Uz svetkovinu sv. Josipa 2019. godine
Zaštitnik Crkve (1870.), zaštitnik Drugog vatikanskog sabora (1961.), zaštitnik Hrvatske (1687.), zaštitnik Vatikana (2013.), zaštitnik pontifikata pape Franje (2013.), samo su neki od naglasaka koji nas vode do zaključka da kršćanski život ne bi smio mimoići Josipov primjer, da ga je uvijek iznova moguće aktualizirati kao primjer koji govori čovjeku u svim izazovima, posebno kao svjetlo kojim se može rasvijetljavati dramatične životne situacije.
Malo je riječi u Svetom pismu o Josipu. Pavao ga ne spominje. Štoviše, nemamo ni jednu jedinu Josipovu riječ. No, to što Pismo ne govori o onome što bi nas moglo zanimati o sv. Josipu, ne znači da je Josip predstavljen kao oskudan lik. Šutnja Pisma o Josipovim riječima može nam pomoći da pročistimo svoju znatiželju o Josipu na način da osluhnemo Josipovu perspektivu služenja koja ne buči pred sobom “kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili”. Stoga nije pogođeno govoriti o Josipu kao šutljivom svecu, što se poslovično čini u ime romansirane perspektive. Pored toga što nam Pismo ne donosi Josipove riječi, govor Josipova stava, njegovo nastojanje i njegova djela glasniji su od brojnih ispraznih govora kojima obiluje religijska ponuda u kojoj se često riječima prekriva manjak služenja. Josipova djela i njegovo držanje u kriznim trenucima Marijine trudnoće otkrivaju ga kao čovjeka koji nije gluh za Božji govor u svome životu. Time nam se Josip otkriva kao osoba čiji se rukopis vjere vidi u zauzetosti za druge. Sve što o Josipu znamo susrećemo u pripovijestima o Isusovu rođenju u Betlehemu. Slijedi bijeg i povratak iz Egipta, Isusov ostanak u Hramu za vrijeme hodočašća.
Usto, kako je i za očekivati, često ga se spominje kad je riječ o Nazaretu, Isusovu zavičaju, ali uvijek s primjesama poruga kojima se želi omalovažiti Isusa i njegovo galilejsko ishodište. U tim okolnostima Isus je prepoznat kao Josipov sin, a to znači da Josipa prepoznaju kao Isusovu sjenu. Ipak, ne vidimo ga u Isusovu javnom djelovanju, no tijekom stoljeća u Crkvi će rasti svijest o važnosti sv. Josipa u njezinu djelovanju.
Radnik i pravednik iz vjere
Pored toga što Josip nije član neke povlaštene grupe u židovstvu – jer Pismo kaže da su za Isusa govorili da je tesarov, drvodjeljin sin – nužno je uočiti da je Bog neupitno povlašten u Josipovu životu. Time se i nama otvara pogled u vrijednost rada koji je utkan u ozračje svakodnevice u kojoj je odrastao Isus. Važnost rada u današnjoj kulturi zabave i predano vršenje dužnosti u današnjoj potrošačkoj kulturi, znamo, nije na cijeni. Zato je upravo danas potrebno kroz sv. Josipa gledati na rad kao put očovječenja i biti svjestan opasnosti obezvrijeđivanja rada i radnika, kao i zlokobni pokušaj da se sreća misli u odsutnosti rada, a u obilju novca. S Josipom možemo svjedočiti da nema govora o ispunjenom životu koji bi se mogao ostvarivati bez rada i bez poteškoća. Umišljaj o slasti stalne dokolice vodi u gubljenje osjećaja za istinu života i do krajnjeg razočaranja nad sobom i drugima.
Pogled na život iz Josipove perspektive nužno postaje kritični vapaj protiv nedostojnog poimanja blagostanja. Nema dvojbe da se u svijetu današnjih trendova blagostanje prometnulo u suvremeno idolopoklonstvo. Naime, suženo shvaćeno blagostanje proizvodi stanje narkoze u kojoj nije moguće razaznati da Bog prolazi kroz naše živote, da nam progovara i ondje gdje se život zapetljao u muke, drame i bezizlazna stanja. U takvom stanju otupjelih osjećaja čini se sve samo da se ne ugrozi spokoj i bezbrižnost pojedinačne sreće. Josip svojim držanjem govori o jednoj drugoj razini identiteta. Riječ je o odnosu s Bogom iz kojeg se izlazi spreman na preuzimanje tereta, podmetanje leđa i dubinsko razmatranje stvarnosti, što omogućava da se iz mraka krene na put prema budućnosti. Ne čeka Josip da se stvore povoljni uvjeti, nego kreće od sebe.
