Kad su nas prošle godine, u predvečerje Velikog ponedjeljka, dočekale slike požarom zahvaćene pariške katedrale, bilo je jasno da će, kako to redovito biva, prizori pobuditi različita tumačenja plamene stihije. Ostavljajući po strani teorije zavjere i prozivanje krivaca, kao i fanatističke umišljaje, opožarena Katedrala postala je predmet interesa na mnogim stranama svijeta. Međutim, ubrzo je sve splasnulo. Kako vrijeme odmiče stišavaju se početni glasovi.
S vremenom se pokazalo da je Notre-Dame, kako je kazao Olivier Roy, ponajprije dio “emocionalnog krajolika” i da joj se pristupa kao povijesnom naslijeđu kojim se tumači francuska prošlost. Rijetki Notre-Dame vide kao dio katoličkog identiteta u zemlji u kojoj su statistički izračuni smjestili posljednje katoličko vjenčanje u 2031. godinu, a analize govore da se katolicizam u Francuskoj nalazi u “terminalnoj fazi”.
Europa je, znamo, već odavno započela otuđenje od kršćanskih slavlja radi kojih su građene crkve i katedrale pa ne čudi kad se požar vidi kao znak urušavanja europske civilizacije. Istini za volju, rijetka su stara zdanja koja nisu pretrpjela stradavanja. Potresi, požari i ratovi ostavili su traga na europskim katedralama. Ipak, danas, kad se nalazimo u “promjeni epoha”, obnoviteljski pristup prema pariškoj katedrali jasno govori da joj se pristupa kao da je riječ o sanaciji arheološkog nalazišta, a ne kao obnovi liturgijskog doma vjerničke zajednice. Populističke grupacije pozivaju se na Notre-Dame u ime obrane kršćanskog identitet, ali, kaže Roy, kršćanski identitet kojega populisti navodno brane je karikatura kršćanstva. Nije rijetkost ni kod nas čuti one koji pozivaju na obranu kršćanskog identiteta, a životne vrijednosti im nemaju ništa zajedničko s kršćanstvom. Kad Roy kaže da se danas u Europi vide dva glavna usmjerenja: isključivanje religioznoga iz javnog prostora i folklorizacija kršćanstva, onda bi žurno trebalo njegova razmišljanja i uvide unijeti u hrvatski kontekst kao poticaj suočavanju s našim stanjem koje je prividno bolje.
Stoga mi se čini da se urušeni svod pariške katedrale može motriti kao znak koji poziva na otvaranje suvremenog čovjeka stvarnosti koja ga nadilazi, tj. Nebu, odnosno kao poziv na uklanjanje krovova koji to nisu te sprječavaju disanje duše i čine nas potrošačima bezdušne kulture koja za sobom ostavlja zgarišta duha.
S tim u vezi zanimljiva je usporedba našega vremena sa stanjem kršćanstva u sjevernoj Africi prije prodora islama. U sjevernoj Africi kršćanstvo je cvalo, dalo je sjajne umove, svece. S afričkog tla je potekla snaga koja do danas govori kroz Augustina i druge stupove duha. Prodor Vandala i s njima prodor kršćanskog krivovjerja trenutno je riješio Bizant u 6. st. No, kad je krenuo prodor Islama u 7. st., rijetki su pružali otpor. Tamošnji kršćani su bili upleteni u mrežu unutarkršćanskih sukoba pa su bez duhovne ishranjenosti postali žrtve vlastitih sukoba i laki plijen osvajačima. Dakako, riječ je o jednoj površnoj, ali ipak znakovitoj usporedbi u kojoj se nazire nešto od onoga što se može preslikati na današnje stanje duha u Europi. Bez duhovne ishranjenosti Europljani postaju laki plijen praznine koju za sobom ostavlja individualizam. Zgarišta duha neusporedivo su opasnija od stradavanja jedne katedrale.
Interes za prošlogodišnji požar nije bez osnove. Naime, nedavno sam u 109. broju Službe riječi naišao na dio pozdravnog govora što ga je sv. Ivanu Pavlu II. uoči njegova posjeta Francuskoj 1980. god. uputio marseillski nadbiskup kardinal Roger Etchegaray. Tekst je nastao prije 40 godina, a nakon pariškog požara može ga se čitati u prodornijem svjetlu. Uostalom, katedrale su ljudi i ljudi su katedrale!
“Presveti Oče!… Vi znate koliko je Francuska pluralistička, individualistička, sklona nezadovoljstvu. Mi nismo jednoobrazni blok. Vele da smo zemlja slobode. U teškim prilikama, ima u tom i dobra.
