijanska svetišta dokaz u prilog nesalomljive vjere naših djedova i baka koju koncilske novosti ni “modernisti” nisu uspjele slomiti. Ipak, sve više se vidi da ćemo postupno prerastati u Crkvu staraca i religiozno servisiranje pučkih običaja, a sve manje okupljati samosvjesne mlade ljude nošene žarom vjere i proročkim uplivom u društvu. Dušobrižnici, barem kad je riječ o našim prilikama, sve više prerastaju u kapelane pučkih svetinja, a sve manje se doživljavaju kao posrednici Kristove pastirske službe u crkvenoj zajednici. Zašto je tomu tako, dio odgovora krije se i u uvodnim mislima.

Nema dvojbe da su društvene prilike oštetile slušne organe ljudske duše i da se sve više ubiru plodovi ravnodušnosti nastale iz sprege komoditeta i površnosti, kao i plodovi individualističke duhovnosti koja lako koketira s praktičnim ateizmom. Dakako, ni sama Crkva – a ovdje pod Crkvom ne mislim samo na hijerarhiju – nije prepoznavala u pravoj mjeri izazove vremena, nego se često okupirala vlastitim samoočuvanjem i površnim pristupom obnovi. Ravnodušnost prema Crkvi, posebno među mladima, samo je jedna od posljedica opće ravnodušnosti koja obilježava zapadnjačka društva. Jasno, nije ravnodušnost prema Crkvi isključivo posljedica opće ravnodušnosti. Oko nas je obilje uzroka koji ju potiču i njeguju. Zato mi se čini ključnim da, pored blistavog dokumenta “Radost evanđelja”, odlučno poniremo u riječi benediktinca Elmara Salmanna, koji kaže: »Previše je rezignacije u Crkvi, a premalo proročke snage. Bojimo se gubitka, nerado se odričemo svoje moći. Premda smo već manjina u Europi, mi i dalje još želimo biti većina. O kad bismo htjeli biti jedna dostojanstvena, hrabra, proročka i kvalificirana manjina. A ovako samo često ‘gospodski letimo’ iznad društva, a trebali bismo biti klica, sol, glas, glas koji kvalificirano ima nešto reći o stvarnosti s jednoga drukčijeg gledišta«.

Možda se dijelom problem krije u činjenici da smo Drugi vatikanski koncil naučili nazivati događajem svojevrsnog mirenja Crkve s modernim svijetom. Međutim, kako je davno zamijećeno, ako bi se uopće moglo govoriti o pomirenju Crkve i moderne, onda bi trebalo reći da je to bilo mirenje s mrtvacem. Naime, u vrijeme Koncila moderna je već odavno bila mrtva, a 60-ih godina 20. st. bujao je svijet potpuno drugačijih silnica. Na tom bi se tragu moglo reći da Koncil nije bio istinski odgovor na izazove vremena, nego na pitanja koja su odavno postavljena ili su odavno izgubila na svježini. To, istina, ni najmanje ne znači da je Koncil bio promašen, nego ukazuje na naš umišljaj da nas svijet čeka kako bismo mu dali odgovore koje samo od Crkve očekuje. Bojim se da se nešto slično zbiva i s našim današnjim pokušajima obnove pastoralne prakse u kojima se ne vidi odveć jasno da nam je stalo do onoga što se riječima izriče kao važno u sadašnjem trenutku.

Pokora – primjer jednog nesporazuma

U prethodnim je riječima ponuđen kratak i prilično sužen panoramski let iznad barem jednog dijela duha našega vremena i, općenito uzevši, stanja kulture i pastoralnih vrloga današnjice. S druge strane, bilo bi suludo misliti da se u tom letu ne zrcali stanje iz kojeg se navedenu situaciju promatra i nastoji učiniti preglednom. Kako bilo da bilo, nužno je potrebno rasvijetliti i razumjeti trenutak u kojem živimo, barem na našim stranama, da bismo mogli vidjeti priliku za aggiornamento pokore u užem i širem smislu. Nije nepoznato da bavljenje zahtjevnim vjerskim pitanjima, posebno dušobrižničkim temama, uvijek sadrži opasnost da se, želeći što kvalitetniji pristup, upustimo u jezičnu i misaonu vratolomiju kojima obiluju tekstovi koji se, istini za volju, ne čitaju i na koje se rijetko tko osvrće. Ući u razumijevanje značenja pokore, bilo da se radi o njezinom sakramentalnom bilo o širem značenju, nije lagan zadatak i nikako ne trpi naučen govor.