K tomu, Sveto pismo pridaje Josipu značaj pravednika, a to je jedna od najvećih oznaka u židovstvu koja se može naći za čovjeka koji vjerno vrši Mojsijev zakon. Međutim, Josipova pravednost prepoznaje se u svoj svojoj dubini – u radu na sebi. Josip je nadasve vjeran Bogu, a to znači da vidi gdje je potrebno zaštititi Mariju. Pravedan čovjek ne ide za ljudskim obzirima. Ne vodi se pukim običajima i većinskim mišljenjem. Zna da ih nije moguće mimoići, ali mu nisu pokretači djelovanja. Josip je pravedan jer se odlučuje za drugačije, mučno, poražavajuće u očima ljudi, za Mariju i Isusa kojima će biti biće ljubavi, skrbi, nježnosti i zaštite. Tu nema tajnosti.
Budan čuvar dostojanstva
Josip, “muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist”, suočen je s neočekivanom Marijinom trudnoćom. Ulazi u stanje dramatične krize. Rješenje mu je poznato. Mojsijev zakon nudi rješenje, ali Josip u njemu ne vidi Mariju. Josip u krizi nije slijepo vjeran Zakonu. Vidi da je moguće drugačije gledati na Zakon – kroz Mariju. I tako ga susrećemo kao biće brižnosti dok smišlja kako da Mariju ne izvrgne sramoti.
Ljudi vjere uvijek vide dublje. Ne ostaju na slovu, nego su usmjereni na čovjeka. Ljubav ima jedinstveno oko za drugog čovjeka i iznalazi načina. Gdje je ljubav, tu je oko! Tako nam se Josip otkriva kao gorostas vjere, primjer koji ulijeva strahopoštovanje za krizne trenutke u kojima nam se čini nemogućim Božje djelovanje. U Josipovu se primjeru krije snaga privlačnosti. Postao je čuvar rasta Djeteta uz kojeg ga je vezala Providnost.
Kad Sveto pismo govori o Bogu koji pojedinim ljudima govori u snu, onda hoće reći da ti ljudi vjeru žive kao budnost za Boga i njegove zahvate u njihovu životu na korist drugih ljudi. Josip je vjerom probuđen do te mjere da umije vidjeti kamo ga Bog usmjerava u kriznim trenucima. Štoviše, Pismo pokazuje da Josip iz iskustva Božjeg govora u svome životu mijenja svoju odluku. Snagom vjere Josip nadilazi redovite granice, ne ostaje vezan uz slovo Zakona. Pokazuje nam se kao čovjek koji je otvoren nutarnjem glasu kojem dopušta da ga vodi i onda kad to izgleda suludo ili kao gubitnička avantura. Tako Josip postaje čuvar i branitelj života Marije i Isusa. Tim se Josipovim držanjem potvrđuje drevno iskustvo vjere o posljedicama čovjekova susreta s Bogom. Kad Bog susreće čovjeka, čovjeka se mijenja, postaje budan za stvarnost u kojoj Bog očekuje naše djelovanje. Stvarnost time ne postaje bajkovita, ne gubi ništa od svoje oporosti, ali se u njoj daje Bogu da dođe do riječi. Duhovno probuđen Josip ne pristaje na očekivanja okoline. Spreman je sebe izvrgnuti ruglu. Oslonjen na Boga zna da gradi na temelju zbog kojeg se neće postidjeti. Čini se da nam je danas potreban takav osjećaj vjere kao nikada prije. Kad vjernik počne gubiti budnost za stvarnost u kojoj živi, kad se više ne prepoznaje Božji prolazak kroz svijet, kad se misli da nas Bog ne može iznenaditi, onda neminovno gubi i osjećaj poštovanja i odgovornosti prema bližnjemu. Današnja kriza vjere uvelike je posljedica čovjekovih “snova” u kojima progovaraju bogovi pod maskom ljudske sebičnost, maštanje o blagostanju u ostvarivanju sebičnih želja. Sveti Josip, i jučer i danas, utire primjer drugačijeg života koji se nije opravdavao preprekama.
Ovdje valja dodati još jedno snažno usmjerenje. Naime, kako bilo da bilo, kršćani su često u napasti, posebno danas, voditi se poganskim gledanjem na život, a to bi značilo pozivati se na puku sudbinu i u nedaćama ostati skrštenih ruku. U evanđeoskim pripovijestima vidimo da su Marijina i Isusova budućnost položene u Josipove ruke. Njihova je budućnost povjerena njegovim odlukama. Josipova odgovornost prema njima nije odgovornost koja se bi se rješavala kao da je riječ o njegovu posjedu. U tomu se očituje silina Josipova primjera koji je odgovoran prema odgovornosti koja mu je povjerena. Nema tu samosažaljevanja ili oplakivanja nad dramom u kojoj se zatekao. Ne ostaje ravnodušan, ali se ni ne odaje slasti protestiranja. Josip se otkriva kao, kako je davno rečeno, prijatelj budućnosti, a ne zaslijepljeni rob prošlosti.
Odgovori