Povijest je često pokazala: ostajemo narod obilježen vjerskim ratovima, strastven i svadljiv. Antiklerikalizam s početka stoljeća gotovo je iščeznuo, ali je napredovao izvjestan ‘anti-papizam’. Sklonost srca za ‘nekoć poniženog Oca’ ustavljena je divljom ideologijom. Ljudi su podozrivi na ‘kult ličnost’. Da, vjerujem da se boje ljubiti ljude. Počeli su voljeti ideje i mitove.
Presveti Oče, znači li to da se ‘prvorođena kći Crkve’ odrekla događaja svog kršenja? Jamačno ne. Ali mi se ne usuđujemo više uzimati taj arhivski podatak.
Usprkos našem nagnuću na veličanje, postali smo skromniji u procjeni moralnog zdravlja svoje domovine. Sadašnjost nosi sa sobom pasivu koju vam nećemo kriti: pobačaje, rastave, degradaciju savjesti a također – sveučilištarac je to napisao – izdaju klerika, svjetovnih i redovničkih. Mnogi su među nama izgubili kompas, kompas vjere i kršćanske vjernosti, kadšto i kompas razuma. Umna zagađenost uvukla se u ono što se nekada zvala francuska bistrina. U našim mislima kruže magle, često pristigle od druguda. Za to zagađenje nismo još otkrili ekologiju. No, budući da su se osobito mladi dali na borbu protiv zagađenosti zraka, vode i razbijanja atoma, zašto ne bi oni otkrili da je zagađenje duha i srca nešto još opasnije? Presveti Oče, vi to sve znate. I zato bih svršio s izlaganjem naših slabosti. Da se Krist danas vrati, bi li još našao vjere? Ta riječ u evanđeliste Luke (18, 8) muči dušu starih kršćanskih zemalja.
Što se tiče nas, a bez pretkazivanja budućnosti, mislim da zasad možemo odgovoriti ‘da’ bez zavaravanja. Jest, ima još, ima uvijek mnogo kršćanske vjere po našim selima i našim gradovima, čak ako je tu omjer vjerske prakse slab. Može tu biti područja nevjerovanja po krajevima, izvjesnim društvenim i kulturnim sredinama koje iziskuju pastvu misijskog tipa. No to ne smije skriti ono što se posljednjih 20 godina ponovno otkrilo, to jest pučka religioznost koja nije praznovjerna već nošena pravom vjerom. Presveti Oče, ima u Francuskoj vjere, ima i molitve, proživljene i žive. U povjerenju se ponekad sazna da je ima u osoba i mjesta gdje čovjek ne bi mislio da će ih naći. Neki, nažalost, ne idu više na misu, ali ‘prakticiraju molitvu’ i u dane muke i u dane radosti. Neki agnostici, to jest ljudi koji kažu da su ateisti, ‘uzdižu svoju dušu k Bogu’, ako postoji. Nije li to krajnje jednostavna i prosta definicija molitve od koje sveci nisu zazirali? Bog nas u svijetu ne pušta bez svjedoka, kako tvrdi sveti Pavao na Agori. Ja sam često mislio da onkraj onog što se pokazuje od našeg moralnog života i naših slabosti, čak onkraj grijeha koji je ‘bol Božja’, što ga njegova svetost otklanja, Otac nebeski ima pred sobom čudesan, našem ljudskom pogledu nevidljiv, prizor, a to je ljubazni drhtaj njegova duha u dnu bića koja ga traže, pa i onih koji ne vjeruju da ga traže. Bog ima zacijelo pred očima svoje nježnosti i to mistično lice dubinske Francuske…
Presveti Oče, na toj duhovnoj pozadini, vi ćete sresti misionarsku Francusku. Mi držimo do svoga novčanog siromaštava i svoje neovisnosti od države, da pokušamo živjeti po evanđelju i naviještati njegovu blagu vijest. Francuski kler, mnogobrojni članovi francuskog laikata, uvijek trepte tim žarom…
Presveti Oče, ukratko, ima u nas i onog najboljeg i onog najgoreg. Onoga što se rađa i onoga što umire. Nismo nalik vašoj rodnoj Poljskoj, našoj prijateljici Poljskoj. U nas su mnoge duhovne stvari iščezle koje u vas sretno još uvijek postoje. Ali i u našoj zemlji ima novoga, što obećava duhovnu budućnost a što niče ili opet oživljuje u Francuskoj kako se to čovjek ne bi usudio predviđati…
Presveti Oče, trebalo bi da vam predstavim Francusku, ali vi ćete je sebi predstaviti sami kad dođete. Već nam je dobro poznato vaše lice šleskog seljaka prodorna pogleda… Mi vas očekujemo kao za velik blagdan svjetla. Mi vam želimo dobrodošlicu.”
Odgovori