Ovaj nedovršen i nepotpun tekst objavljujem kao doprinos sadašnjem trenutku u kojem nas pandemija koronavirusa čini osjetljivijima za prostore i mjesta naših otoka koja su u starini bila mjestom molitve u sličnim i, dakako, neusporedivo gorim epidemijama i prilikama. Nadam se da će ovdje doneseni podaci nekoga potaknuti na buduća arhivska istraživanja i time prijeći granice dosadašnjih saznanja.
***
Crkva Gospe od Veloga Sela na otoku Visu plod je nekoliko građevinskih zahvata u razdoblju od XIV. st. do danas. Kameno pročelje najmlađi je dio crkve, a današnja sakristija je izvorna crkva na koju su se nadograđivali kasniji slojevi, kao i crkva sv. Margarite koja je uz nju dograđena u XV. st., inače patronat plemićke obitelji Gazarović. Nekoliko pregradnji i nadogradnji svjedoče o burnoj prošlosti, iako nam je i nadalje mnogo toga nepoznato.
Najnoviji, odnosno zapadni dio crkve, koji je predmet ovoga teksta, dograđen je 1891. i 1892. god. Bilo je to u vrijeme viškog župnika-nadpopa don Jurja Zudeniga i izloženog kapelana viške župe don Ivana Benussija, nastanjenog u Velom Selu, Višanina. Prema do sada raspoloživim dokumentima, a ima ih malo, dogradnja crkve je bila plod želje i novčanih sredstva stanovnika grada Visa, a ne, kako se često u kazivanju navodilo, dušobrižničkih potreba stanovnika sela istočnog dijela otoka Visa, tj. istočnog dijela Polja. Naime, crkva Gospe od Veloga Sela doživljavala se kao crkva kojoj su Višani izrazito privrženi, ponajprije mislim na grad Vis čije stanovništvo se dijelom spustilo iz Veloga Sela u Luku sv. Jurja.
S druge strane, vrijeme dogradnje u posljednjim desetljeću 19. st. bilo je razdoblje rasta broja stanovnika na Visu i, dakako, gospodarskog uzdizanja. Međutim, koliko je za sada moguće razabrati, plan dogradnje je postojao otprije. Nacrt dogradnje, nažalost nepoznat, kojeg je izradio viški inženjer Antun Lučić-Roki, predstavljen je hvarskom biskupu Ilijiću u Visu prigodom vizitacije 26. lipnja 1883., i to u nazočnosti župnika-natpopa don Jurja Zudeniga i članova viškog crkovinarstva kojem je predsjedao don Apolonije Zanella, tadašnji kapelan viške crkve Sv. Duha, kasnije župnik-nadpop, čovjek visoke kulture.
Spomenuti dokument iz 1883. god. navodi da se blagoslov dogradnje predviđao već iduće godine. Ujedno se navodi 3.000 forinta, a riječ je o novcu prikupljenu od doprinosa vjernika i sredstava legata Jeronima pl. Jakše koji će nedugo prije smrti 1858. god. ostaviti nekoliko legata viškim crkvama, a među njima i 1.000 fiorina crkvi u Velom Selu “za proširenje velike kapele”. Razumljivo je da naumljeno proširenje nije poteklo od stanovnika Veloga Sela, nego od uglednijih Višana koji su posebnim odnosom bili vezani uz Gospino svetište kao prema vlastitoj crkvi svojih predaka, posebno plemićka obitelj Dojmi.
Međutim, naumljena dogradnja crkve iz 1883. god. nije se ostvarila u predviđenom vremenu, nego je radove izveo građevinski poduzetnik Anton Matzenik, rodom iz okolice Zadra, kasnije nastanjen u Splitu, inače graditelj poznatog Rendićevog zvonika u Ložišćima i potpisnik nacrta neizgrađenog zvonika u Vrboskoj. Ugovor između viškog Crkovinarstva i Matzenika potpisan je 26. ožujka 1890. godine pod br. 2640 kod javnog bilježnika Nikole pl. Jakše, kasnijeg viškog načelnika. (Namjesništvo 14. V. 1888. br. 9109. Ugovoreno za 16. 426 fiorina).
Dogradnju crkve je novčano pokrilo crkvinarstvo viške župe, jer je crkva-svetište bila njezinim sastavnim dijelom do 1906. god. U jednom će se kasnijem dokumentu navesti da je za dogradnju utrošeno 40.000 kruna. Zasigurno bi bilo zanimljivo doći do podrobnijih arhivskih podataka o tijeku i pripremama dogradnje te rasvijetliti duh vremena u kojem se jedan takav projekt ostvario.
Odgovori