Nije odveć teško zamijetiti da je vjerski život naših župa položen u ralje dviju krajnosti: bučnog duhovnjaštva i šutljive tromosti. U vrtlogu svakodnevnih promjena, a svako vrijeme nosi svoje mijene, često se nude laka rješenja i intelektualna rasterećenja, a sve pod vidim ‘pastorala srca’ i nesablažnjavanja ‘malenih’. Na cijeni nije mukotrpan rad, dijalog, zdrava kritika, promišljanje, obrazovanje uma, srca i duha, evanđeoska poniznost i skromnost, praćenje znakova vremena, a o pastoralnom obraćenju suludo je i govoriti. Sve više nalikujemo starozavjetnom Joni. Iako je Jona prorok, bježi u smjeru suprotnom od smjera Božjeg poslanja. Neobraćeni Jona, položen u zaklon religiozne ravnoteže, postaje žrtvom samoga sebe, a, jer je riječ o tipskom liku, i na Joni i na sebi vidimo da takva strategija prouzročuje i drugima nevolje nastale našim krivim izborima. Ponekad se stječe dojam da su naši pastoralni pristupi poput Jonine strategije bijega koja je u svojoj biti izraz umišljaja da su svi protiv njega, odnosno protiv nas.
Pa ipak, posebno veseli kad se vidi da ima onih koji vide, ali ne samo da vide, nego svoje uvide ne obavijaju neprobojnom udobnošću šutnje. Novi broj Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije (4/2019.) donosi poticajan članak Žarka Relote pod naslovom Vjera bez sakramenata i sakramenti bez vjere. U prepoznatljivom stilu, kao svojevrsno probijanje šutnje, Relota promišlja našu domaću pastoralnu praksu unutar njezinih zapetljaja, nedorečenosti, nezrelosti i nada.
Riječ je o dobrom štivu, a svako dobro štivo valja umješno čitati između redaka. Na tom tragu, ovdje prenosim nekoliko citata kao poziv na čitanje Relotina članka i priliku za preispitivanje naše samodostatnosti.
Ne treba kriti da se, iz više razloga, u crkvene službenike uvukao određeni strah. Strah od roditelja ukoliko im se djeca požale da svećenik traži da nauče nešto o svojoj vjeri i da ju žive unutar svoje obitelji i vjerničke zajednice; strah od mladih ako se pred njih postave zahtjevi Božjih zapovijedi, da im to ne bi zvučalo prezahtjevno za današnje vrijeme i da ih zbog toga ne izgubimo; strah od odraslih ne udovoljimo li njihovim zahtjevima; strah od “seoskih baba” koje će nam uvijek pronaći neku manu i oklevetati nas; strah svećenika od njegovih pretpostavljenih ako pred njih dođe nekakva anonimna pritužba; strah od medija da ne bi, ne daj Bože, o nama rekli ili napisali nešto loše. Jednom riječju, strah od svačega i svakoga. Možda najmanje strah od Boga. Usto, ljudi na vlasti (neovisno koja opcija ili koalicija bila) smatraju da su nas ugovorima “kupili”, a sedma sila dobrano nam je, i zbog naših slabosti, “začepila usta”.
Doima se da je naša stvarnost ponekad takva da se poistovjećuju sakramenti i sakramentali. Posljedično, mnogim je našim vjernicima važniji blagoslov nabožnih predmeta na Veliku Gospu ili blagoslov djece i ljiljana na blagdan svetoga Ante. Cijelu godinu će zanemarivati nedjelje i blagdane te odlazak s djecom i sudjelovanje na svetoj misi. Ako ne, ne daj Bože, preskočiš blagoslov djece na blagdan svetog Ante, tko zna što će se dogoditi. Magijsko je, ako se to tako može nazvati, postalo mnogima važnije od sakramentalnoga, stoga je i prisustvovanje onome što dobiva prizvuk magijskoga značajnije i brojnije. Na svetu misu će se ići ako se za vrijeme ili nakon nje polažu ruke, ali ako toga nema onda nema ni odlaska na misu. Za “past u duhu” prevalit će se stotine kilometara, ali se za pripravu nedjeljnog euharistijskog slavlja (probe pjevanja, liturgijski susreti kao priprava za navještaj riječi Božje….) nema vremena ni sluha. To magijsko u vjeri naših vjernika doima se snažnije od sakramentalnoga.
Nitko ne niječe vrijednost blagoslova nabožnih predmeta. Još manje, pak, niječe vrijednost i ljepotu blagoslova djece na blagdan svetoga Ante ili neminovnu potrebu egzorcizma, ali nikako se svemu tome ne smije dati veća važnost nego sakramentima. Izostala je vjera i vjerska pouka. A tome smo, kako piše Leo Scheffczyk, krivi i mi koje podjeljujemo u Kristovo ime i u ime Crkve sakramente te oni koji ih primaju bez adekvatne pouke ili za nju “nemaju vremena”.
Živim u nadi da će se roditi vjernici koji će biti katehizirani kad zatraže sakramente i da će znati nešto o onome čemu pristupaju te vjerovati u ono što primaju; htio bih vjerovati da dolazi vrijeme kad će oni koji su primili sakramente pokazati snagu posvetne milosti.
Odgovori