Izazov glasa mlađih teologa u Srbiji
Pravoslavna baština predstavlja jedno od nezaobilaznih vrela s kojeg je moguće uvijek iznova napajati duh, bistriti uvide i hraniti se svetošću koja je progovorila kroz usta i živote crkvenih otaca. Pritom ne mislim na ono što bi bilo prikladno samo za opća ekumenska nastojanja, nego na teološka promišljanja koja, oslonjena na baštinu pravoslavnih Crkava, aktualiziraju misao crkvenih otaca u današnjem vremenu i rasvjetljavaju dogmatska pitanja iz želje da nas pokrenu na predanije življenje crkvenosti i vjere u Krista Gospodina.
Nema dvojbe da kod nas, posebno na ratom stradalim područjima, katolici s oprezom gledaju na vjerske sadržaje koji dolaze iz susjednog pravoslavlja. Znamo da ozračje nepovjerenja nije lako nadići, da su mnogi čimbenici utjecali na ozračje obostranog nepovjerenja, napetosti, omalovažavanja, ravnodušnosti i gorčine prema istupima pojedinih članova Srpske pravoslavne crkve iz kojih je (pro)govorio politički proračunat “sakralni nacionalizam” u različitim oblicima.
Promjena pogleda i pristupa nije lak put, ali drugog puta nema! Ipak, nadilaženje sablazni razjedinjenosti Kristovih vjernika nije izlika naivnosti ni odbacivanju duhovnog blaga pravoslavnih Crkava. Ne bi bilo pametno ni dostojno kršćanskog imena izvlačiti se na kulturalne razlike, politička opterećenja i naslijeđene sporove kao razlog koji nas sprječava u vrednovanju nastojanja pravoslavnih kršćana u kojima sjaji istinsko predanje Kristovu djelu. Za Crkvu prvoga tisućljeća bilo je normalno živjeti jedinstvo u različitosti, a to je jedini put kojim se mogu liječiti rane razjedinjenosti Kristovih učenika. Prepustiti se luksuzu olakog i neukog svođenja na povijesna neprijateljstva i antagonizme, zasigurno nije plod Duha Svetoga, nego naše nesposobnosti i zarobljenosti u uske svjetove svojih interesa.
Iz tog nastojanja smatram potrebnim, bez imalo ustručavanja, našoj katoličkoj javnosti ukazati na sjajna nastojanja dijela mlađe generacije pravoslavnih teologa u Srbiji kod kojih je vidljiva teološka otvorenost, širina i jasnoća. O njima, barem po onome što je moguće pratiti putem interneta, pa su time većini dostupni, može se s pravom reći da se trude u suvremenim uvjetima prenijeti i aktualizirati kršćansku poruku te biti poveznica s konkretnim životnim problemima ljudi našega vremena.
Vidljivo je riječ o mlađim ljudima koji razumiju i umiju druge uvesti u razumijevanje sadržaja vjere. Zadivljuju i zavrjeđuju pohvalu. Uz njih valja istaknuti teološki portal Teologija.net na kojem su vidljiva novija strujanja i, recimo otvoreno, kršćansko pravoslavlje koje uvelike može pomoći u današnjem modernizacijskom stresu i tihoj apostaziji od vjere. Stevan Jovanović i Vuk Jovanović, dvojica vjeroučitelja, imaju sjajna izlaganja koja rijetko propuštam pogledati. Umjeće odmjerenosti koje je vidljivo u njihovim nastupima može uvelike poučiti vjeručitelje kako se imaju ophoditi u susretu sa zahtjevnijim pitanjima i temama. Uz njih ističem Rastka Jovića i Vukašina Milićevića, profesore na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Nakon slušanja njihovih izlaganja čovjek se osjeća ponosniji, bogatiji i rasterećeniji od prokletstva ideologizacije vjere. Stil i promišljanja vjeroučitelja Nikole Đolovića mogu izazvati postavljanje novih pitanja. Nedavni i, dakako, hrabri nastup Blagoja Pantelića u Trebinju, lišen bilo koje potkupljivosti, zasigurno bi nužno trebali pogledati svi koji u Hrvatskoj na bilo koji način imaju poveznice s katoličkim medijima, a posebno župnici. Istina, nisam upućen u sve ono što se zbiva u Srbiji na teološkom planu, što je sve moguće naći na internetu i preporučiti, no u nastupima spomenutih ljudi vidljivo je zapaženo teološko strujanje i promišljanja koja zavrjeđuje pohvalu i uvode u duhovno prijateljevanje koje nedvojbeno doprinosi evangelizaciji svijeta. Možda je na kraju zgodno dodati: “Samarijanac je vidio onoga koja su njegovi zaobišli” (A. Vučković).
Odgovori