Tema pokore svakako je krupna tema. Potrebno je doći do nužnih preduvjeta za njezino razumijevanje. Da bi to bilo moguće, ne možemo zanemariti povijesni put kojim je taj pojam prošao i što je sve sa sobom povukao. Silnice minulih stoljeća su taj pojam uvelike opteretile minulim religijskim ukusima i često ga podvrgavale razumijevanju i tumačenju koje je iščašilo izvorno značenje pokore, odnosno dovelo do odumiranja evanđeoskog duha kojim se ima misliti i živjeti ono što se izriče pokorom. I tu nam se odmah otvara zahtjevan i bogat prostor crkvenog naslijeđa, jer bez njega se ne možemo staviti u razumijevanje pokore.

Naslijeđena i prevladavajuća duhovnost pod pokorom prvenstveno misli na pokorničku praksu, ponajprije poticanje asketskih vježbi, tjelesno trapljenje i mrtvljenje putem pokorničkih radnji, obreda i molitava, koje se vezuju uz sliku Boga i sliku čovjeka. Drugo, pod pokorom naš prosječan katolik misli na čin koji mu ispovjednik zadaje u ispovijedi kao čin zadovoljštine, odnosno njome se misli na zadovoljštinu koja se vrši pokorom, a ne na cijeli sakrament. I u jednom i u drugom slučaju uvijek se pod pokorom osjeća neko breme kazne, odnosno pojam pokore nosi u sebi odraz kaznenog smjera. Iz minulih vremena ostavljeno je breme pokorničkih radnji koje su bile očekivane, prihvaćane i življene u svijetu koji odavno više nije onakav kakav je bio kad su se te radnje predstavljale kao ljekovita sredstva. Naći će se tu posebnih molitava, hodočašća, bosonogih isposnika na putu prema svetištima, postova, žrtava i žrtvica, bičevanja, a sve kako bi kršćanin krotio svoju palu narav i pokazao nadmoć duha nad tijelom u suzbijanju poroka i nadvladavanju zamki Zloga. Učiniti ono teže, nešto neredovito, uvijek se smatralo korisnijim u nastojanju da se Boga potakne na smilovanje. U korijenu tih pristupa često se nalazi poganska, tj. neevanđeoska slika Boga i neevanđeoska slika čovjeka koje su se, nažalost, poganstvom porobljene, podrazumijevale kao sastavni dio kršćanskog vjerovanja i rasta u vjeri. Riječ je o razumljivoj, ali svakako teškoj zabludi koja je stoljećima opterećivala kršćansku duhovnost i za sobom ostavila veliku duhovnu nezrelost, od koje mnogi i danas boluju ili se čak njome oduševljavaju kao način kojim bi trebalo vratiti ono što je Koncil pokušao uništiti.

Naime, često se polazilo od načela da naši grijesi izazivaju Božju srdžbu i Božju kaznu, da neće ostati nekažnjeni. Kad je tomu tako, onda je “bolje na ovom, nego na onom svijetu” ispaštati za grijehe. Pokorničke radnje promatrane su kao način kojim se može umilostiviti srditog i uvrijeđenog Boga da “odvrati bičeve srdžbe svoje koje za svoje grijehe zaslužujemo”. U arsenalu pokorničke duhovnosti, posebno u okviru srednjovjekovnih i baroknih pasionskih pobožnosti, bilo je svakojakih pristupa. Dovoljno je uzeti u ruke arhivska vrela da bi se vidjelo kakvim su se riječima propovjednici obraćali vjernicima u korizmi, a posebno nakon velikih katastrofa, kao i tekstove prigodnih molitava. Rijetko je u njima naći pristupe koji nisu tvrdili da su prirodne katastrofe kao što su potresi, poplave, suše, ratovi, gladi, bolesti, pošasti, itd., Božja kazna za ljudska zlodjela, izravna posljedica odvraćanja od Boga, ali i način kojim nas Bog potiče na obraćenje, put kojim nas pročišćava, a sve u ime pravednosti i povrijeđene Božje časti kojoj treba dati primjerenu zadovoljštinu. Dakle, patnja se usko vezivala uz Božju intervenciju. U nešto bližoj prošlosti, barem na prostoru jadranske Hrvatske, oskudni kupaći kostimi i javna kupališta izazivali su gorljivi propovjednički govor i napise u kojima se, gotovo posljednji put na spomenutom tlu, zrcalila slika srditog Boga koji će nemoral kazniti pa bilo to i na djeci onih koji se upuštaju u takav nemoral. Tko misli da pretjerujem, neka kopa po arhivima!

