“Trebamo poticaj od Duha da nas ne paraliziraju strah i pretjerani oprez, da se ne navikavamo držati se unutar sigurnih granica” (GE 133).
Nije rijetkost sresti ljudi koji na budućnost gledaju kao na potpunu nepoznanicu. Potiho se nadaju da će sutra biti iznenađujuće bolje. Kao da je “sutra” poput stranca koji će iznenada pokucati na vrata njihova doma s obiljem darova. Očito im se čini da sutra nema mnogo veze s onim kako danas žive, misle i djeluju. Još je veći broj onih koji se ne zanimaju za prošlost. Sljepoća za prošlost pomračuje razumijevanje sadašnjosti i čini nas tromima u pristupu budućnosti. I kad čovjek nauči tako živjeti, kad je uronjen u taj i takav mentalitet, onda mu je teško podnijeti misao o nužnosti izgradnje budućnosti i odgovornosti koja se od njega očekuje prema budućnosti.
Suočavanje sa stvarnošću
U takvom se mentalitetu uvijek s radošću primaju ugodne i uzvišene riječi. Retoričke podvale gutaju se poput slastica. Izgovara se i izvikuje ono što odgovara očekivanjima ljudi. Posebno se nudi ono što odgovara površnim očekivanjima i priječi kritičnost. Riječ je o retorici koja ne izaziva na promjenu, samokritiku i napor oko spoznaje. Na dubinu bića rijetko se misli. Nitko ne želi nijekati da je tako lakše. No, čovjek ne može na duge staze živjeti od ispraznih obećanja. Suočavanje sa stvarnošću mora se dogoditi, a, kad se iz naraštaja u naraštaj ne hrane dubine u nama, kad čovjek pliva na površini života, onda je jasno zašto kod mnogih manjka stabilnosti. Razborit čovjek zna da suočavanje sa stvarnošću nikada nije lako, da je potrebna smjelost. Nadasve se to tiče kršćana koji su pozvani prokazivati laži i zavođenje kojima se želi ovladati čovjekom i podvrgnuti ga različitim ciljevima. Dakako, kršćani su pozvani braniti druge od samih sebe, što će reći da valja uvijek prepoznavati napast licemjerja u sebi. Prepoznavati zlo u sebi ključna je zadaća kršćana jer bez toga postajemo samo jedni u nizu trgovaca obmanama i lažnim sigurnostima.
Smjelost, znamo, nije na cijeni. Posvuda se ističu i čuju mišljenja o ovome i onome, pomodna i površna, dok je malo utemeljenih i obrazloženih stavova. To sa sobom povlači širenje pasivnosti, šutnje i autocenzuru. Kad je riječ o nama kršćanima, onda je navedeno suprotno duhu vjere. Kršćanstvo u svojoj poruci kaže da je Bog u Isusu Kristu progovorio jezikom čovjekoljublja u kojem se otkrilo istinsko Božje lice, a Božji govor nužno podrazumijeva naše uši, razumijevanje, prosudbu, prihvaćanje i oživotvorenje. Šutnja i dodvoravanje nisu vrline koje su zasjale s Kristova bića pa ne mogu biti ni doličan put Crkve kroz tjesnace suvremenosti.
Poziv na smjelost i pareziju
Smjelost na koju su kršćani pozvani posebno se može rasvijetliti iz novozavjetnih ulomaka u kojima nalazimo riječ “parezija”. Posebno ju ističe papa Franjo u svojim promišljanjima o stanju Crkve i naputcima o evangelizaciji. No ta se riječ lako može zlorabiti ako joj se smisao svede na puku slobodu govora u Crkvi i slobodu govora Crkve u svijetu. Parezija, kako se dade iščitati u pobudnici “Radujte se i kličite”, nije isto što i sloboda govora. U njoj se nalazi bogatiji sadržaj: “odvažnost”, “entuzijazam”, “sloboda u govoru” i “apostolski žar”. Te jake riječi oslonjene su na novozavjetno razumijevanje parezije. U tom je razumijevanju jasno da Crkva ne može bez parezije, da je otklon od parezije ulazak u svojevrsnu paralizu Crkve, a Crkva je pozvana riječju i djelom prianjati uz Krista, pavlovski rečeno, “bilo to zgodno ili nezgodno”.
