“Koronavirus nas podsjeća kako ipak imamo malo toga pod kontrolom, kako smrt uopće nemamo pod kontrolom, a bolesti nažalost samo do određene granice. (…) Koronavirus izaziva strah manje zbog njegove pretpostavljene stope smrtnosti, više zbog osjećaja gubitka kontrole: radi se o nečemu na što nismo pripremljeni, o nečemu što još ne poznajemo dovoljno i protiv čega još nemamo lijek. Radi se o nečemu za što ne znamo kada će nestati i koliko će žrtava odnijeti sa sobom…” (Barbara Plagg).
Sličnih riječi nalazimo na svim stranama svijeta. Dosezi pojedinih promišljanja o koronavirusu izgledaju nestvarno u sekulariziranom i postkršćanskom svijetu u kojem je smrt jedan od najžilavijih, a možda i posljednji tabu s kojim suvremeni čovjek ne umije izaći na kraj. Vijesti, razumije se, zabrinjavaju dosezima koje je virus postigao na talijanskom sjeveru, a jučeranje i današnje mjere suzbijanja zaraze izgledaju nestvarno. Slike praznih ulica, trgova i crkava pričaju svoju priču, a njome govore o brzini promjena kojima se nitko nije nadao. Tako su slike postale tumači svega onoga što se može reći kad se kaže da se nalazimo u “promjeni epoha”.
Izgleda da sve ono što nam govori pepeo na Pepelnicu prodornije govori koronavirus. U vladavini profita i konkurencije odjednom se pojavljuju ljudi koji se boje, pate, umiru. Virus nam je otvorio oči za smrt koja se može pojaviti bilo kada i bilo komu. Kraj može doći mimo svih sigurnosti i zaštita. Mnogi su prisiljeni prestati s poslovanjem, a prekid je nespojiv sa zakonom našeg društva koji kaže da je “vrijeme novac”. Još do jučer je veliki stroj potrošačkog društva savršeno radio u svijetu moći i novca, a virus je pokazao koliko granice nisu više prepreka u globaliziranom svijetu. Pouka koronavirusa nije ugodna, ali može otvoriti oči da vidimo koliko ne vidimo i koliko ne možemo.
S druge strane, mnoge su talijanske obitelji iznova otkrile što se može kad se dogodi “prisilni” suživot s djecom. U kućama se budi zajedništvo i jačaju obiteljske veze. Zatvorene škole dovele su do učenja života u obiteljima: igra, razgovor i smijeh potisnuli su obveze, jurnjavu i žurbu, sukobe, nervoze, prigovaranje itd. Sada se sve usporilo.
Iako Europa ima dugu tradiciju suzbijanja različitih zaraznih bolesti, danas nam koronavirus otvara oči za naše nerazumijevanje duhovnih bolesti koje se dadu iščitati na poleđini ophođenja sa širenjem koronavirusa. Duhovna oboljenja valja upoznati. Njihova narav čeka našu pažnju. Bistrinom pogleda može se vidjeti otkuda to da smo navikli živjeti kao da sve konce života držimo u ruci. Stoga mi se čini da je koronavirus izvršio ulogu korizmenog propovjednika, a korizma je sama po sebi šansa da se odlučimo za konkretnije životne odluke i razbudimo usnule prostore duha. Svojim smislom korizma poziva da svoj pogled usmjerimo na Krista. Što se više usmjerimo na Krista – a On je najljekovitije antitijelo – naša će osrednjost i obeshrabrenost imati manje utjecaja na naš život.
Usto, diljem svijeta suzbijanje širenja virusa pokazuje koliko se može združenim snagama. Pitanje, koje je na svoj način postavio i milanski nadbiskup, glasi: Hoćemo li kad prođe koronavirus i sve se vrati u normalu, pokazati kako i koliko se može na osobnoj i društvenoj razini postići kad se združe snage u suzbijanju zaraze nečovječnosti i ostalih zala?
Odgovori