Faraonsku sliku Boga – a uz nju ide Crkva servilnih odnosa, autoritarnog ophođenja i naučenog govora o Bogu – zorno se može naći i u primjerima marijanske pobožnosti. U jednoj marijanskoj pjesmi nalazimo: Pritežki gr’jesi hudi / Boga na gn’jev potiču, / Da nas preoštro sudi; / A branit ko će nas? / Marija dobra i mila, / Majčina stereć krila, / Gr’jeh će usmrtit kleti, / Ter Bogu predat nas. U posebno dragocjena vrela ubrajaju se molitvenici. U njima se zrcali duh vremena i, ne baš rijetko, faraonska slika Boga kojom se napajala pučka pobožnost i molitveni žar. Tako se, primjerice, u jednom molitveniku iz međuratnog razdoblja nalazi molitva predviđena za vrijeme poklada: Ako sveđer, osobito ovih dana sjeti se, Bože, svoga milosrđa; osobito ovih dana svrni svoj pogled na raspetog svoga Sina, na njegove rane, na njegovu neprocjenjivu Krv, da se utaži tvoja rasrđena pravda, da se ne izlije na nas pjeneća čaša tvoje osvete, da nas tvoji gromovi ne unište. Vršenje pokore u toj optici značilo je opskrbiti se zaštitničkim djelima kojima ćemo izbjeći Božju kaznu i osigurati život lišen problema i, dakako, vječne propasti. U tom pristupu moralizam i ritualizam imali su veliku ulogu.

Iz svega toga, ali ne samo iz navedenoga, nastalo je povijesno opterećenje pojma pokore pod vidom mučne, naporne i smrtno ozbiljne religiozne prakse koja je daleko od radosti i vedrog pristupa životu, kojom se nastoji popraviti štetu koju su počinili grijesi. Zapravo, gledalo se na pokoru kao izričaj izvanjske, juridičke i feudalističke pokornosti Bogu. S tom predodžbom i danas se uvelike susrećemo. To što službeni naziv sakramenta pokore rijetko probija u svijesti vjernika, dovoljan je dokaz što se najčešće kod nas podrazumijeva pod pokorom.

Obraćenje kao hod iscjeljenja iz ljubavi

Ako je kroz povijest došlo do iščašenja i opterećenja pojma pokore, kao i do suvremenog odbacivanja i ismijavanja pokore, onda istinski smisao pokore možemo crpiti vraćajući se Izvoru. Hraneći se biblijskim sadržajima – pritom prvenstveno mislim da Isusov navještaj obraćenja – možemo se odupirati kulturi površnosti, brzopletosti i nemara u pristupu kršćanskoj pokori. Valja znati da izraz metánoia – kako ga nalazimo u grčkom izvorniku evanđelja, a najčešće prevodimo riječju ‘obraćenje’ – nije svodiv na pojam pokore (lat. paenitentia) kako je prethodno opisana. Metanoja ne znači ‘činiti pokoru’ u naslijeđenom smislu pokorničkih radnji, gdje nije vidljivo da se prvenstveno misli na promjenu mentaliteta ili, biblijski rečeno, na promjenu srca, deprivatizaciju srca i poniranje u Božji mentalitet, usvajanje Božjeg pogleda na ljude. U Isusovu pozivu na obraćenje nije na prvome mjestu da se netko oduševi za ispravno ponašanje, odnosno usvoji neki moralni imperativ, posebno ne radi izbjegavanja Božje kazne, nego da iznutra usvoji evanđeosko držanje koje je odgovor na činjenicu da nam je Bog blizu, da nas poziva na zajedništvo radi dobra nas samih.

Obraćenje nužno sa sobom nosi plodove, a plodovi obraćenja ujedno su ljekoviti i za pojedinca i za zajednicu. Pokornički duh ima se misliti u duboko evanđeoskom duhu, oslonjen na istinu o Bogu koji se u svome Sinu upustio u jedinstveni suodnos s nama ljudima da do nasilne smrti na križu ostane vjeran Očevoj volji prema ljudima.

