Zasigurno smo ovih dana, posebno nakon prizora posljedica potresa u Zagrebu, osjetili ponos zbog probuđenog zajedništva i sigurnosti koju ulijevaju vršitelji stručnih službi. Kod nas se, znamo, zajedništvo redovito javlja u krizama i tada se dnevnopolitička ratobornost stiša. Uvijek nas u ovakvim trenucima iznenadi dobrota i spremnost ljudi prema potrebnima i ugroženima. U sadašnjem stanju neizvjesnosti zbog širenja koronavirusa i posljedica zagrebačkog potresa, bolje se vidi da bi naši društveni, kulturni, gospodarski i crkveni potresi bili mnogo blaži kad bi bilo manje razjedinjenosti, strančarenja, nestručnosti, bahatosti, kulta podobnosti i plemenskog pogodovanja.
Prilika je postati svjestan u kolikoj je mjeri važno zdravstveno osoblje i zdravstveni sustav bez kojega društvo ne može ni opstati ni napredovati. Već sada je očito koliko je napravljeno pod vidom sprječavanja širenja zaraze. Uz zdravstveno osoblje ide i cijela mreža znanih i neznanih ljudi koji marljivo vrše svoje dužnosti i izlažu se mogućoj zarazi, a sve u službi zdravlja i života nas sviju. Škole i fakultete, policiju i vojsku, djelatnike civilne zaštite nije ni potrebno spominjati. Svima pripada velika hvala za redovito djelovanje koje nam u sadašnjem kriznom trenutku svjedoči o predanim i stručnim ljudima u brojnim sektorima koji tvore pluća društva. Krizna stanja, razumije se, iznesu na površinu ono što postoji u svakodnevici a ne cijeni se dovoljno ili se, kako to kod nas biva, po svemu pljuje i omalovažava istupima koji često nalikuje zvuku kreštavih svraka.
Razumljivo je da se u sadašnjem stanju javljaju različite ideje o onome na što bi nas pandemija i potres mogli potaknuti u budućnosti. Sigurno ima površnih pristupa i romantičarskih snova, no vrijeme će pokazati što je što i tko je tko. Na tragu rečenoga mi se čini da su možda pandemija i potres povijesna prilika da Zagrebačka nadbiskupija, suočena s oštećenjima svojih drevnih zdanja ogromnog povijesnog značenja, donese odluku da se oštećeni sklop Nadbiskupskog dvora na Kaptolu, nakon obnove prenamijeni u muzej dostojan Zagreba i cijele Hrvatske i tako učini dostupnim velebno sakralno i kulturno blaga zagrebačke Crkve. Mislim da bi ‘zbogom’ drevnom obrambenom i baroknom zdanju bio odlučan i snažan izraz povijesnog prijelaza zagrebačke Crkve prema Crkvi koja će i prostorima življenja svojih službenika pokazati da mentalno feudalno naslijeđe pripada muzeju. Ako je nakon potresa 1880. godine obnova uklonila zapadni obrambeni zid s protuturskom Bakačevom kulom i time 1906. god. “oslobodila” pročelje Katedrale, nakon nedjeljnog potresa, prenamjena Dvora bi mogla postati snažan govor o izlasku Crkve u grad kojim bi se omogućilo sadašnjem i budućem nadbiskupu da stanuju kao i Zagrepčani u stanovima koji nisu barokni dvorci te time bude izloženi snažnijem iskustvu suvremenosti. Mislim da bi se tomu radovali i pokojni nadbiskup kard. Mihalović i prebendar Ivan Krstitelj Tkalčić koji su nakon potresa 1880. god. usmjerili obnovu katedrale u danas prepoznatljivom obliku po kojem je Zagreb u Katedrali dobio prepoznatljiv simbol svoga identiteta.
Znam da se može gledati potpuno suprotno, da navedeno nekomu zvuči zastrašujuće sablažnjivo. Ipak, kontinuitet ne znači da kaptolski sklop mora ostati “in vivo” na način kako je došao do nas danas. Osobno vidim sadašnji trenutak kao izazov donošenju odluka koje će imati proročku dalekovidnost za cijelu Crkvu u Hrvatskoj i kao simbolički govor svim državnim službama i društvenim silnicama. Bio bi to velebni dar zagrebačkoj Crkvi kako bi svjedočila da Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije nije formalno događanje snagom hijerarhijskog ustroja Crkve i dekreta, nego plod sinodalne svijesti koja ju poziva da, čitajući toliko puta spomenute znakove vremena, postane Crkva s mirisom grada.
Odgovori