No problem nastaje kad se pod otvorenim i hrabrim govorom svašta razumijeva. Uzmimo za primjer pozivanje na kršćanske korijene Europe. Ono se često čuje ondje gdje je nastupio prekid s društvenim i religijskim sigurnostima kakvih je još do jučer bilo, odnosno gdje vlada sekularizacija i sekularizam. Bolnom djeluje spoznaja da se poziv na očuvanje kršćanskih korijena Europe malokad predočuje kao poziv na povratak Evanđelju, kao izraz istinskog zauzimanja za obraćenje. Više se o kršćanskim korijenima Europe govori unutar populističkih političkih opcija koje bi trebale uspostaviti savezništvo religije i politike, Crkve i države. Vjera se pritom promatra kao izričaj i čuvar političkog identiteta, a ne kao izraz krsnog identiteta koji sve druge identitete relativizira u svjetlu Evanđelja.
Nema dvojbe da sve veći broj sijedih glava u sve praznijim europskim crkvama, smanjenje svećeničkih i redovničkih zvanja, rastuća vjerska ravnodušnost, kriza braka i obitelji itd., bude zabrinutost, izazivaju strah pred otvorenim pukotinama i često potiču bijeg od neugodnih istina. U svjetlu tih pojava rađa se kod dijela kršćana pomama za ugodnim pričama o sjajnoj kršćanskoj prošlosti i nameće vjera u prošlost kao sanjarenje o rekonkvisti sekulariziranih društava. Riječ je o ideološkim pokušajima da se doskoči zahtjevima sadašnjosti, a zapravo se zatvara pogled pred stvarnošću i još više tone u laž.
Izlazak na periferije
Kršćani su nedvojbeno pozvani otvorenih očiju, bistra uma i sućutna srca suočavati se sa stvarnošću i uči u dijalog s njom. Upoznavanje stvarnosti znači nedvojbeno “da” upoznavanju života ljudi današnjice i ujedno “da” boljem razumijevanju samoga sebe. Upoznavanje stvarnosti nije izraz intelektualne znatiželje i plod dokoličara, nego se kroz uvide i prosudbe čovjek obogaćuje i sebe bolje razumije. Napast koja se danas potiho uvlači leži u činjenici da se misli kako kršćanstvu treba politička zaštita i snaga izvanjskog autoriteta. Takav pokušaj nije nemoguć. Izgleda kao nužnost. Lako se nametne i nailazi na odobrenje. Uostalom, političke vođe nastoje sakralizirati svoje planove, opcije i naglaske kao sredstva legitimiteta svojim stajališta.
S druge strane, posebno zbog naglasaka pape Franje, evanđeoskog zahtjeva da se iziđe na periferije, kojim bi se trebala smanjivati paraliza Crkve, ni u kojem slučaju ne znači prigodničarsko pojavljivanje među “perifernima”. Predstavljanje izlaska crkvenih pastira među periferne ponekad se doživljava kao da je riječ o trofejima koji bi trebali potvrditi zauzetost i sudjelovanje na liniji pape Franje. Izlazak na periferije samo je onda autentičan izraz vjere kad je vidljivo da je centar iznutra pogođen periferijom, kad se živi na način da periferija utječe na mentalno stanje centra, jer izlaskom na periferije Crkva u cjelini svoga bića jača svoje obraćenje. Radi se o izrazu odlučnog življenja Isusova primjera po kojem se vidi da nas Evanđelje izaziva, da se ne bojimo uhvatiti u koštac sa životom ni tzv. tabuima koji paraliziraju otvorenost. Parezija u riječi i djelu povlašten je dar Crkvi da živi svoju autentičnost bez uzmicanja pred istinom ili da pribjegava dvorskom rječniku i pozama kojima bi branila svoju samodostatnost. Otvorenost i vjernost Duhu Svetom put je uklanjanja paraliza, a sloboda govora u Crkvi jača i potvrđuje autoritet crkvenih pastira koji izloženošću kritici otvaraju prostor povjerenja i sprječavaju tiho izgnanstvo u šutnju i pasivnost.
Iz: Kana, prosinac 2019.
Odgovori