“Razmaknuti” u Crkvi

Isusovac Josip Ćurić (1926.-2012.) bio je mislilac i profesor jedinstvenog stila izričaja u kojem je kraljevala jasnoća misli izrasla iz klasične filozofske i teološke naobrazbe. Pored osebujnih propovijedi, predavanja i, razumije se, ispita, njegovi tekstovi su škola logičkog razmišljanja. U članku “Istina u ljudskome znanju i kršćanskom vjerovanju” ima dio koji je izrazito važan za razumijevanje brojnih nerazumijevanja koja opterećuju unutarcrkveni život. Članak je objavljen u Filozofskim istraživanjima 2003. godine, ali i danas, preporučen onima koji već imaju potrebno predznanje, može uvelike koristiti. Ovdje donosim dio koji može izazvati čitatelja da pročita cijeli članak. 

 

Iz prvih stoljeća kršćanstva potječe Apostolski simbol vjerovanja, koji je pralik svih kasnijih pokušaja, da se i ustima iskaže, što u dnu srca kršćanin vjeruje. Pomalo, pod utjecajem raznih okolnosti, ti će izričaji bivati sve bujniji i određeniji. Bit će i naročitih zgoda, kad će crkveno Učiteljstvo proklamirali neke stavke – kao obvezatne da ih prihvati sav Božji puk, jer su bili sadržani već u prvom pokladu vjere, samo što u prvi mah nisu bili izričito uočeni. U tim izvanrednim slučajevima crkveno Učiteljstvo ne može pasti u zabludu, ne može cjelinu Božjega Naroda zavesti na stranputicu. Taj vidik nezabludivosti u definiranju vjerskih stavaka treba ispravno shvatiti. Odgovorni crkveni službenici (Papa s kolegijem biskupa) nisu nalik na Mojsija, koji silazi sa Sinaja te progovara Izraelcima: “Ovo vam objavljuje Svevišnji.” Papa u zajednici s biskupima samo ispravno formulira ono, što su vjernici već otprije uključno prihvaćali kao od Boga danu poruku. Ne naučava, dakle, novu “Objavu” koju bi primio s Neba. Ali i Papa i biskupski kolegij s njime u tim trenucima zaštićeni su po Duhu Svetome da ne izuste nešto protivno istini. Dakako, to ne znači, da bi tako iskazana definicija od strane Učiteljstva bila “definitivna”, tj. da bi morala kroz sva buduća stoljeća ostati netaknutom. Poput svih zemaljskih tvorevina i ona se može tijekom vremena usavršavati i još potpunije definirati. Ali zablude u njoj nema…

Premda je naš opis crkvenog učiteljstva i njegove nezabludivosti preko svake mjere pojednostavljen, ipak nam pomaže uvidjeti razliku tzv. “vjerskih istina” od mnoštva raznih dostignuća, koja spadaju na profano ljudsko znanje. Ne treba tu razliku uzeti kao kruti separatizam – gdje među vjerom i znanjem ne bi smjelo biti nikakva dodira ni suradnje. Moguće je znanstveno obrađivati vjerske zasade iz povijesti i sl., a moguće je – dapače: potrebno je iz vjerskih principa izvoditi konkretne imperative, koji će pokazati da učenjaci ne smiju u svojim laboratorijima činiti sve što smatraju da im je postalo moguće. Činjenica je da se znanost tijekom stoljeća sve više usavršava: postaje sve “egzaktnija”. Međutim, do kakve će završnice konačno stići, nitko ne može predvidjeti. Što se tiče kršćanskog vjerovanja, i ono kroz povijest na specifičan način, “dozrijeva” – tj. sve izričnije formulira Poklad Objave, kodificiran još u doba Pracrkve. Ipak, vjernici neće sami svojom vidovitošću do kraja “izartikulirati” svu istinu Božje ekonomije Spasenja, koja se ima ostvarivati do konca vjekova. Istom kad svane “eshaton”, bit ćemo uvedeni u svu istinu. Istom će tad Svevišnji objelodaniti svoju “teodiceju” (= opravdanje Providnosti!) te će svima postati razvidno, što je u vrtlozima povijesti bilo neshvatljivo: da je Krist, naime, došao spasiti svijet – a ne osuditi ga na prokletstvo.

Zasad smo još na putu prema “eshatonu” i moramo voditi računa o poteškoćama, kojima su podložne naše vjerske definicije. Prije svega, sjetimo se da je ljudski govor živa tvorevina koja s vremenom mijenja svoje značenje. Ne smijemo si umišljati da, nakon niza stoljeća, još uvijek shvaćamo termin “substancija” ili “transupstancijacija” u posve istome smislu, kako su ga razumijevali skolastici u XIII. stoljeću ili pak saborski Oci u Tridentu. A uz to je i naš hrvatski prijevod terminom “pretvorba” neadekvatan… Povrh toga, ni svi ljudi našega vremena nisu u strogom smislu “su-vremenici”. Kao što zvjezdano nebo, što ga u danom trenutku vidimo nad sobom, nije “sin-krono” – jer svjetlosne zrake koje ovoga časa stižu do nas nisu od pojedinih zvijezda krenule u isto doba, nego se razlikuju stotinama i stotinama godina – tako su i stanovnici današnjega kruga zemaljskog kulturno i civilizacijski među sobom uvelike “razmaknuti”. Globalizacija je, doduše, svima u ruke dala tranzistor i mobitel, ali nas tako nije dovela sve na istu razinu duha i čovječnosti – nego je samo podvojenost naših mentaliteta ozvučila. Mnogi među nama još i danas žive u “cinquecentu” ili barem u “ottocentu”, od čega ne možemo izuzeti vjernike koji crkvenost i nezabludivost gledaju kroz prizmu fosilizirane tradicije.

← Biskupe Mate, hvala!

Kad riječi oduševljavaju →

Odgovori

Napomena: Objavljuju se samo imenom i prezimenom potpisani i obrazloženi komentari, pitanja i prilozi.

Autorski tekstovi urednika smiju se koristiti i prenositi bez ikakve dozvole, uz zamolbu da se navede izvor.

WEB DIZAJN I PODRŠKA: STJEPAN TAFRA.