S druge strane, rijetko probija svijest da je cijela Crkva ujedno i zajednica pokornika u najširem smislu riječi, jer je pozvana na cjeloživotno obraćenje i na pokorničko raspoloženje. Naime, život u Kristu dinamična je stvarnost. Izložen je lomovima, kušnjama i izdajama krsnog poslanja. Stoga je nužno govoriti o aktualizaciji obraćenja, a o sakramentu pokore i pomirenja kao daru kojim se na poseban način sudjeluje u cjeloživotnom procesu rasta iz vjere. Usto, rijetko je prisutna svijest da je obraćenje i vršenje pokore djelo koje nije moguće bez Boga. Nije riječ o našim “privatnim” pothvatima kojima se dižemo u sfere moralnih atleta, pa još k tomu upadamo u “guruizam” tražeći posebne “karizmatike” za ispovijed, što dovoljno govori o gubitku svijesti o Crkvi koja stoji u pozadini sakramenta pokore i gubitku svijesti o smislu tog sakramenta i kod onih koji mu pristupaju. Dijelom se može govoriti da je danas na snazi svojevrsna pronevjera smisla sakramenta i kod onih koji mu pristupaju. S druge strane, potražnja za brendiranim svećenicima, “specijalcima”, posebno zbog njihove medijske prezentacije i masa koje okupljaju, govori o potrebi antropološke dimenzije susreta i blizine unutar sakramenta koja ima biti doživljena. Put obraćenja, aktualizacija obraćenja i plodovi obraćenja dar su Božjeg milosrđa koje susreće suradnički raspoloženog čovjeka, a ne ropskog poslušnika od kojeg se jedino očekuje da što češće ide na ispovijed, a da se nitko ne pita koliko se prepoznaje obraćeničko držanje u onima koji se ispovijedaju i u sredini u kojoj žive. Razumljivo je da smo se navikli pitati o broju obavljenih ispovijedi, ali se rijetko pitamo koliko se doista prepoznaje obraćenja ondje gdje se još uvijek možemo pohvaliti velikim brojem ispovijedi. Osjećaj skrušenosti, koji često hvale ispovjednici kao dokaz da je ipak sve u redu, očito nije dovoljno pokriće kojim bi mogli mirne savjesti reći da nema nikakvih problema. Dovoljno se sjetiti masovnih ispovijedi pred velike blagdane, barem gdje je to još prisutno, pa da nam se nametne pitanje o vanjskim pokazateljima obraćenja.

Naime, sakrament pokore se prvenstveno doživljava pod vidom dostojnog pristupa pričesti, kao uvjet odlaska na pričest, a premalo se vidi njegovo usmjerenje prema obraćanju. Gotovo da prevladava hipnotski pristup kojim se u godišnjim ritmovima o blagdanima ispovijeda radi pričesti i, barem kod onih pobožnijih, radi milosti sakramenta. Svijest o potrebi pomirenja s Bogom daleko je od prevladavajuće prakse ispovijedanja. Jasno, teološkim znalcima je poznato do koje mjere se iz svijesti izgubio osjećaj da sakramentalna ispovijed ujedno polučuje i pomirenje s Crkvom. Tehnicistički i gotovo magijski pristup, odnosno mišljenje da će ispovijed kao takva izmijeniti ljude, i danas se može naći kod pojedinih dušobrižnika koji imaju predodžbu ispovijedi kao svojevrsnog duhovnog automatizma koji rješava sve i sva ili, nažalost, isti plivaju u pastoralnom romantizmu, utaboreni iza prohujale moći sjajnih paramenata, bireta, reverendi, moceta, kurija, prebendi, salona, statusa i titula, nedodirljivosti i samodostatnosti.

Ako je kroz povijest došlo do iščašenja i opterećenja pojma pokore, kao i do suvremenog odbacivanja pokore, pa i samog sakramenta, onda istinski smisao pokore možemo crpiti vraćajući se Izvoru. No, preodgojiti stare mentalitete krvav je i gotovo nemoguć posao. Sve u pastoralu, kad je moguće, traži veliku pokretljivost i istinoljubiv odnos prema stvarnosti. Otuda očito toliki osjećaj nemoći i neuspjeha kod današnjih svećenika, ali u toj se nemoći da nazrijeti moć rađanja nove svijesti. Hraneći se biblijskim sadržajima, a pritom prvenstveno mislim na Isusov navještaj obraćenja, možemo se odupirati kulturi površnosti, brzopletosti i nemara u pristupu kršćanskoj pokori.

Zadovoljština – izričaj obraćenja

Crkveni dokumenti ne bi smjeli biti zanemareni u pastoralnim mukama, iako to može zvučati kao puka fraza ili slijepo dodvoravanje. U njima je vidljivo kako je kroz vrijeme mnogo toga sazrijevalo, živjelo, mijenjalo se i odumiralo. Lagodniji put svakako ne ide pored crkvenih dokumenata, ali, s druge strane, formalističko i nekritičko pozivanje na njih vodi u još dublju provaliju. U apostolskoj pobudnici “Pomirenje i pokora”, iz 1984., papa Ivan Pavao II. tumači značenje zadovoljštine: “Činima se zadovoljštine – koji bi, premda jednostavni i skromni, morali što bolje izražavati ono što označavaju – označava nešto vrlo dragocjeno: oni su znak osobnog zauzimanja što ga je kršćanin pred Bogom prihvatio u sakramentu da započne novo bivovanje (i zbog toga se oni ne bi smjeli svesti samo na nekoliko molitvenih obrazaca što ih treba izgovoriti, nego bi se morali sastojati u djelima bogoštovlja, ljubavi, milosrđa, naknade); ti čini zadovoljštine izražavaju misao da je grešnik, kojem je oprošteno, kadar svoje vlastito tjelesno i duhovno mrtvljenje, svjesno ili barem prihvaćajući ga, sjediniti s mukom Isusa koji mu je zaslužio oproštenje; oni podsjećaju da i nakon odrešenja u kršćaninu ostaje područje tame što je posljedica rana grijeha, nesavršene ljubavi čina kajanja, oslabljenosti duhovnih sposobnosti u kojima je još na djelu žarište zaraze – grijeh, kojemu se uvijek valja suprotstaviti mrtvljenjem i pokorom.”

Obraćenje nužno sa sobom nosi plodove, a plodovi obraćenja ujedno su ljekoviti i za pojedinca i za zajednicu. Stoga se pokornički duh ima misliti u duboko evanđeoskom duhu, pa tako i zadovoljština u sakramentu, oslonjeni na istinu o Bogu koji se u svome Sinu upustio u jedinstveni suodnos s nama ljudima. Tekst papinskog dokumenta nije izvan tog vidika, ali se služi klasičnijim jezikom i pomaže da se ne izgubi iz vida svijest o grijehu u njegovoj cjelini. Nema dvojbe da se pokornička djela ne mogu smatrati nadiđenim pristupom u moralnoj obnovi pojedinca, ali se neevanđeosko poimanje pokore može smatrati promašenim i nadiđenim pristupom. Nekadašnje pretjerano davanje važnosti izvanjskoj pokorničkoj praksi polučilo je zanemarivanje evanđeoskog poimanja obraćenja i zanemarivanje svijesti o Bogu koji se ne uvjetuje našim grijesima. Kad je riječ, kako se danas zgodno kaže, o postkršćanskom katoliku, onda je jasno da pokornička praksa nužno mora biti razborita, evanđeoski i antropološki utemeljena, da mora imati poveznice s duhovnim strujanjima vremena, posebno kroz socijalni vid pokore. Ne bi bilo suludo govoriti i o političkim oblicima pokorničke prakse u stanju kakvo je naše. To posebno vrijedi danas kad izrazito blijedi svijest o društvenim posljedicama grijeha i obraćenja, kad se rijetko ispovijeda grijeh propusta na području kulture, odgoja, ekonomije i politike. Prvopričesnički mentalitet žilavo se drži kod mnogih koji su porobljeni infantilnom vjerom, a maratonske i masovne ispovijedi uvelike mu kumuju.

U pokorničkim djelima se mora zrcaliti istina da čovjek kroz konkretne čine živi svoju okrenutost Bogu i čovjeku, kao i svijest da je kroz konkretne grešne čine izricao svoje ‘ne’ Bogu i čovjeku. Pokornička djela, shvaćena u duhu evanđeoske slobode, imaju za cilj bistriti naš osobni pogled srca, i to na način da sami, posebno molitvenim predanjem, što bolje razobličujemo laži u koje upadamo i zlo koje u sebi hranimo. Pokorničko držanje nužno ide i korak dalje, a to je položaj prepoznavanje sebe kroz tuđi pogled, posebno kroz one koje smo svojim grijesima oštetili i ranili. Na tom se tragu može govoriti da pokora znači konkretnim djelima dovoditi se u dosluh s Bogom i jačati svoju ukorijenjenost u Bogu kroz praktičnu ljubav prema drugima.

 

Iz: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 2/2019.

← Novogodišnja čestitka

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.